Tadić je lider opozicijske Demokratske stranke, trenutačno najmoćnije partije u Srbiji.Predsjednika Srbije Borisa Tadića ne osiguravaju pripadnici republičke policije, nego vojske Srbije i Crne Gore. O Tadićevoj sigurnosti brinu se pripadnici protuterorističkog odreda Kobre, koji su ga osiguravali i dok je bio ministar obrane SiCG, ali je glavni razlog njihova angažiranja činjenica da Tadić nema potpuno povjerenje u policiju republike na čijem je čelu.

SUKOB DVIJU STRANAKA Sudar je pokazao koliko je lako prići predsjedniku, ali vlada ne smatra da je slučaj ozbiljan SLIČNOST DVAJU DOGAĐAJA Kao i prilikom Đinđićeva ubojstva, policijske kamere nisu ništa snimileTadić je lider opozicijske Demokratske stranke, trenutačno najmoćnije partije u Srbiji. S druge strane, na čelu policije i Bezbednosno informativne agencije (BIA), nekadašnje Službe državne sigurnosti, nalaze se kadrovi iz Demokratske stranke Srbije (DSS) republičkog premijera Vojislava Koštunice. Između dviju partija konstantno tinja netrpeljivost, koja se povremeno razbuktava u otvoren sukob. To se moglo vidjeti prošlog tjedna, kada je jedna strana tvrdila da je Tadić samo zahvaljujući pravodobnoj intervenciji osiguranja izbjegao sudbinu svog prethodnika na čelu Demokratske stranke, republičkog premijera Zorana Đinđića, ubijenog prošle godine, dok su s druge strane stigle ocjene da su tjelohranitelji predsjednika Srbije neprofesionalnim ponašanjem izazvali prometnu nesreću koja je potom nazvana atentatom.

Suprotstavljene tvrdnje odnose se na isti događaj – jurnjavu beogradskim ulicama u utorak, 30. studenoga, oko 21 sat, u kojoj su sudjelovali Tadićev službeni automobil, dva BMW-a iz njegove pratnje i “civilni” Audi 80, čiji se vozač, tu se svi slažu, pokušavao što više približiti automobilu srbijanskog predsjednika. Tadićev kabinet je sat poslije ponoći priopćio da je službeni automobil srbijanskog predsjednika bio napadnut. U priopćenju se navodi da je Audi pokušao više puta udariti u Tadićev automobil, iako su vozila u koloni bila propisno obilježena svjetlosnom i zvučnom signalizacijom. Pravodobnim reagiranjem osiguranja spriječene su teže posljedice. Tadić nije ozlijeđen, ali je jedno vozilo iz njegove pratnje oštećeno. Nakon incidenta, Audi se velikom brzinom udaljio u nepoznatom smjeru, pisalo je u priopćenju.

Prva asocijacija bio je incident koji je Đinđić doživio dvadesetak dana prije nego što je ubijen. Tada je na autocesti u Novom Beogradu kamion kojim je upravljao Dejan Milenković Bagzi pokušao zaustaviti Đinđićevu kolonu, ali bez uspjeha. Milenković je uhićen, ali je pred sucem izjavio da se radilo o nepažnji, izazvanoj činjenicom da je prvi put vozio tek kupljeni kamion i da bi, ako bi se na dulje vrijeme našao iza rešetaka, bila ugrožena egzistencija njegove obitelji, jer jedini zarađuje, kao trgovački putnik. U medijima su se pojavile ocjene da je Milenković samo nepažljiv vozač i da se malim kamionom nikako ne može ugroziti Đinđićev blindirani BMW.

Milenković je pušten na slobodu i ubrzo je nestao, a Đinđić je ubijen samo tri tjedna poslije. Prema nalazima istrage provedene nakon zločina, Milenković nije bio nikakav trgovački putnik, nego član “Zemunskog klana”, čiji su pripadnici ubili Đinđića. I sam incident na autocesti bio je pokušaj likvidacije Đinđića, a Milenkovićev zadatak bio je da kolonu srpskog premijera zaustavi baš na mjestu gdje su čekali “zemunci”, naoružani automatskim puškama i zoljama.

Da se ozbiljnije pristupilo “neiskusnom vozaču” Milenkoviću, možda bi Đinđić danas bio živ. Kao što bi i mnoge stvari bile drugačije da 2000. nije bila podsmjehom propraćena tvrdnja lidera Srpskog pokreta obnove (SPO) Vuka Draškovića da su na njega u Budvi pucali ubojice koje je angažirao tadašnji šef države Slobodan Milošević. Jedan metak Draškovića je pogodio u uho, a drugi mu je okrznuo sljepoočnicu, što je izazvalo komentare da je lider SPO-a sam sebi nanio ozljede, ne bi li se ponovo našao u središtu pozornosti. Nakon silaska Miloševića s vlasti, pokazalo se da je to bio pokušaj ubojstva Draškovića, uz učešće pripadnika Jedinice za specijalne operacije – zloglasnih “crvenih beretki”, i podršku vojske.

Sličnosti između Bagzijeva incidenta na autocesti i onoga što se dogodilo Tadiću 30. studenoga bile su očite. Tadić je izjavio da nema razloga za dramatizaciju, ali da ima razloga za ozbiljnost svih državnih institucija, uz konstataciju da ni 12 sati poslije događaja od policije nije dobio nikakvu službenu informaciju te da BIA tri i pol mjeseca nije dala procjenu sigurnosti srbijanskog predsjednika. “Svako tko se bavi politikom preuzima određeni rizik, koji je još veći ako se netko bavi politikom u Srbiji”, rekao je Tadić. Dodao je kako ne želi da se ono što se dogodilo poistovjećuje s Bagzijevim napadom na Đinđićevu kolonu.

Policija se javila 17 sati poslije događaja i priopćila da se, unatoč upozorenjima i ne poštujući prednost prolaza kolone vozila u kojoj se nalazio Tadić, automobil Audi 80 približio začelju kolone, na što je vozač BMW-a iz pratnje predsjednika skrenuo udesno, zbog čega je došlo do kontakta između dvaju automobila. Nakon toga je Audi s registarskom pločicom čiji je prvi broj 5 nestao velikom brzinom, piše u policijskom priopćenju, bez spominjanja riječi “napad”.

Ubrzo je ministar unutarnjih poslova Srbije Dragan Jočić na konferenciji za novinare objavio da je slučaj riješen, da je riječ o običnom prometnom prekršaju, jer se dva sata ranije policiji prijavio radnik osiguranja američkog veleposlanstva u Beogradu, državljanin SiCG Miroslav Cimpl, koji je rekao da nije izvršio napad na Tadićevu kolonu, nego da se sve odigralo slučajno. Jočić je iznio detalje o situaciji u kojoj se zatekao Cimpl prilikom susreta s Tadićevom kolonom: upravo je odvezao djecu na rođendan, a u Audiju, starom 15 godina, bio je i pas. Prema Jočićevim riječima, Cimpl je izjavio da je “na kolonu naletio jer se nikada prije nije našao u takvoj situaciji i da je bio iziritiran, zbog čega je manevrirao”, a u jednom trenutku se i uplašio. Jočić je izjavio da je Cimplova “zbunjenost razlog zbog čega je došlo do incidenta”.

Jočićevo objašnjenje odmah je izazvalo niz pitanja: kako je moguće da 45-godišnji Beograđanin, zaposlen u veleposlanstvu SAD-a dulje od dva desetljeća, nikada prije nije vidio kolonu pod pratnjom; ako je bio uplašen, zašto je više od kilometra jurio i pokušavao se ubaciti u kolonu automobila u kojima su sjedili naoružani ljudi, s tim što je u jednom trenutku prešao preko rubnoga kamena i vozio nedopuštenim smjerom, a zatim, kada mu je prepriječen put, pobjegao vozeći unazad; zašto se predao gotovo 24 sata poslije incidenta; zbog čega je bitno to što je pas bio u automobilu i što je Cimpl odvezao djecu na rođendan, s tim što je njegova majka Milica dala drukčiju verziju – da je 15-godišnju kćer odveo na trening odbojke?

Ubrzo se pokazalo da se ne radi o bilo kakvom uspjehu policije. Premda se utrka Cimpla s Tadićevom kolonom odvijala u ulici gdje se nalaze veleposlanstva SAD-a, Kanade, Njemačke i Hrvatske te zgrada MUP-a Srbije, policijske kamere, navodno, ništa nisu zabilježile. Slično se dogodilo prilikom Đinđićeva ubojstva, kada su bile isključene kamere na zgradi vlade Srbije, kao i 15. siječnja 2000. u hotelu “Beograd Intercontinental”, gdje sigurnosne kamere nisu zabilježile likvidaciju komandanta Srpske dobrovoljačke garde Željka Ražnatovića Arkana.

Najnoviji slučaj razriješili su Cimplovi poslodavci iz američkog veleposlanstva. Prema jednoj verziji, Cimpl je na poslu ispričao što mu se dogodilo. Prema drugoj, službenici veleposlanstva su sljedeći dan pregledali snimke svojih sigurnosnih kamera, pozvali Cimpla i preporučili mu da se preda. “Od trenutka kada je ustanovljeno da je službenik umiješan u incident, veleposlanstvo je odmah kontaktiralo sa službenicima vlade Srbije i ponudilo pomoć”, priopćilo je američko veleposlanstvo.

Milica Cimpl za svog sina kaže da mnogo radi, da je preopterećen, nervozan, posebno zbog preseljenja u novi stan, te da voli brzo voziti, ali ne i da mu netko dira automobil, kao i da je cijela obitelj na izborima glasovala za Tadića. Neki kolege za Cimpla tvrde da je na poslu među najmirnijima, drugi da zna planuti. Cimpl nije prošao borbenu obuku, na poslu ne nosi oružje, najčešće sjedi u portirnici. Navodno se, u vrijeme kada je Cimpl počeo raditi, posao u američkom veleposlanstvu dobivao na osnovi preporuke, poznanstva ili rodbinskih veza.

Zanimljivo je da obitelj Cimpl živi u neposrednoj blizini kuće bivšeg komandanata “crvenih beretki” Milorada Ulemeka Legije, optuženog za niz zločina, uključujući organiziranje ubojstava Đinđića i nekadašnjeg predsjednika predsjedništva Srbije Ivana Stambolića te dva pokušaja likvidacije Vuka Draškovića. U tisku se pojavila i tvrdnja da je Cimplov odvjetnik Miodrag Gligorijević, koji je bio dodijeljen kao branilac Milenkoviću poslije incidenta 2003. Tijekom policijske akcije “Sablja”, nakon Đinđićeva ubojstva, Gligorijević je bio uhićen zbog navodnih veza sa “Zemunskim klanom”. Cimpl je policiji rekao da je prije incidenta s Tadićevim osiguranjem popio 10 “čašica” viskija, ali je 24 sata poslije događaja bilo nemoguće odrediti količinu alkohola u krvi.

Pripadnicima jedinice Kobre prigovoreno je što nisu zapamtili registarski broj Cimplova automobila i da se nisu smjeli upuštati u potjeru za Audijem 80 te tako Tadića izložiti opasnosti udara eventualnog drugog napadača. Na objašnjenje iz vojske da Kobre nisu pucale na Audi jer vozač nije bio naoružan stiglo je pitanje kako su tjelohranitelji to mogli znati i zar nisu pomislili na mogućnost da se u automobilu nalazi eksploziv. Iz vlade Srbije je stigla zamjerka zbog toga što se Tadić koristi vojnim osiguranjem koje nije u stalnom kontaktu s MUP-om i ocjena da to nije u skladu s propisima. Kobre su Tadića pratile i tijekom predizborne kampanje, iako tada nije bio ni na kakvoj državnoj funkciji.

Demokratska stranka je vladi odgovorila da problem nije u neposrednom osiguranju oko Tadića, nego u široj kontroli, uključujući trasu kojom se predsjednik Srbije kreće, za što je zadužen MUP. Čule su se i primjedbe da BIA redovito kasni s izvještajima o sigurnosnim uvjetima vezanim za Tadićeve posjete inozemstvu. Navodno je prilikom Tadićeva putovanja u Rusiju izvještaj BIA-e stigao tek kada se predsjednik vratio u Beograd. Nije poznato koristi li Tadić u takvim situacijama podatke Vojno-obavještajne agencije.

Je li Cimpl samo pijani vozač koji je zbog djelovanja alkohola podivljao i odlučio se nadmetati s “brojnijim i jačim” suparnikom na cesti nije sasvim jasno, ali je sigurno da je sitni službenik američkog veleposlanstva pokazao koliko je lako prići srbijanskom predsjedniku, a samim tim mu i nauditi, dok je republička vlada pokušala minimalizirati cijeli slučaj. Što nije pridonijelo smirivanju konstantno prisutnih političkih napetosti u Srbiji.

PRIJETNJE SMRĆU
Upozorenja Draškoviću i Tadiću
Veleposlanstvu SiCG u Beču je 22. studenoga stigla prijeteća poruka, namijenjena Tadiću i ministru vanjskih poslova Vuku Draškoviću. Do tada nepoznata Srpska patriotska organizacija zaprijetila je smrću Tadiću i Draškoviću zbog njihova zalaganja za suradnju s Haaškim sudom. Slične poruke, iz istih razloga, stižu i predsjedniku SiCG Svetozaru Maroviću i predsjedniku Savjeta za suradnju s Tribunalom Rasimu Ljajiću.

VOJSKA PRIKRIVA ISTINU O POGIBIJI DVOJICE VOJNIKA
Svjedoka i snimaka nije bilo, a istražitelji su iznijeli četiri različite verzije događaja
Osim primjedbi za neprikladno reagiranje Kobri prilikom incidenta s Cimplom, vojsku SiCG već dva mjeseca optužuju da prikriva istinu o pogibiji dvojice pripadnika elitne Gardijske brigade 5. listopada u beogradskoj vojarni Topčider. Vojnici Dragan Jakovljević i Dražen Milovanović ubijeni su hicima iz automatskog oružja dok su patrolirali. Svjedoka pogibije nema, a sigurnosne kamere, postavljene u neposrednoj blizini, ni u ovom slučaju nisu ništa zabilježile. U dva mjeseca vojni istražitelji su iznijeli četiri različite verzije događaja. Prema najnovijoj, vojnici su se posvađali, Jakovljević je uzeo Milovanovićevu automatsku pušku, pucao u njega, a zatim sjeo na zemlju, podigao oružje iznad glave i ispalio sebi u trbuh rafal od tri metka. Ranjeni Milovanović je, navodno, iz Jakovljevićeve puške ispalio 14 metaka, tražeći pomoć. Vojska nema odgovore na pitanja zašto su se vojnici posvađali, zašto su razmijenili puške, kako je moguće da Jakovljević na sebe ispali rafal od samo tri metka i zbog čega je Milovanović, prije nego što je izdahnuo, ljudima koji su pritekli u pomoć ponavljao: “Iznutra, iznutra.” Nedavna odluka Savjeta ministara SiCG da obiteljima Jakovljevića i Milovanovića isplati pomoć od oko 6500 eura izazvala je nove sumnje – zašto bi obitelj navodnog ubojice dobila bilo kakav novac. Predsjednik SiCG Svetozar Marović osnovao je posebnu državnu komisiju, čiji zaključak još nije objavljen ali, prema svemu sudeći, glasi da je vojnike ubila “treća osoba”.