Nenad PopovićOvog ljeta najlakše je Srbima i Talijanima. Oni barem znaju za koga će na izborima glasovati. Njihove političke stranke imaju praktične ciljeve: kako progurati interese grupa koje zastupaju. I da rezultati budu svima vidljivi. Primjerice, u ustvari nezamislivoj koaliciji s HDZ-om, Talijani su progurali da u Istri na velikim putokazima pišu i talijanska imena mjesta: Motovoun/Montona, Poreč/Parenzo, Višnjan/Visignano.

Obični glasači, Hrvatice i Hrvati, su pak na mukama pred pitanjem za koga da glasuju, i uopće zašto. Dvije velike stranke doimaju se poput sfingi. HDZ se više ne bavi politikom nego hapsi samog sebe. Političku arenu premjestio je iz Sabora u sudnice. Nikom shvatljiva interna politička drama odvija se po prostorijama policije i Državnoga odvjetništva, zatvorima, a u ime političara koje smo do jučer slušali u Saboru sada govore odvjetnici. Nikom pritom nije jasno zašto se uhićuju baš ti i ti, a ne oni i oni, zašto baš sada, i zašto im policija u pet ujutro upada u vile - zašto se jedne premijere, župane, ministre, generale, gradonačelnike pušta da pobjegnu, a za drugima se juri pod rotirkama i raspisuju međunarodne tjeralice. Samo se Jadranka Kosor, s misteriozno odabranim broševima, zapanjenom narodu svake večeri obrati poput glasnogovornice neke velike kompanije: sve je u redu, tvrtka uredno posluje, a to što me pitate sasvim je normalno (!), jer "pravna država radi svoj posao". Osim toga, svaki put objasni da je pri tim uhićenjima glavni cilj HDZ-a - ulazak u Europsku uniju. Za što i za koga, dakle, da glasuje običan hadezeovac? Za stranku koja će u dogledno vrijeme pohapsiti sve svoje čelne ljude? Jer, dokle se došlo, sad samo još fali da sam ministar unutarnjih poslova navečer donese odluku da će sutra ujutro na prepad uhititi samoga sebe. Ostatak nacije pak želi glasovati za drugu veliku stranku - SDP, ali njen predsjednik to ne želi. Odnosno, ne želi ljudima pomoći i reći barem jedan konkretan razlog zašto da glasuju za njega. U protekle dvije godine rekao je samo jednu rečenicu - da je HDZ kriminalna organizacija. Sve ostale izjave SDP-ova predsjednika i vođe parlamentarne oporbe mogu se svesti na rečenicu: "Mi jesmo." Tako je i SDP prešao u fazu antipolitike. Jedina osoba koju SDP poimence svako toliko spomene jest Mladen Bajić, čovjek koji sustavno hapsi njegove protivnike hadezeovce. Hrvatska je ušla u postmoderno političko razdoblje. Dvije glavne stranke više se bave metapolitikom. Neće čak ni vlast. HDZ trajno poduzima harakiri očekujući da će nekako pasti, a SDP ne može ništa protiv činjenice da će morati preuzeti vlast jer proklete ankete uporno pokazuju da će pobijediti na izborima. (Usput budi rečeno, zasigurno će na vlasti ostati jedino predstavnici Srba i Talijana, jer tko god da pobijedi, oni moraju uvijek ići "mit", da isposluju nešto praktično za svoje glasače.)

Od izbora ostaju enklave, jedna sociološka i jedna estetska. Dio seljaka će iz još uvijek neobjašnjivih razloga ("socioloških") glasovati za HSS, čiji su se lideri izvježbali za glumce sporednih uloga u američkim serijama. Oni uopće neće ništa, samo se pojave, uzmu honorar i odu, a razvili su se u dojmljive karaktere. HNS je pak čista estetska enklava. Za njega će glasovati uvriježeni postotak esteta. Njihov lider zna što govori kad govori o ekonomiji, a liderica zna što su demokratske procedure. Samim time, osobna im je pozicija u postmodernim okolnostima Hrvatskog sabora neizdrživa. Na ekonomista se deru da je skrivio prometnu nesreću, a od sveučilišne profesorice imaju agresivne seksualne ili nacionalističke halucinacije.

Druga, manja estetska enklava, HSLS, za biranje je upitna, njen simpatični soft-alternativni lider je pod istragom, a junaci komunalnih kaosa iz Splita, Zagreba, Siska i Osijeka ne mogu se birati, osim iz zafrkancije.
Tako, osim jedne jedine klasične političke stranke, HNS-a, hrvatski mainstream-birači stoje pred neobičnim izborom artikuliranih političkih figura. Mogu glasovati za Milorada Pupovca, Furija Radina ili Dragutina Lesara. Za Lesara neće, jer im izgleda kao komunist, a i protiv je "hrvatskih gospodarstvenika" kod kojih mainstream-Hrvatice rade kao blagajnice, a njihovi muževi kao vozači dostavnih vozila. Za Milorada Pupovca ne mogu "nakon svega" (makar najradije bi). Furio Radin pak, to im je egzotično, a osim toga on svaki puta kaže da ga zanimaju samo prava manjina i demokratska načela. Druga dvojica, za koje bi svakako glasovali, ne mogu. Ivo Sanader je spriječen, a Željko Rohatinski u svom tom kaosu mora paziti na blagajnu. Zanimljiva je to situacija. HDZ proždire samoga sebe i paralelno ekonomski upropaštava Hrvatsku u apokaliptičnim razmjerima; klasične stranke ne žele izraziti ničiji interes, a mladi ljudi - koje svi očekuju kao spas - zatvorili su se u autistične enklave po filozofskim fakultetima ili povremeno organiziraju male demonstracije za koje se dogovore preko Facebooka. Uza sve to, kao obično, hrvatski intelektualci mudro šute, "znali su oni sve to", "čitali su oni" (što?), napisali su oni sve to u svojim kolumnama "odavno".

Baš je glupo što dolaze ovi izbori!