“Ova me nagrada doista ganula jer je nisam očekivao. Bilo bi mi razumljivo da sam je dobio 2003. kad sam dosta toga napravio, dok je ova godina obilježena sukobima oko Mediteranskog instituta s ministrom Primorcem i Vladom. Gotovo se mogu složiti sa suprugom da je ovo priznanje loš znak”, komentirao je Miroslav Radman prošle subote po povratku u Zagreb odluku Nacionalova žirija kojom je proglašen osobom godine u Hrvatskoj.

Protekla dva mjeseca Radman je proveo u Parizu gdje predaje studentima, a sada se vraća u Zagreb na pregovore o sudbini Instituta. Ako se može suditi po dojmu koji ostavlja ovaj hrvatsko-francuski znanstvenik, čini se da je realizacija ambicioznog projekta prilično neizvjesna.

NACIONAL: Čime se bavite u posljednje vrijeme? – Od ljeta uglavnom predavanja i ispiti sa studentima medicine u Parizu, te moj znanstveni rad danju, a pisanje radova uglavnom je moja noćna aktivnost. Zahvaljujući velikodušnosti rektora sveučilišta Pariz 5, prvih sedam mjeseci ove godine proveo sam pola vremena u Zagrebu, pola u Parizu, u ritmu od po dva tjedna. Bio je to stres za mene i moju obitelj, a taj se boravak pokazao neproduktivnim za moje kriterije. Ali ipak, upoznao sam se s ovdašnjom radnom kulturom, a najkorisnijom smatram suradnju s dr. Ksenijom Zahradkom na Institutu Ruđer Bošković.

NACIONAL: Kakav je razvoj događaja oko Mediteranskog instituta u Splitu? – Prijatelji su me optužili da projekt Instituta nije dovoljno jasan u medijima, što mi je čudno, jer ako je bio razumljiv 2003., kako je nejasan ove godine? Konfuziju su izazvale i izjave iz Ministarstva znanosti i nekih domaćih stručnjaka, gdje se počelo govoriti o Radmanovu “privatnom” institutu kao da je to privatno vlasništvo s dionicama. To je samo međunarodna nevladina neprofitna institucija. Uostalom, ja nisam ništa tražio! Mene su pozvali ministar Kraljević i bivša vlada da ponovno pokrenem inicijativu s profesoricom Alačević staru 25 godina i to sam s velikim entuzijazmom radio bez ikakve naknade. Onda je ministar Primorac počeo inzistirati da on i rektor Sveučilišta u Splitu uđu u Upravno vijeće Mediteranskog instituta, premda ni u jednoj civiliziranoj zemlji ministri nisu članovi upravnih vijeća instituta ili tvrtki. To je konflikt i konfuzija interesa. Predsjednik Vijeća rektora hrvatskih sveučilišta bi bila prikladna osoba.

Najviše vremena izgubio sam taktizirajući i to se pokazalo kao potpuni gubitak vremena. Zato ćemo 2005. započeti novim ugovorom o radu Mediteranskog instituta jer je postojeći nepovoljan, nejasan i slabo definiran. Može se dogoditi da vlada odluči da joj je Mediteranski institut nepotreban i preskup, ili da ja nisam prava osoba za to – i ja ću u tom slučaju otići. Mislim da je projekt MedILS najdjelotvorniji da u Hrvatsku privučemo znanstvenu izvrsnost.

NACIONAL: Ne možete pobjeći od toga da ste kontroverzna osoba koju dio javnosti doživljava kao znanstvenog mesiju, a oponenti vas optužuju da prodajete maglu. Kako se osjećate u takvim okolnostima? – Svaki je projekt na početku “prodavanje magle” pa tako i MedILS. Svaka nova spoznaja na početku je “prodavanje magle”. I Einstein je prodavao maglu sve dok je ostali fizičari nisu “kupili”. Izgleda da je javnost u Hrvatskoj traumatizirana primjerima javnih osoba koje su uvučene u laži, korupciju i dvostruki moral. No to nije ništa novo na međunarodnom planu, samo je sankcija takvog ponašanja u Hrvatskoj ponešto spora i lijena. Patetično je da spominjem kako nisam imao nikakav financijski interes vezan uz Mediteranski institut, nego da sam osiromašio vlastitu obitelj dodatnim troškovima, posebno od 2000. do 2003. No to bi bila moja diskrecija, ali kad vas poslije svega anonimno optuže da ste krali, onda se morate upitati “treba li mi ovo ludilo?”.

Kultura kreativnosti i inovacije u hrvatskoj znanosti nedovoljno je razvijena, posebice u biomedicinskim znanostima. Ali ima i sjajnih iznimaka, više u Rijeci nego u Zagrebu. Kod nas se uglavnom radi rutina, a bit je u izjavi nobelovca Arthura Kornberga koji je rekao da je “imperativ za svaku naciju, tvrtku ili sveučilište da razumije prirodu kreativnih procesa i da ih podupre”. Bez kreativnosti i otkrića novog samo ćemo kopirati druge. Iako sam po prirodi brbljavi Mediteranac, do svoje 55. godine radio sam samozatajno i tek su me tada otkrili mediji u Francuskoj i Hrvatskoj. Počele su odjednom padati nagrade i priznanja – ne znam zašto. Prihvatio sam tu igru u Hrvatskoj jer vam televizija, radio i tisak omogućavaju komuniciranje s tisućama ili milijunima ljudi, dok kao profesor ispred sebe imate desetak do stotinjak studenata. Imam šezdeset godina i želio sam se posvetiti radu s mladima kao njihov trener ili mentor, ali u ovih sedam mjeseci otkrio sam da ne mogu živjeti bez svog kreativnog rada jer je to moj izvor energije. Ne trebam kamere i fleševe fotoaparata, a kad je uslijedila anonimna prijava, potkraj ljeta vratio sam se u Pariz obavljati posao za koji sam plaćen: profesor i istraživač. Nastupi u medijima ipak mi crpe energiju, a kreativni rad u laboratoriju je obnavlja. Da nisam prošao kroz cijeli ovaj eksperiment, ne bih došao do tog zaključka. Eksperimantiranje, to je nešto sto ja volim i znam raditi.

NACIONAL: Niste li i sami djelomice odgovorni, uzme li se u obzir da ste sklopili pakt s politikom kad ste prihvatili ulogu Sanaderova savjetnika? – Apsolutno sam kriv za sve loše što mi se dogodilo. Da sam znao da kao savjetnik neću biti produktivan, ne bih se latio tog posla. Ali tko će znat unaprijed? Eksperiment je pokazao da ministar Primorac ne cijeni rad mojih suradnika i mene, što je dokazao odbijajući bez objašnjenja naš plan za selektivno financiranje izvrsnosti. Čini se da Ministarstvo znanosti iritira čak i moja pojava (razbarušena kosa, na primjer!) i onda ne začuđuju anonimna, a i hrabro potpisana pisma. Ozbiljan problem je strašna degradacija kriterija u kojima se ne zna tko je majstor, a tko šegrt ili šeprtlja i ta hotimice stvorena konfuzija opasnija nego što se može zamisliti. I ovo nije samo moja dijagnoza; mlađi i pametniji kolege izjasnili su se o tome zadnjih mjeseci. Uz sve to poznati i anonimni ljudi počeli su dobivati prijeteća pisma iz centara moći, i to u trenutku kad Hrvatska ulazi u Europsku uniju!

NACIONAL: Je li vas razočaralo Sanaderovo oklijevanje da vas javno podrži? – Premijera nisam dovoljno razumio jer su naši rijetki kontakti uvijek bili prijateljski i pozitivni. On je od samog početka podržavao projekt Mediteranskog instituta i teško mi je reći koji su se interesi pojavili u međuvremenu i zbog čega moja pojava toliko iritira neke ljude.

NACIONAL: Kako ste doživjeli nedavno međunarodno istraživanje prema kojem među 500 najboljih svjetskih sveučilišta nije ni jedno iz Hrvatske? – Problem je što su se mnogi u Hrvatskoj uvrijedili zbog te dijagnoze, a to govori o stanju duha u ovoj zemlji. U romanu “Gepard” jedan lik za Sicilijance kaže: “Njihov ponos i oholost veći su od njihove bijede.” Oholost je i naš problem, koji seže do znanstvenika i sveučilišnih profesora koji su se pobunili i na dijagnozu koju smo postavili ja i vodeći hrvatski znanstvenici iz svijeta, a to je da je hrvatska znanost preslaba. Hrvatska zaslužuje bolje! Onda je došlo i ovo istraživanje iz Šangaja koje je pokazalo da uopće nismo prisutni u svjetskoj znanosti. Pa valjda nas Kinezi ne mrze! Posebno nas nema na onim područjima gdje se ulaže velik novac, poput biologije i medicine. Svaka čast impresivnim iznimkama, jer sada znam koliko im je teško raditi. Divim im se.

NACIONAL: Medicinsko istraživanja tumora i vaše je područje rada. Koliko se daleko došlo u potrazi za lijekom protiv raka? – Od ogromnih investicija u istraživanju nastanka raka, kancerogeneze, i biologije tumora, najviše je profitirala fundamentalna znanost. Sada se puno bolje zna kako funkcionira normalna stanica, iako su rezultati vezani uz terapiju još uvijek skromni. Postalo je jasno da starenjem ljudskog organizma, koji se sastoji od sto tisuća milijardi stanica, a u svakoj stanici ima tri milijarde “slova” u DNK, dolazi do neizbježnih promjena – mutacija.

Među mutacijama su i one vezane uz popuštanje kontrole dioba stanica, a tumorske stanice genetski su nestabilne. Tako nastaju tumori, a kemoterapija i razne terapije postaju neučinkovite jer se u toj genetskoj nestabilnosti razvija i otpornost na terapije. Tako da tumorske stanice postaju otpornije na terapiju nego zdrave stanice. Nisam siguran da će se rak nužno liječiti kemikalijama, možda će geni biti efikasnija terapija?

NACIONAL: Što mislite o genskoj terapiji i protivljenju Crkve i konzervativnih krugova njenoj primjeni? – Genska terapija je metoda gdje se u bolesnu stanicu na mjesto promijenjenog “bolesnog” ubaci zdravi gen i tako stanica dobije funkciju koju je mutacijom izgubila. Prva takva terapija uspjela je na mom fakultetu Necker kad je profesor Fischer genima ubačenima u stanice koštane srži izliječio nekolicinu djece od teške imunološke bolesti.

S druge strane, terapija matičnim stanicama upotrebljava stanice koje se još nisu specijalizirale i postale jetra, bubreg ili nešto treće. Ideja je ubaciti matične stanice u oštećeni organ kako bi se razmnožavale i popravile taj defektni organ. Zemlje protestantske kulture, koje su i inače pragmatične, podržavaju tu terapiju jer bi to bio fantastičan oblik liječenja. Uostalom, kad smo bolesni, gutamo lijekove, kemikalije koje nam često više štete nego koriste. Zato sam jako za terapiju matičnim stanicama i totalnu slobodu istraživanja, ali i njihovu maksimalnu transparentnost.

Građani nas plaćaju i imaju pravo znati što radimo, a mi znanstvenici moramo imati apsolutnu slobodu istraživanja. Uostalom, postoji još šokantnija terapija u budućnosti, jer dolazi vrijeme kad ćemo defekte ispravljati na razini spolnih stanica. To će biti genetski modificirani ljudi otporni na razne bolesti, uključujući rak! Sjetite se rasprava o genetski modificiranim biljkama i zamislite tek kakve će diskusije izazvati najava genetski modificiranih ljudi. Svi imaju pravo i obvezu sudjelovati u raspravama o posljedicama takvih zahvata.

NACIONAL: Kad ih možemo očekivati? – Brže nego što mislimo, možda već za pedeset ili sto godina, i zato se trebamo pripremiti za tu opciju. Kao član UNESCO-ova bioetičkog povjerenstva protivim se onima koji pitaju samo jedno: je li moralno učiniti ovo ili ono. Za mene je dilema je li moralno ne činiti nešto što može pomoći boljem životu naše djece.

NACIONAL: Kakvi su vaši planovi? – Sve ovisi o pregovorima o reviziji ugovora o Mediteranskom institutu. Izrazito me dirnula peticija mladih koji su me podržali s 1200 potpisa jer jedino mladi ljudi imaju obvezu planirati i direktno utjecati na svoj privatni i profesionalni život. To im nitko neće dati i, iako nisam mlad, mogu se s njima identificirati. Ali moć i novac imamo mi, starija generacija, i zato im trebaju suradnici i mentori iz naših redova.