Bush: "Ta knjiga promovira širenje demokracije. On je bio zatvoren u vrijeme Sovjetskog Saveza. On je herojska ličnost. Sada je izraelski vladin funkcionar koji govori o slobodi, što ona znači i kako njeno širenje može promijeniti svijet".Inauguracijski govor, kojim je Bush 20. siječnja počeo svoj drugi mandat, izazvao je veliku pozornost zbog nove vanjskopolitičke koncepcije ? zapadnu demokraciju namjerava širiti diljem svijeta. Ta je koncepcija nadahnuta nedavno izišlom knjigom izraelskog političara, bivšeg sovjetskog disidenta Natana Sharanskog, o kojem je posljednjih dana govorilo nekoliko vodećih ljudi američke administracije. Bush, koji se, za razliku od svog prethodnika Clinona, nikad nije isticao kao knjigoljubac, otkrio je da je knjigu Natana Sharanskog pročitao i autora pozvao na razgovor. U intervjuu novinaru CNN-a Johnu Kingu priznao je da ga je ta knjiga nadahnula: “Ta knjiga promovira širenje demokracije. On je bio zatvoren u vrijeme Sovjetskog Saveza. On je herojska ličnost. Sada je izraelski vladin funkcionar koji govori o slobodi, što ona znači i kako njeno širenje može promijeniti svijet. Ja se s njim potpuno slažem. U to sam vjerovao i prije nego što sam sreo Sharanskog. To je knjiga koja iskazuje ono što ja osjećam. Potaknut ću ljude da je pročitaju.”

PUT U DISIDENSTVO Još kao student bio je kritičan prema sovjetskoj politici, a posebno jer se kao Židov osjećao diskriminiran MONTIRANI PROCES Sudilo mu se 1978. pred vojnim sudom: nije imao pravo na odvjetnika, izvođenje dokaza ni svjedoke NA ČELU SOVJETSKIH IMIGRANATA Sharansky se u Izraelu angažirao na problemima Židova koji su se useljavali iz SSSR-a i uskoro postao njihov vođa MISLI IZ KNJIGE SHARANSKOG On kaže da u politiku treba unijeti moralne stavove i da je rat SAD-a protiv Iraka rat slobode protiv teroraPred senatskim Odborom za vanjsku politiku nova američka ministrica vanjskih poslova Condoleezza Rice prije nekoliko dana također je spomenula Sharanskog govoreći o tome koje se zemlje mogu smatrati slobodnima: “Svijet bi trebao svugdje primijeniti ono što Sharansky naziva ‘test gradskog trga’. Ako osoba ne može odšetati do glavnog trga u svom gradu i ondje glasno izraziti svoje mišljenje o svojoj vladi bez straha od uhićenja, zatvora i fizičkog zlostavljanja, živi u društvu straha, a ne u slobodnom društvu. Mi se nećemo smiriti dok sve osobe koje žive u društvima straha ne dosegnu slobodu.”

Anatolij Šaranski rodio se 20. siječnja 1948. u ukrajinskom gradu Donjecku. Otac mu je bio novinar. Roditelji su kod kuće poštovali židovske običaje, prenijeli Anatoliju i njegovu starijem bratu Leonidu židovsku kulturu, premda je u poslijeratnom razdoblju zbog Staljinove paranoje u SSSR-u vladala antisemitska paranoja pa su neki židovski intelektualci bili proganjani.

Šaranski je čovjek sitne građe, visok 160 centimetara. Isticao se u matematici, rano počeo igrati šah, postao vrstan šahist i pobjeđivao na raznim turnirima. Nakon gimnazije završio je studij matematike u Moskvi i odlično naučio engleski. Još kao student postao je kritičan prema sovjetskoj politici, a posebno je bio nezadovoljan jer je kao Židov osjećao kao da je diskriminiran. Smetalo mu je i što je SSSR vodio neprijateljsku politiku prema Izraelu. Tako su se osjećali i mnogi drugi među dva i pol milijuna sovjetskih Židova, nezadovoljni što im sovjetska vlast nije dopuštala da emigriraju u Izrael. Potkraj 60-ih sovjetski premijer Aleksej Kosigin izjavio je da je SSSR spreman Židovima koji se žele iseliti u Izrael dati izlazne vize, ali ih je dobivalo samo nekoliko stotina godišnje.

Šaranski se početkom 70-ih počeo kretati u sovjetskim disidentskim krugovima. Hrabriji intelektualci, nezadovoljni stanjem u SSSR-u, počeli su se tada politički organizirati, tražiti veću slobodu govora i štampe, političke promjene u zemlji. Među njima je bio najznačajniji sovjetski atomski fizičar Andrej Saharov. Vlast je grubo reagirala, mnogi disidenti ostajali su bez posla, neki su završili u zatvoru. Šaranski je zbog dobrog znanja engleskog postao prevoditelj Saharovu i kontaktirao sa zapadnim novinarima. Budući da su strogo kontrolirani sovjetski mediji šutjeli o njima, disidenti su smatrali da je važno da se u inozemstvu zna za njihove aktivnosti radi pritiska na sovjetsku vlast.

Šaranski je 1973. podnio zahtjev za izlaznu vizu kako bi se mogao iseliti u Izrael. Bio je zaposlen u matematičkom institutu i upravo je time bilo obrazloženo uskraćivanje vize u listopadu te godine, jer je došao u dodir s povjerljivim dokumentima pa bi sovjetske tajne mogao otkriti strancima. Šaranski je tvrdio da to nije istina.

Postavši “refusenik”, kako su zvali one kojima sovjetska vlast nije dala vizu za odlazak u Izrael, počeo je zbog toga prosvjedovati i okupljati druge “refusenike”. U to vrijeme ušao je u ljubavnu vezu s Avital Štiglic, sovjetskom Židovkom koja je također zatražila vizu. Ona ju je i dobila, a dan prije nego što je emigrirala u Izrael njih su se dvoje vjenčali. Ona mu je obećala da će u Izraelu i u drugim zemljama agitirati u njegovu korist, kako bi i on dobio vizu.

U Helsinkiju je 1975. održana velika međunarodna konferencija o sigurnosti i suradnji u Europi, na kojoj je donesena Helsinška povelja o ljudskim pravima u Europi. Tu je povelju potpisao i SSSR i tako preuzeo brojne obveze u zaštiti ljudskih prava. Sovjetski disidenti tada su osnovali grupu za provjeru provedbe Helsinške povelje u SSSR-u. Šaranski je bio jedan od ključnih ljudi koji su o tom djelovanju obavještavali inozemne novinare, posebno dopisnike američkih listova iz Moskve. Sovjetska vlast smatrala je to koordiniranom akcijom disidenata i moćnih zapadnih sila na destabilizaciji SSSR-a pa su zaredala uhićenja disidenata, na udaru se našao i Šaranski. Sovjetska tajna služba KGB otvoreno ga je pratila, nekoliko puta onemogućili su ga da se sastane sa stranim novinarima. Sovjetska televizija objavila je emisiju u kojoj se tvrdilo da su Šaranski i drugi disidenti zapadni plaćenici. Šaranski je uhićen 15. ožujka 1977. pod optužbom za špijunažu u korist SAD-a.

Sudilo mu se u srpnju 1978. pred vojnim sudom, a prijetila mu je čak i smrtna kazna. Suđenju je smio prisustvovati samo njegov brat, čak ni njegovoj majci nisu dopustili ulazak u sudnicu. Šaranskom nisu dopustili da ima vlastitog odvjetnika, da se brani izvođenjem dokaza i svjedoka. On je nijekao da se bavio špijunažom, ističući da je sve radio javno, sastajao se sa stranim novinarima i drugim javnim djelatnicima javno, pisao javne prosvjede, u skladu sa sovjetskim zakonima koji su i sami govorili o zaštiti ljudskih prava. Ipak je osuđen na 13 godina robije, tri godine u zatvoru i deset u logoru. Bila je to jedna od najtežih kazni izrečenih nekom sovjetskom disidentu. Šaranski je prvi dio kazne odslužio u zatvorima u Vladimiru i u Čistopolu u udaljenoj Tatarskoj ASSR, a potom je neko vrijeme bio u logoru u Permskoj oblasti. Često je prosvjedovao protiv zatvorske uprave, tražeći svoja prava na pisma, knjige i posjete pa je često bio kažnjavan samicom i na druge načine.

Njegova drastična kazna izazvala je brojne reakcije u svijetu. Američki predsjednik Jimmy Carter zbog proganjanja disidenata uveo je neke mjere protiv SSSR-a. Supruga Anatolija Šaranskog, Avital, nastanila se u Jeruzalemu i mnogo putovala svijetom kako bi govorila o njegovu slučaju. Kad je 1981. u Bijelu kuću došao Ronald Reagan, pojačao je pritisak na SSSR. Primio je Avital Šaranski u Bijeloj kući.

Šaranski je oslobođen 1986., nakon što je devet godina proveo u zatvoru. Za to je bio najzaslužniji Reagan koji je u to doba uspostavljao intenzivne kontakte s novim reformatorskim sovjetskim vođom Mihailom Gorbačovom. On je tražio od Gorbačova da oslobodi Šaranskog, a Gorbačov je na to pristao nakon što su se dogovorili da naprave zamjenu Šaranskog za neke sovjetske agente uhvaćene na Zapadu. Šaranski nije imao pojma što se iza kulisa događa, mislio je da će kaznu morati odslužiti do kraja. On je početkom 1986., bez ikakva objašnjenja, počeo dobivati znatno bolju hranu i tretman, potom je prebačen u zatvor u Moskvu, a 11. veljače 1986. ukrcan je u avion za koji nije znao kamo leti, ali je ? po položaju Sunca ? zaključio da leti prema zapadu. Tek u avionu agenti KGB-a rekli su mu da ga protjeruju iz SSSR-a. Avion je sletio u Istočnom Berlinu, gdje su ga agenti KGB-a odveli do mosta preko kojeg je u društvu američkog ambasadora prešao u Zapadni Berlin. Ondje mu je izraelski veleposlanik dao izraelsku putovnicu na njegovo novo ime Natan Sharansky, s kojom je istoga dana otputovao u Jeruzalem gdje ga je čekala supruga Avital.

U drugoj polovici 80-ih i početkom 90-ih, kad se SSSR pokušao reformirati i potom počeo nezaustavljivo raspadati, počelo je masovno iseljavanje ruskih Židova u Izrael. Sharansky se u Izraelu angažirao u organizacijama za pomoć ruskim Židovima koji su u sve većem broju stizali u Izrael. Nakon što je 1989. SSSR počeo dopuštati sasvim slobodno iseljavanje, Izrael ih je rado primao jer su to bili uglavnom visokoobrazovani ljudi. No s njima je bilo i mnogo problema jer su se, dolazeći iz sovjetske strogoće, teško snalazili u izraelskom demokratskom društvu slobodne konkurencije. Sharansky im je postao političkim vođom, pregovarao u njihovo ime s vladom i strankama, a 1995. je osnovao stranku imigranata iz SSSR-a, Yisrael B’Aliayah, koja se zalaže za interese useljenika. Sharansky ju je profilirao kao centrističku stranku. Budući da u Izraelu danas živi možda i milijun ljudi iz bivšeg SSSR-a, imao je i dosta birača pa mu je stranka ušla u Kneset.

U Izraelu je na snazi proporcionalni izborni sustav, pa je parlamentarna scena jako razmrvljena, što znači da i male stranke mogu imati veliku ulogu u stvaranju koalicija i utjecaj na državnu politiku. Iako je isprva ideološki bio bliži lijevoj Laburističkoj stranci, Sharansky je u drugoj polovici 90-ih godina ušao u koaliciju desnog centra sa strankom Likud i postao ministar. Od 1996. do 1999. bio je ministar industrije i trgovine, potom kratko ministar unutarnjih poslova pa ministar stanovanja i građevinarstva i zamjenik premijera Od ožujka 2003. je ministar bez portfelja u vladi Ariela Sharona zadužen za Jeruzalem i imigraciju.

Njegova supruga Avital, s kojom ima dvije kćeri, nakon godina koje je posvetila obitelji posljednjih se godina javno reaktivirala. O svojim disidentskim i zatvorskim iskustvima Sharansky je napisao autobiografiju “Fear No Evil”. Mnogo je pisao i o svom viđenju kako bi se svijet trebao razvijati. Zagovara širenja zapadne demokracije na cijeli svijet, pa makar i nasilnim sredstvima.

U svojoj novoj knjizi “The Case For Democracy” Sharansky tvrdi da se političari u svijetu dijele na “one koji se žele sučeliti sa zlom i one koji su spremni s njim se pomiriti”. On smatra da se sa zlom treba sučeliti, i to u ime demokracije, koja jedina može svijetu donijeti mir: “Uvjeren sam da svi ljudi žele biti slobodni. Uvjeren sam da će demokracija, ako svugdje bude prisutna, pridonijeti sigurnosti. Uvjeren sam da demokratske zemlje na čelu s SAD-om imaju presudnu ulogu u širenju demokracije po cijelom svijetu.”

Sharansky se zalaže da Bush pokrene akciju kako bi se širio prostor slobode, koju i on i Bush razumiju kao zapadni tip parlamentarne demokracije, slobodnog poduzetništva i ljudskih prava. On kaže da u politiku treba unijeti jasne moralne stavove i shvatiti da sadašnji rat protiv terora nije ni rat SAD-a protiv Iraka, ni rat Izraela protiv Palestinaca, nego rat slobode protiv terora, onih koji poštuju čovjeka i onih koji ga uništavaju. Bush se toliko oduševio mislima Sharanskoga da ga je nedavno pozvao u Bijelu kuću na razgovor. U intervjuu za politički časopis Middle East Quaterly Sharansky je otkrio da su se on i Bush složili o svim pitanjima, čak mu je rekao: “Predsjedniče, vi uopće ne djelujete kao političar. Vi izgledate kao disident. Sretan sam što ste rekli da sloboda nije nešto što je Bog dao samo Americi, nego je on to namijenio cijelom svijetu. Političari se uvijek brinu što će o njima reći javno mnijenje, a vi se na to ne obazirete, nego vjerujete u demokraciju i slobodu te se za njih borite u cijelom svijetu.”