Privlačna tema 'Kad su mi producenti predložili film o odlasku nogometne reprezentacije Kraljevine Jugoslavije na SP u Urugvaju 1930., to mi se učinilo boljom temom od Kosovske bitke', kaže Dragan BjelogrlićBeogradsku glumačku zvijezdu Dragana Bjelogrlića hrvatska publika najviše pamti po ulozi Bobe Popadića, šarmantnog zavodnika u džinsu i starkama u popularnoj TV seriji "Bolji život". Potkraj 80-ih, kad se serija prikazivala na televiziji, u njega su bile zaljubljene sve tinejdžerice u bivšoj Jugoslaviji. "S distance je jasno da je 'Bolji život' posljednja velika jugoslavenska serija, jer je šest dana nakon prikazivanja posljednje epizode počeo rat u Sloveniji. Ta je serija označila kraj naših života kakve smo dotad poznavali. Stoga ulogu Bobe smatram jednom od najvažnijih u karijeri", kaže Bjelogrlić.

Danas mu je 47 godina. Iza sebe ima uloge u kultnim srpskim filmovima kao što su "Lepa sela lepo gore", "Rane", "Crni bombarder" i "Ivkova slava", koji su doživjeli veliku gledanost i u Hrvatskoj. S osam godina starijim bratom Goranom Bjelogrlićem 1996. je osnovao producentsku kuću Cobra, koja je producirala vrlo uspješnu TV seriju "Vratit će se rode", jedinu dramsku seriju prikazanu u svim zemljama na području nekadašnje države. Bjelogrlić je dosad Pulski festival posjećivao kao glumac, a ove se godine prvi put pojavio kao redatelj filma "Montevideo, Bog te video" o odlasku nogometne reprezentacije Kraljevine Jugoslavije na Prvo svjetsko nogometno prvenstvo u Urugvaj. U Srbiji je taj film pogledalo više od pola milijuna ljudi, a s velikim uspjehom prikazan je i u pulskom Kaštelu. Dirnut oduševljenjem publike, zajedno s glavnim glumcima svog filma - Ninom Janković, Daninom Jeftić, Milošem Bikovićem i Viktorom Savićem - Bjelogrlić je na poklon izišao tri puta. U Pulu ga je dopratila supruga Maja, bivša manekenka i profesorica engleskog, s kojom ima petnaestogodišnju kćer Miju i jedanaestogodišnjeg sina Alekseja.

NACIONAL: Vaš redateljski prvijenac "Montevideo, Bog te video" u Srbiji je u kinima pogledalo više od pola milijuna ljudi, što je kod nas nezamislivo. Jeste li se nadali tolikom uspjehu?
- Toliki odaziv publike u posljednje je vrijeme postao nezamisliv i u Srbiji. Donedavno su domaći filmovi u Srbiji redovito tukli hollywoodsku produkciju, ali posljednjih pet-šest godina dogodila nam se "kroatizacija" nacionalne kinematografije i ti su filmovi otjerali publiku iz kina. Pratim hrvatsku kinematografiju, imam tu dosta prijatelja, kolega i suradnika i znam da hrvatski film jako loše prolazi kod domaće publike, što se na kraju dogodilo i Srbiji. Zanimljivo, da se nije pojavio "Montevideo, Bog te video", ove bi godine, prvi put u povijesti kinematografije na ovim prostorima, najgledaniji film u regiji bio slovenski "Gremo mi po svoje". Zamislite da je netko prije 20 godina rekao "raspat će se Jugoslavija, Hrvati će biti najbolji u skijanju, Srbi u tenisu, a Slovenci će imati najgledaniji film", proglasili bismo ga luđakom. Kolege iz Slovenije poručili su mi da sam baš mogao malo pričekati s premijerom pa da i njihov film jednom bude najgledaniji u Srbiji. Ukratko, nisam očekivao toliki uspjeh, ali sam intuitivno osjećao da će se publici naš film svidjeti. Iznenadilo me to što je dobro prošao i kod kritičara, jer kad imate publiku, obično vas kritika zgazi i obrnuto.

NACIONAL: Glumac Sergej Trifunović izjavio je da mu je drago da je konačno netko pogledao iza sebe i "dohvatio se prave, dobre priče koja čisti srce i mozak i koja pokazuje kako naša prošlost nije satkana jedino od rata, krvi, kurvanja i pljačkanja". Kakvo je vaše mišljenje?
- Slažem se sa Sergejem. Tu postoji još jedna bitna stvar. Kad se mali narodi, kao što su naši s prostora bivše Jugoslavije, vrate u povijest, obično se dohvate velikog i važnog događaja, neke presudne bitke, revolucije, iznimne povijesne ličnosti, a rijetko si priušte luksuz da se bave malom temom. A upravo je to ključ uspjeha. Kad su mi producenti predložili film o odlasku jugoslavenske reprezentacije na Prvo svjetsko nogometno prvenstvo u Urugvaju 1930., meni je to bilo sjajno. Za mene je to mnogo bolja tema od Kosovske bitke ili srpskih ustanaka.

NACIONAL: Jedna od rijetkih zamjerki vašem filmu bila je da je pretjerano stiliziran, da filmska priča nema veze sa stvarnom Srbijom u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Bole li vas takve riječi?
- Pripremajući se za snimanje pogledao sam mnoge talijanske filmove Giuseppea Tornatorea, Federica Fellinija i Roberta Begninija. Svi redom su vrlo stilizirani. Kultni filmovi Sergia Leonea također su stilizirani, što ne umanjuje njihovu vrijednost, naprotiv. Napravio sam film za sebe, kakav sam godinama htio pogledati. Ako se meni, idealnom gledatelju, moj film sviđa, što mu drugi imaju prigovarati. Čini mi se da naši filmski redatelji u projekte kreću sa željom da se svide nekom imaginarnom svijetu, umjetničkim direktorima velikih festivala, tko zna kome... I već su jednom nogom u stereotipu da balkanski film mora biti pun klanja, sisa, pičaka, ubojstava, a crnilo se s ekrana razlijeva na sve strane... Cigani, blato i klaonica, to je neki balkanski standard koji nema veze sa mnom.

NACIONAL: Na sarajevskoj premijeri, proljetos, izazvali ste skandal jer ste izjavili da vam je žao što film neće pogledati i general Jovan Divjak, legendarni zapovjednik i branitelj Sarajeva, koji je toga dana uhapšen u Beču po nalogu srbijanskog tužiteljstva za ratne zločine. Jesu li vam u domovini zamjerili tu izjavu?
- Odgovorit ću metaforički da izbjegnem nove nesporazume. Nesretnim slučajem s filmom smo se našli usred ratnog vihora koji i 2011. očito još uvijek traje u mnogim glavama. U Sarajevo smo stigli iz Mostara, a na projekciji je bilo dvije tisuće ljudi svih nacionalnosti. Na dan sarajevske premijere uhapšen je Jovan Divjak, a mi smo pogriješili jer unatoč demonstracijama u gradu nismo odgodili premijeru. Prekasno smo shvatili da umjetnost u nekim slučajevima nije i ne može biti veća od života.

NACIONAL: Kako to da ste se na ovom projektu, prvi put, latili redateljskog posla?
- S ljudima iz produkcije surađivao sam i prije, kao glumac i producent. Pratili su moj rad, posebno na TV seriji "Vratit će se rode" gdje sam bio glumac i kreativni producent, a sad su mi ponudili da preuzmem kompletnu brigu o produkciji i umjetničkoj strani filma. Kako najbolje surađujem sam sa sobom, za redatelja sam, logično, predložio sebe. I bez razmišljanja prihvatio tu ponudu. Strpljen, spašen. Dugo sam čekao taj trenutak. Iskustvo je divno, ali se i dalje predstavljam kao glumac, to mi je core business.

NACIONAL: Nedavno ste se vratili s Tenerifea, gdje ste počeli snimati nastavak filma "Montevideo, Bog te video". U kojoj ste fazi?
- Na Tenerifeu smo snimili scene koje se odigravaju u Urugvaju. Od prvog dijela filma napravili smo TV seriju od osam epizoda, a od drugog planiramo još dvanaest.

NACIONAL: Zašto su prizori s Miroslavom Ćirom Blaževićem izbačeni iz filma? Jeste li ga pozvali na set samo radi publiciteta?
- Ne brinite se, Ćiru ćete vidjeti u seriji. Dramaturški priča temelji se na sukobu vodstava hrvatskog i srpskog nogometnog saveza, jer Hrvati nisu htjeli na prvenstvo, dok Srbi jesu, zbog preseljenja Jugoslavenskog nogometnog saveza iz Zagreba u Beograd, što je bila politička odluka. U filmu nije bilo vremena ni prostora da elaboriramo taj zaplet, a Ćiro igra dr. Antu Pandakovića, predsjednika hrvatskog saveza. On je pozitivan lik, jer je bio najzaslužnji za to da spor bude riješen i da reprezentacija na kraju otputuje u Urugvaj. U filmu se više bavim intimnim dramama protagonista, a u seriji i povijesnim okolnostima. Ćiro je u svakom slučaju majstorski obavio posao.

NACIONAL: Hrvatska publika najviše vas pamti po ulozi Bobe Popadića u TV seriji "Bolji život". Kako danas gledate na to?
- Dok smo je snimali, nisam imao svijest o tome da sudjelujem u nečemu važnom i velikom, smatrao sam tu ulogu dobrim poslom za glumca na početku karijere. S distance je jasno da je "Bolji život" posljednja velika jugoslavenska serija, jer je šest dana nakon prikazivanja posljednje epizode "Boljeg života" počeo rat u Sloveniji. Ta je serija označila kraj naših života kakve smo dotad poznavali. Stoga ulogu Bobe smatram jednom od najvažnijih u karijeri.

NACIONAL: Koje biste uloge još istaknuli?
- Ulogu u filmu "Lepa sela lepo gore", koja je značajna za mene osobno, ali i za čitavu moju generaciju. A nezaboravan je i "Bal na vodi", koji je 1986. prikazan u pulskoj Areni. Te smo godine Nebojša Bakočević, Žika Todorović, Goran Radaković i ja bili glavne festivalske zvijezde. Tu su još i uloge u "Ranama" i seriji "Vratit će se rode".

NACIONAL: Čini li vam se da se do 1990. bolje živjelo?
- Danas sam siguran da je samoupravni socijalizam pružao znatno bolji i ugodniji ambijent za život nego ovaj divlji kapitalizam. Ne smatram se nostalgičarom, ali aposlutno više nisam u dilemi. O svom odrastanju i mladosti mnogo toga s veseljem mogu ispričati svojoj djeci. Sumnjam da će njihove priče biti podjednako sretne.

NACIONAL: Srbija je zemlja u kojoj se, unatoč teškoj materijalnoj situaciji, uvijek našlo dovoljno energije, ako ne i novca, za filmove i kazališne predstave. Kakva je situacija danas?
- Na neki čudan način danas je gore nego što je bilo početkom 90-ih. Mislim da je tranzicija najgora prijevara Zapada. Ljudi su kao ovce krenuli u bolji život, a usput je društveno vlasništo popljačkano, tj. prelilo se u privatne džepove, a od društva, socijalne sigurnosti, prava na dostojanstven život ostale su ruševine. Takva sveopća društvena erozija, dakako, zahvatila je i kulturu, posebno film i kazalište, koji su najskuplje i najkompliciranije umjetničke forme. Životni duh, nekim čudom, nije sasvim iščeznuo, pa kazalište i film opstaju i uz skromne dotacije.

NACIONAL: TV serija "Vratit će se rode" jedina je dramska serija, nakon raspada bivše države, koja je emitirana u svim nekadašnjim jugoslavenskim republikama. Kako objašnjavate toliki uspjeh?
- Ljudi uvijek prepoznaju dobro obavljen posao. Iako nas sve televizije redom nastoje zaglupiti plitkom zabavom, beskonačnim talk-showovima, realityjima i nebitnim političkim temama, postoji i publika gladna drukčijih sadržaja. Sjećam se kako sam u vrijeme kad su se "Rode" počele emitirati u Hrvatskoj krenuo na ljetovanje na Jadran. Na splitskoj Rivi neki me momci gledaju u čudu, ne zato što sam u džipu s beogradskim tablicama, nego jer ne mogu vjerovati da je pred njima Ekser, s kojim se žele uslikati. Nakon crnog i novog vala, sad nam je potreban val optimizma, inače nam nema spasa.

NACIONAL: Kažete da ste dugo željeli režirati. Zašto ste režiju serije "Vratit će se rode" povjerili Goranu Gajiću, umjesto da se sami okušate u toj ulozi?
- Goran Gajić jedan je od najboljih redatelja na ovim prostorima. Skupa smo studirali, a i kasnije smo radili zajedno. Pogodilo me kad je s Mirom Furlan morao otići u Ameriku. Ostali smo u kontaktu i posjećivali se, a kad smo počeli pripreme za "Rode", Gajo se ukazao u Beogradu. Shvatio sam to kao znak i pozvao ga u projekt. Srećom, prihvatio je, iako je zbog tog posla godinu dana bio odvojen od obitelji. A samo Gajo zna koliko mu ona znači.

NACIONAL: Iako glumci bježe od produkcije i financija kao vrag od tamjana, vi ste se u tim vodama, čini se, odlično snašli?
- Oduvijek imam žicu za to. A kad je jedini izbor bio otići van, nastaviti životariti ili uzeti stvar u svoje ruke, za mene nije bilo dileme. Nisam htio pristati na poziciju marionete u rukama tajkuna, ratnih i tranzicijskih profitera. Nije bilo lako, ali se isplatilo.

NACIONAL: Koliko vam je važan novac?
- Uvijek sam nastojao lagodno živjeti. Ali nikad u životu nisam imao oročenu štednju ni stalan posao.

NACIONAL: Serija "Vratit će se rode" snimana je u Barandi, vojvođanskom selu iz kojeg je vaša majka i u kojem ste proveli dobar dio djetinjstva. Kakve uspomene nosite odonud?
- U Barandi sam provodio školske praznike i ostao duboko vezan za taj kraj. Moj brat Goran i ja obnovili smo kuću našeg djeda Svetozara Gajića pa i danas često odlazim tamo s obitelji. Vojvodina je divna sredina; ljudi su mirni, marljivi, pomalo usporeni... Žive svojim životom i nikoga ne diraju. U doba socijalizma Baranda je imala dvije rock grupe, kafanu s pevaljkom, kino i diskoklub. Danas ima samo kino, koje smo brat i ja obnovili.

NACIONAL: I sami ste pridonijeli razvoju tamošnjeg noćnog života. Još uvijek se priča o tulumima koje ste ondje organizirali?
- Krajem 80-ih na našim je tulumima bilo po dvjesto-tristo ljudi. Nakon vjenčanja najveći tulumi su rođendanske proslave naše djece. Moja kći Mija i glazbenik Saša Lošić rođeni su istoga datuma, a i jedan su rođendan proslavili zajedno. Bio je to sjajan tulum, na kojem su do jutra svirali Žika Todorović, Magnifico i Lošo.

NACIONAL: Negdje ste izjavili da vas je "lakše držati pod vodom, nego u kući". Što vam žena kaže na to?
- Meni se ta izjava činila kao dobar štos, ali mi je supruga nije oprostila. Ona me ipak najbolje poznaje: dobar dio života proveo sam u kafani, a više od svega uživam u dobrom društvu.