Zahvaljujući prije svega hrvatskoj Vladi koja do danas nema nikakve studije ili pokazatelje koštanja hrvatskog ulaska u NATO, hrvatska javnost nema ni objektivnu informaciju o tome što Hrvatsku čeka kada postane punopravna članicaIzravni troškovi godišnjeg članstva u NATO-u za Hrvatsku će iznositi približno 5,5 milijuna dolara, odnosno manje od jedan posto iznosa hrvatskog godišnjeg vojnog proračuna, a njime će se pokrivati hrvatsko participiranje u zajedničkom budžetu NATO-a, koji se dijeli na civilni i vojni proračun te fond namijenjen sigurnosnim investicijskim programima. Od ukupnih 5,5 milijuna dolara, približno 3,5 milijuna dolara Hrvatska će izdvajati u vojni proračun NATO-a, 800 tisuća dolara u civilni dio budžeta, a 1,2 milijuna dolara za sigurnosne investicije, istražio je Nacional. Prema svim do sada napravljenim studijama američkog Ministarstva obrane, američkog Kongresa i korporacije RAND, Hrvatska nikada neće imati takvu zajamčenu sigurnost uz tako malo novaca, a strane investicije u hrvatsko gospodarstvo porast će najmanje dvadesetak posto.

Teza da svaka država prije ulaska u EU mora pristupiti NATO-u nije istinita. Primjerice, Cipar i Malta su članice EU, ali ne i NATO-a Neutralnost bi državi nekoliko puta povećala izdavanje za obranu, što bi smanjilo izdatke za zdravstvo, socijalu i obrazovanje Nije potpisan nikakav dokument o ustupanju vojnih baza već sporazum sa SAD-om o korištenju teritorija za vojne vježbeZahvaljujući prije svega hrvatskoj Vladi koja do danas nema nikakve studije ili pokazatelje koštanja hrvatskog ulaska u NATO, hrvatska javnost nema ni objektivnu informaciju o tome što Hrvatsku čeka kada postane punopravna članica. Približne brojke o tome svatko može vrlo jednostavno dobiti ako se posluži do sada napravljenim zapadnim studijama o troškovima proširenja saveza i primijeni iste modele na Republiku Hrvatsku.

Osim toga, računa se kako bi do 2015., za uspješnu transformaciju i preustroj hrvatskih oružanih snaga i dostizanje svih potrebnih standarda moderne vojske, godišnje trebalo izdvajati iz vlastitog vojnog proračuna oko 25 posto njegove vrijednosti, odnosno nešto više od 200 milijuna dolara. Planira se da takvim pristupom, primijenjenim i u ostalim novoprimljenim članicama NATO-a, Hrvatska do 2015. utroši približno 1,6 milijarde dolara.

Ulazak u punopravno članstvo NATO-a hrvatskoj državi bit će višestruko isplativ i to ne samo sa sigurnosnog, već i s gospodarskog te financijskog aspekta. Međutim, hrvatske vlasti već duže vremena ne čine dovoljno ili gotovo ništa da javnosti, pa i hrvatskoj političkoj eliti pojasne i prezentiraju brojne prednosti i koristi pristupanja punopravnom članstvu. Prevladavaju uglavnom negativistička stajališta temeljena na predrasudama, a tome su pridonijela i donedavno kontradiktorna i dvojbena stajališta nositelja državne vlasti oko pitanja pristupanja NATO-u, pa je stoga potpora javnosti znatno slabija nego kod ostalih zemalja kandidata.

U dijelu hrvatske javnosti zaista se već duže vremena pojavljuju teze o štetnosti ulaska Hrvatske u NATO, bez adekvatnog odgovora hrvatske Vlade. Argumenata za takvo stajalište je nekoliko, a najviše se ističe onaj da je ulazak u NATO preskup, jer će Hrvatska biti prisiljena kupovati oružje zapadnog porijekla, da će hrvatski teritorij biti premrežen NATO-ovim vojnim bazama, a hrvatski vojnici ginuti za američke interese. Osim toga, protivnici ulaska pogrešno tvrde da ulazak u NATO uvjetuje ulazak u Europsku uniju, a oni zagovaraju hrvatsku neutralnost i tvrde kako je bolje da se umjesto oružja proizvodi hrana. Pobornici takvih stajališta ne nude nikakvu drugu alternativu obrani države i nacionalnoj sigurnosti.

Kao punopravna članica NATO-a, Hrvatska će modernizirati svoju oružanu silu oružjem zapadnog porijekla uz puno povoljnije uvjete nego da ostane izvan članstva. Pojednostavljeno rečeno, vrijednost kupovine naoružanja odgovarat će vrijednosti različitih hrvatskih roba i proizvoda koje će zemlja dobavljač morati kupiti od Hrvatske. S približavanjem punopravnom članstvu u NATO-u hrvatski vojni proračun u posljednjih desetak godina znatno se smanjivao, a ne rastao.

Sve je to u potpunoj suprotnosti s uvriježenim mišljenjem dijela hrvatske javnosti i protivnika hrvatskog članstva u NATO-u da je ulazak u NATO preskup, a pogotovo je u suprotnosti s mišljenjem da Hrvatska treba ostati izvan članstva u NATO-u i zastupati nekakvu neutralnost. Takva bi neutralnost Hrvatskoj nekoliko puta povećala izdvajanja za obranu zbog čega bi se morala smanjiti izdaci za zdravstvo, socijalne potrebe, prosvjetu, znanost i tome slično.

Primjerice, Slovenija danas kao punopravna članica NATO-a ima tri puta manja obrambena izdvajanja nego što je kao socijalistička republika imala 1989. za potrebe tadašnje JNA. Dugoročni plan da do 2015. Hrvatska utroši na troškove modernizacije i opremanja 1,6 milijardi američkih dolara sasvim je dovoljan da se hrvatske oružane snage opreme eskadrilom borbenih zrakoplova, novim računalnim i komunikacijskim sustavom, korvetama na moru i tome slično. Kada bi i ostala izvan članstva, Hrvatska bi izdvajala tolika sredstva, a zasigurno i veća ako bi se odlučila na samostalnu obranu, jer bi se u tom slučaju ogromna sredstva trošila za izdatke vojnom osoblju kojeg bi bilo najmanje dvostruko više nego u slučaju ulaska Hrvatske u NATO.

Primjerice, proteklih je godina za obrambeni proračun izdvajano čak više sredstava nego danas, a u modernizaciji nije učinjeno apsolutno ništa jer su izdaci za plaće zaposlenika bili preveliki. Ovim troškovima trebat će pridodati i financiranje sudjelovanja hrvatskih vojnih misija u akcijama pod okriljem NATO-a, koje Hrvatska, kao i svaka druga članica NATO-a, plaća iz vlastitog proračuna, a kako sada stvari stoje, izdvajanja za hrvatske mirovne operacije iznosit će godišnje oko 5 milijuna dolara, ovisno o opsegu i broju mirovnih operacija. Međutim, malo je poznato da će NATO iz vlastitih budžetskih sredstava pomagati Hrvatskoj, kao i svim drugim novim članicama, da dostigne sve potrebne standarde i postane moderna oružana sila. NATO će proces proširenja na istok od 1997. do 2010. stajati oko 15 milijardi dolara, a još 15 milijardi potrošit će nove članice iz vlastitih budžeta tijekom svih tih godina da bi dostigle punu sposobnost i modernizirale vlastite oružane snage.

Prve dvije godine članstva, NATO će financijski pomoći projektima razvoja početne sposobnosti hrvatskih oružanih snaga, tzv. initial capabilities, da ispuni kriterije interoperabilnosti. Pojednostavljeno, interoperabilnost znači da postrojba ili oružane snage neke zemlje mogu primati, slati ili razmjenjivati podatke s drugim članicama Saveza, a sustavi zapovijedanja i komunikacija moraju biti kompatibilni kako bi se efikasno sudjelovalo u zajedničkim operacijama. Nakon dvogodišnje pomoći oko interoperabilnosti, NATO će nastaviti pomagati Hrvatskoj sve do potpune modernizacije hrvatskih oružanih snaga, odnosno stjecanja pune sposobnosti – mature capabilities. Kada se spominju troškovi članstva, modernizacije oružanih snaga te mirovnih operacija, često se zaboravlja da se iznos troškova u većoj količini vraća zemlji članici putem offset programa sklopljenih za kupovinu naoružanja, pojačanih investicije izvana, dolaska novih tehnologija i sudjelovanja hrvatskih stručnjaka u znanstveno-istraživačkim projektima NATO-a.

Naime, ulazak Hrvatske u punopravno članstvo NATO-a poboljšat će njezin investicijski i kreditni rejting na svjetskim tržištima kapitala i u financijskim centrima. U percepciji potencijalnih stranih investitora Hrvatska će postati sigurnije odredište njihova kapitala i može se očekivati porast izravnih investicija i greenfield ulaganja. Pokazalo se to na brojnim primjerima starih i novih članica NATO-a kao što su Španjolska, Grčka, Portugal, Poljska, Češka.

Osim toga, Hrvatska će biti prepoznata i u nekim dijelovima svijeta gdje pojedini investitori još uvijek smatraju kako se na Balkanu vode ratovi. Ulaskom Hrvatske u elitni klub gospodarski najrazvijenijih zemalja Europe znači i lakši pristup izvorima kapitala i financiranja. Ne treba zanemariti koristi koje će imati i hrvatsko gospodarstvo, odnosno poduzeća i tvrtke namjenske vojne industrije koje su “umirale” zbog oslanjanja na proizvodnju isključivo za ograničene potrebe hrvatskih oružanih snaga Hrvatska bi poduzeća mogla osigurati stabilnost i dugoročni razvoj uz dolazak novih tehnologija, znanja i kadrova, jer je NATO učinio veliki posao na povezivanju različitih vojnoindustrijskih kompleksa unutar svojih članica.

Komparativne prednosti hrvatske države u tom pogledu svakako su relativno niski troškovi rada, geografski položaj, prometna infrastruktura, stručni kadrovi, industrijska tradicija i tome slično. Izvori financiranja na zapadu isključuju druge države koje ne pripadaju tome krugu čime se limitira njihov razvoj i napredak. U javnosti se pojavljuju krajnje ekstremna stajališta anarhista, pacifista i drugih udruga kako Hrvatskoj ne treba obrambeni sustav pa je novčana sredstva bolje usmjeriti na proizvodnju hrane umjesto topova. Oružane snage, njihovo postojanje i razvoj, prema mišljenju protivnika članstva, smatraju se nepotrebnim atributima moderne, suverene države u trećem tisućljeću. Međutim, nitko od njih ne pruža nikakvu drugu alternativu zaštiti nacionalne sigurnosti i obrane, te s manjim ili većim razlikama predlažu nedefiniranu neutralnost. Neutralnost u današnjem svijetu nije moguće proglasiti, nju omogućuju međunarodne institucije. Izvan NATO-a su, kao neutralne zemlje, ostale Švedska, Irska, Austrija, Švicarska i Finska. Neutralnost Švedske i Švicarske duboko je ukorijenjena u prošlosti ? trajala je tijekom svjetskih ratova te hladnog rata. Austrija i Finska neutralnost su smatrale faktorom očuvanja vlastitog suvereniteta: prva još 1955., nakon odlaska velikih sila iz zemlje, druga zbog blizine tadašnjeg Sovjetskog Saveza i prijetnje sovjetskom vojnom moći. Irska ne želi u NATO da joj Velika Britanija ne bi određivala i subordinirala zapovijedi unutar NATO saveza.

Međutim, sve spomenute zemlje već su postale dijelom različitih europskih sigurnosnih asocijacija, kao i dijelom NATO-ova programa “Partnerstvo za mir”, stoga neutralnost u klasičnom smislu ne postoji. Nadalje, teza kako se prije ulaska u EU mora pristupiti NATO-u, nikako ne stoji. To najbolje pokazuju gore spomenute zemlje te primjeri Cipra i Malte, članica EU, ali ne i NATO-a.

Često se pojavljuje i neargumentirana teza da je Hrvatska pristala NATO-u osigurati vlastite baze na svom teritoriju, a neki političari ovih dana idu tako daleko da tvrde kako će Hrvatska postati kao Filipini, aludirajući na vojne baze SAD-a, što je potpuna besmislica.

Hrvatska s NATO-om nije potpisala nikakav dokument o ustupanju svojih vojnih baza. Potpisala je bilateralni sporazum sa SAD-om o korištenju hrvatskog teritorija, zraka i mora za provedbu zajedničkih vojnih vježbi. SAD neće imati vojne baze na hrvatskom teritoriju, jer za takvo što nema nikakva razloga.

Obveza Hrvatske, kao i svake druge članice NATO-a, bit će da Savezu, po principu reciprociteta, osigura infrastrukturne i smještajne kapacitete za slučajeve havarija, različitih vrsta kriza i mogućih elementarnih katastrofa. Isto tako, Hrvatska će imati pravo korištenja svih baza i infrastrukture u bilo kojoj članici Saveza.

Hrvatskim obrambenim strukturama i diplomaciji predstoji problem kadroviranja svojih zaposlenika i časnika koji će predstavljati Republiku Hrvatsku u sjedištu NATO-a, zapovjedništvima i različitim odborima. Pretpostavlja se da će Hrvatska, kad postane članica NATO-a, poslati 30-ak diplomata, savjetnika te vojnog i pomoćnog osoblja. Vrlo je važno pronaći osobe koje su kompetentne na poljima koja se moraju popuniti i koje tečno govore bar jedan od dva službena jezika, engleski ili francuski. Te će osobe isto tako morati proći vrlo rigoroznu sigurnosnu provjeru. Mnoge novoprimljene članice imale su znatnih problema s popunjavanjem izaslanstava.

Pronaći kvalitetne visoke časnike još je veći problem, jer uz sve pobrojane kriterije, časnici moraju odgovarati i po činu. To se ne odnosi samo na njihov raspored u sjedištu vrhovnog vojnog stožera NATO-a u Monsu kraj Bruxellesa, već i na desetke drugih zapovjednih mjesta NATO-a diljem Europe.