Predsjedatelj Ministarskog vijeća EU, Jean AsselbornSamo desetak dana nakon odgode početka pregovora, postoje naznake da će Europska unija uskoro donijeti odluku o novom datumu i tako pomoći vladi Ive Sanadera. Tako bi se najveći dosadašnji poraz hrvatskog premijera u iduća dva mjeseca mogao ipak pretvoriti u veliku pobjedu. Zahvaljujući snažnom lobiranju, u međunarodnim diplomatskim krugovima sve je više zagovornika definitivnog otvaranja pregovora. Jedini je uvjet da u tom razdoblju Sanaderova vlada pruži uvjerljive dokaze da se trudila i da se dalje trudi uhvatiti Antu Gotovinu. Uspije li u tome, novi datum pregovora bit će određen još tijekom luksemburškog predsjedanja, do kraja lipnja. U najlošijoj varijanti to bi značilo da će pregovori s EU početi u rujnu, potvrdilo je za Nacional prošlog tjedna nekoliko domaćih i stranih diplomata.

Sudeći po njihovim reakcijama, loše raspoloženje zbog odgode pregovora, koji su trebali početi 17. ožujka, kod hrvatskih diplomata koji trajalo manje od deset dana. Nekoliko je stvari izazvalo najnoviji optimizam. Vodeći ljudi hrvatske Vlade duboko vjeruju da će osigurati naklonost nedavno osnovana ad hoc skupine koja će procjenjivati stupanj suradnje Hrvatske s Haaškim sudom. Iako još nije određena strategija kojom će se dočekati peteročlano europsko izaslanstvo, opće je uvjerenje da su domaće obavještajne službe prikupile dovoljan broj dokaza iz kojih je vidljivo da aktivno tragaju za Gotovinom, kao i da on nije na teritoriju Hrvatske. To je tek prvi korak koji treba poduzeti, jer se ovih dana u medijima stvara dvojbena slika prema kojoj sada, kad je osnovana ad hoc skupina, Carla Del Ponte i Haaški sud padaju u drugi plan. To je pogrešno jer će se Jack Straw, Jean Asselborn, Ursula Plassnik, Javier Solana i Ollie Rehn u donošenju odluke osloniti i na mišljenje ICTY-ja, kao i onih zemalja koje na Balkanu imaju svoje obavještajce. A to je u prvom redu Britanija i njen MI6. Osim toga, nedavno je u Bruxellesu o Haaškom sudu govorio i José Manuel Barroso koji je ICTY-ju uputio niz komplimenata i ocijenio da je njegovom uspostavom omogućeno kažnjavanje odgovornih za zločine u nedavnim balkanskim ratovima. Poslije takve ocjene čelnika Europske komisije, nerealno je očekivati da će članovi ad hoc skupine biti protiv ICTY-ja. Čak ni kada se zna kako su pojedine utjecajne države poput Francuske snažno protiv Carle Del Ponte i sumnjaju u njezinu objektivnost. “Ona je luda”, rekao je na nedavnom zatvorenom sastanku za glavnu tužiteljicu visoki francuski državni dužnosnik, tvrde u diplomatskim krugovima. Koliko su Francuzi skeptični prema tzv. aferi Gotovina, pokazuje podatak da je sredinom ožujka Le Monde cijelu stranicu posvetio političkoj situaciji u Hrvatskoj, a da pritom ni slovo nije napisano o tome da je Gotovina i francuski državljanin, a kamoli da je osuđivan na tamošnjim sudovima. A da se predstavnici francuske države nisu klonili susreta s tim generalom HV-a, potvrdio je za Nacional visokopozicionirani diplomat bivše vlade. Prisjeća se kako je potkraj 2000. bio pozvan na večeru u francuskom veleposlanstvu u Zagrebu, a jedan od gostiju bio je i Ante Gotovina. U to vrijeme navodni sudski procesi protiv njega već su bili okončani i da je službena Francuska mislila da je on kriminalac za kojim je raspisana tjeralica, valjda ga ne bi pozivala na službenu večeru.

U Sanaderovoj vladi ipak vjeruju da imaju dovoljno argumenata koji dokazuju da Hrvatska čini sve kako bi ispunila uvjet o suradnji s Haaškim sudom. Dobar je pokazatelj i to što su sve okolne države, Slovenija, Mađarska, Austrija i Slovačka, podržale početak pregovora s Hrvatskom. “Oni dobro znaju kakva je hrvatska situacija. Zato je kudikamo važnije da imamo potporu tih država nego Finske ili Švedske koji niti znaju što se zbiva u Hrvatskoj, niti ih iskreno baš previše zanima naša situacija”, smatra taj diplomat. Velik dio posla u lobiranju kojim je dobivena potpora zemalja srednje Europe obavio je Sanader, premda se premijeru i njegovim najbližim suradnicima kao otežavajuća okolnost mora uzeti u obzir neutemeljeno podgrijavanje optimizma, kad je već bilo posve očito da pregovori neće početi17 ožujka. To je definitivno njegov neuspjeh, koji je ublažen dobivanjem podrške nekoliko država. Slijedi kudikamo teži dio posla, novo lobiranje u ostatku Europske unije, kako bi Hrvatska napokon ušla u pregovarački proces. Sanader je sve to iskoristio i za podizanje vlastitog rejtinga, ustvrdivši kako su zahvaljujući njemu europski konzervativci podržali Hrvatsku. Stvar stoji ponešto drukčije jer se uz slovačkog premijera Mikuláša Dzurindu u korist Hrvatske najjače založio predsjednik mađarske vlade Ferenc Gyurcsány, koji je socijalist.

Najvažnije je da pregovori počnu. Nacionalov izvor smatra da je i Uniji cilj otpočinjanje pregovora, jer je Hrvatska jedina država u dosadašnjoj povijesti EU s kojom je odgođen početak pregovora nakon što je datum već utvrđen. To je svojevrsna blamaža i za Bruxelles, a ne samo za Zagreb. Stoga i EU želi zaboraviti ovu epizodu i započeti pregovore. Prvi sastanak ministara vanjskih poslova zakazan je za kraj travnja, ali nerealno je očekivati da će tako brzo doći do rješenja. Najprije zato što će nakon tolikog odugovlačenja s poduzimanjem akcija, koje joj je “preporučila” međunarodna zajednica, hrvatskoj vlasti trebati neko vrijeme da joj bude vraćen izgubljeni kredibilitet, ali sličan problem imaju i Britanci i njihovi saveznici. Oni zbog vlastitog ponosa ne mogu dopustiti da Hrvatska samo mjesec dana nakon odgode pregovora dobije novi datum. Tada bi se postavilo pitanje vjerodostojnosti zemalja koje su onemogućile pregovore, a to si Britanci ne mogu dopustiti. U takvim okolnostima Nacionalovi diplomatski izvori tvrde da je realniji lipanjski rok, i to barem iz dva razloga. Prvo, jer Luksemburg želi uspješno završiti svoje polugodišnje predsjedavanje Unijom, a dobar način bila bi odluka o početku pregovora s jednom državom, u ovom slučaju s Hrvatskom. Drugo, pregovori bi počeli poslije ljetnih godišnjih odmora, a od srpnja predsjedava Britanija. Može djelovati paradoksalno kad se zna koliko su Britanci otežali hrvatski pristup Uniji, ali dobri poznavatelji prilika tvrde da britanska vlada želi početak pregovora s Hrvatskom u svom mandatu. Razlog je propagandne naravi, jer se postavlja pitanje tko bi u tom slučaju mogao tvrditi da je Britanija protivnik Hrvatske. Dodatni argument na koji računa hrvatska diplomacija vezan je uz početak pregovora s Turskom. Britanija je glavni zagovornik ulaska Turske u EU. Britanci žele slabu Uniju, a najbolji način njene potpune decentralizacije jest prihvaćanje 70-milijunske Turske, laičke muslimanske države čiji mnogi dijelovi još žive po srednjovjekovnim običajima. Unutar EU postoji snažan otpor prihvaćanju Turaka, a najjači je u Austriji, glavnom zagovorniku primitka Hrvatske. Tek je malo slabiji u još jednom savezniku ? Njemačkoj, u kojoj su demokršćani rezolutno protiv primitka Turske, a ni vladajući socijaldemokrati nisu oduševljeni sadašnjim razvojem situacije. Naposljetku će se morati postići kompromis, a jedna je od varijanata na koje računa hrvatska diplomacija svojevrsna trampa u kojoj bi neke zemlje ublažile svoje stajalište protiv Turske u zamjenu za popuštanje Britanije i skandinavskih zemalja kad je u pitanju Hrvatska. Idućih mjeseci očekuje se i snažnija podrška Njemačke i Francuske koje su se pasivno postavile u posljednjim događajima oko Hrvatske. To i nije iznenađenje jer su Nijemci u ožujku trebali dozvolu EU u važnom unutarnjopolitičkom pitanja. Uspjeli su od Bruxellesa dobiti dopuštenje da u budžetski deficit koji mora biti manji od 3 posto ne uđu državna izdvajanja za nekadašnji DDR. Da su se konfrontirali zbog Hrvatske, vrlo vjerojatno ne bi dobili podrškuu svih članica EU za svoju financijsku politiku, a to bi dodatno otežalo položaj Schröderove vlade. Postoje i drugi razlozi. U Hrvatskoj vlada pogrešno mišljenje da je Njemačka jako zainteresirana za hrvatsku državu. To više nije istina, što dokazuju malobrojne investicije, ako se ne računa kupnja HT-a. Diplomati koji se bave Hrvatskom nisu u najvišem rangu službenika ministarstva vanjskih polova, a ni službeni stav nije pretjerano idiličan. “Hrvati o sebi imaju puno bolje mišljenje nego što bi trebali”, izjavio je nedavno važan član Bundestaga na prijemu u Društvu njemačko-hrvatskog prijateljstva. Naravno da između Hrvatske i Njemačke postoji određena bliskost, ali to je daleko od savezništva. Ipak, realno je očekivati da će Nijemci i Francuzi u idućim mjesecima jače lobirati u korist Hrvatske, a u Sanaderovu kabinetu tvrde da su uspjeli pridobiti i Nizozemsku koja je dosad bila uz Britaniju. Na redu je novo, ubrzano prikupljanje dokaza koji će potvrditi da premijer i njegova ekipa doista misle ozbiljno kad govore da poštuju sve obveze koje pred njih postavlja Europska unija.

U vrijeme snažnih pritisaka na Račanovu vladu zbog bijega generala Gotovine, Goran Granić bio je premijerova desna ruka, osoba posebno zadužena za suradnju s Haaškim sudom te predsjednik Savjeta za koordinaciju rada službi sigurnosti. Bio je i najneomiljeniji hrvatski dužnosnik u krugovima Haaškog suda zbog inzistiranja na tome da Carla Del Ponte za svoje tvrdnje kako se Gotovina krije u Hrvatskoj treba podastrijeti i vjerodostojne dokaze, a izazvao je pravu konsternaciju u diplomatskim krugovima u Zagrebu svojim izjavama neposredno nakon što je Nacional objavio intervju s generalom Gotovinom. U jednom je trenutku, naime, bio rekao da se Gotovina skriva u Austriji, a poslije toga ga je preselio čak u London.
Poznato je kako su tada Granićev ured posjetili i vidno zabrinuti austrijski veleposlanik, kao i ništa manje uzdrmani britanski veleposlanik Nicholas Jarrold. Dok je u razgovoru s austrijskim veleposlanikom Granić objasnio da je Austriju naveo tek kao moguće hipotetsko prebivalište Gotovine, Granić je u eksplikaciji Jarroldu, prema opisu jednog od sudionika koji je čuo cijelu priču, bio kud i kamo temeljitiji. Rekao mu je kako je, zapravo, London kao multikulturna sredina i svjetska metropola idealno sklonište za odbjeglog generala, među ostalim i zbog toga što bi ga baš u tom gradu malo tko tražio.
U svakom slučaju, to je zasigurno bio jedan od razloga zbog kojeg su Britanci kasnije zahtijevali da Granić ne sudjeluje u dogovoru o suradnji između britanskih obavještajaca i Ostojićeva posebnog policijskog tima, koji je osnovan u MUP-u za lov na generala Gotovinu.