Min Zhu, donedavno savjetnik predsjednika, prošlog mjeseca imenovan je potpredsjednikom MMF-aMeđunarodni monetarni fond jamačno je jedna od najutjecajnijih svjetskih institucija. Stoga ima poseban značaj kad čelnik MMF-a u vezi s dužničkom krizom SAD-a zatraži “hrabru fiskalnu akciju”, i to “odmah”, kako bi se spriječio “nepovoljni fiskalni udar” sa širokim međunarodnim posljedicama. Obično su međunarodne institucije poput MMF-a – sa svojih 187 država članica – krute institucije, no zadnjih je mjeseci MMF prošao kroz niz neočekivanih potresa. Njegov je šef Dominique Strauss-Kahn 14. svibnja bio uhićen u New Yorku zbog napastovanja sobarice, 19. svibnja je dao ostavku, a 28. lipnja naslijedila ga je francuska ministrica financija Christine Lagarde.

CHRISTINE LAGARDE je pobornica realpolitike, a realpolitika nagoni na to da se prizna težina Kine – kao i Indije, Brazila i drugih novih sila – te da ih se adekvatno uključi u strukture i politiku MMF-a. Zato ne čudi da je 5. srpnja Christine Lagarde imenovala Min Zhua svojim zamjenikom uz riječi: “Min Zhu donosi vrijedno iskustvo rada u vladi, međunarodnoj politici i financijskim tržištima. Kao zamjenik šefa MMF-a imat će važnu ulogu u sučeljavanju s globalnim izazovima i s jačanjem MMF-ova razumijevanja Azije i novih tržišta.” Min Zhu je prvi Kinez u čelništvu MMF-a, a dosad je bio zamjenik guvernera Narodne banke Kine, gdje je bio odgovoran za međunarodnu suradnju i političke analize. Min Zhu zastupa zemlju koja je zadnja tri desetljeća postigla spektakularan gospodarski rast.

Kina je vodeći svjetski izvoznik i najveći kreditor na svijetu, akumulirala je devizne rezerve od 3200 milijardi američkih dolara, a SAD joj duguje 1200 milijardi. Zbog toga Kina ima iznimnu snagu i utjecaj u međunarodnom gospodarstvu, novčarstvu i politici - koje i koristi, bez fanfara, ali sustavno i odlučno. Kina želi promijeniti globalni novčani sustav kako bi odražavao odnos gospodarskih snaga u kojem ona ima glavnu ulogu. Kineski plan nije tajna. Još 2009., kada je Min Zhu bio zamjenik guvernera središnje kineske banke, njegov šef Zhou Xiaochuan predstavio je svoju viziju svjetskog monetarnog sistema: “Inherentna ranjivost i sustavna rizičnost sadašnjeg monetarnog sustava proizlazi iz proturječnosti da je američki dolar istovremeno i valuta utemeljena na kreditiranju i valuta koja služi za obračune u globalnim transakcijama. Umjesto toga globalni novčani sistem morao bi biti utemeljen na nadnacionalnoj valuti. John Maynard Keynes je prepoznao taj problem i predložio stvaranje međunarodne valute bancor utemeljene na vrijednosti 30 najvažnijih roba. Na žalost, taj prijedlog nije bio prihvaćen.” Keynesov bancor odbio je SAD 1944. na konferenciji u Bretton Woodsu gdje je utemeljen MMF. No otada se ta ideja uporno vraća u prijedlozima reforme međunarodnog monetarnog sistema. Taj je koncept bio sadržan i u europskom monetarnom sustavu od 1979. do 1992. i u ecuu – umjetnoj obračunskoj jedinici utemeljenoj na košari europskih valuta i cijeni zlata – te je utjecao i na stvaranje eura.

KADA ZHOU XIAOCHUAN priželjkuje da se buduća svjetska obračunska valuta temelji na “najvažnijim robama”, a ne samo na košari valuta, očito misli i na zlato, srebro i druge plemenite metale. Frankfurter Allgemeine Zeitung donio je 21. srpnja vrlo zanimljiv članak o tome da Kina postaje najveće tržište zlata na svijetu – za poluge, zlatnike, nakit i industrijsko zlato. Kineski zlatnik s pandom sada se natječe s južnoafričkim Krügerovim random i američkim orlom. U usporedbi s njenim novčanim rezervama, kineske zlatne pričuve još su uvijek malene: Kina ima 1054 tone zlata, gotovo jednako koliko i Švicarska; za usporedbu, SAD ima 8133 tone, a Njemačka 3401. No skromne kineske zlatne rezerve uskoro će se povećati. Povijest nam pokazuje da su zemlje dužnici prije ili kasnije svoje zlato morale prebaciti vjerovnicima ako se pojavila sumnja u stabilnost dužnikove valute. Kako je SAD nagomilao svoje ogromne zlatne rezerve? Za vrijeme I. svjetskog rata britanski i francuski vlasnici zlata jako su se zadužili u SAD-u. Da izbjegne vojni poraz, Antanta je ovisila o vojnim i drugim isporukama iz SAD-a, a Amerikanci nisu prihvaćali papirnati novac, nego su tražili da im se plati u zlatu.

Danas se čini nerealističnim da bi SAD mogao namiriti svoj divovski akumulirani dug Kini, a da ne prebaci ni dio svojega zlata preko Pacifika. Povremeno se čak čuju i glasine da je američki dug već pokriven zlatom; te se glasine ne mogu provjeriti, ali nisu nemoguće. Kad je Indija 1991. došla na rub solventnosti te je trebala kredite MMF-a i drugih, dio njenih zlatnih rezervi iskorišten je za pokrivanje kredita i prenesen je u London. Šok i poniženje zbog toga potaknuli su u Indiji gospodarske reforme i doveli do sadašnjeg uzleta. Kinesku vanjsku politiku i njene inozemne financijske aranžmane odlikuje diskretnost i dugoročno planiranje. Kina odlučno slijedi svoje interese, ali izbjegava drastične postupke prema drugim međunarodnim čimbenicima. Ima još jedno područje u kojem Kina ima dugoročne ciljeve, a to su agencije za procjenu kreditne sposobnosti. U sadašnjoj dužničkoj krizi u južnoj Europi postupci triju američkih agencija došli su na zao glas: svemu što je EU napravio da riješi krizu, Moody’s, Standard & Poor’s i Fitch su se suprotstavili. Ljuti čelnici EU zatražili su stvaranje europske agencije za procjenu kreditne sposobnosti. E, pa, Kinezi već imaju vlastitu. Za nju se još jedva zna, ali tko je prije deset godina čuo i za jednu veliku kinesku komercijalnu banku? Danas one nadziru 50 posto bankarskog tržišta Azije, motora svjetskog gospodarstva. Kinesku agenciju za globalni kreditni rejting Dagong utemeljila je 1994. skupina ekonomista iz Kineske akademije za društvene znanosti.

Pobliži pogled na Dagong daje zapanjujući uvid u kinesko poimanje globalnih gospodarskih i financijskih poslova: “Dagong je snizio lokalni i inozemni dugoročni kreditni rejting SAD-a s AA na A+ zbog srozavanja mogućnosti otplate duga i drastičnog vladina odustajanja od namjere da se dug vrati. Kreditna sposobnost SAD-a stavljena je na negativnu nadzornu listu.“ Ni više ni manje – pogotovo ako se uzme u obzir da su tri američke agencije kreditni rejting SAD-a ocijenile s AAA, kao najbolji mogući. Dagong smješta SAD na razinu Italije, primjećujući da je u prvoj polovici fiskalne godine 2011. čak 44,8 posto američkog proračuna financirano zaduživanjem, što “ugrožava mogućnost i spremnost vlade da vrati dug.”

ČELNIK DAGONGA, Guan Jianzhong, želi radikalnu izmjenu međunarodnog sustava za ocjenu kreditne sposobnosti, jer “najveći svjetski dužnik (SAD) kontrolira ocjenu rejtinga i tako stječe korist jer se prikrivaju rizici zbog njegove nesolventnosti, što pak šteti interesima kreditora. Stoga moramo odlučno uspostaviti novi sustav za određivanje kreditnog rejtinga. Svijetu je potrebno da kineski kapital postane globalan, a pouzdane informacije o kreditnom riziku uvjet su da se taj kapital uspješno plasira.“ Službene izjave kineske vlade izrečene su drugim riječima, ali poruka je ista, kao što je nedavno rekao premijer Wen Jiabao: “Kina je najveći američki vjerovnik. Stoga pozorno motrimo Obaminu ekonomsku politiku. Prirodno, zabrinuti smo jer smo SADu posudili goleme iznose. SAD mora postupati tako da osigura svoju kreditnu sposobnost.” Wen je također jasno naznačio da je Kina znatno manje zabrinuta zbog fiskalnih problema u južnoj Europi, iako je ta tema već godinu i pol u žarištu međunarodnih medija.

IMENOVANJEM MIN ZHUA za drugog čovjeka MMF-a kineska strategija za reformu svjetskog monetarnog sustava i revidiranje dosadašnjeg određivanja kreditnog rejtinga napravila je važan korak naprijed. Nakon njega uslijedit će i daljnji koraci jer Kina uskoro želi postići tri stvari: 1) veću ulogu Kine u MMF-u, jer se današnjih američkih 17 posto upravljačkih prava nasuprot kineskih 4 posto više ne može opravdati; 2) veću ulogu MMF-a, napose u nadzoru velikih dužnika poput SAD-a; Kina želi preko MMF-a prisiliti SAD da smanji javni dug, što dosad i jest bila politika MMFa prema zaduženim zemljama; ne zaboravimo: recentna politička borba Obamine vlade i republikanaca vodila se oko smanjivanja rasta budućeg duga, a ne oko smanjivanja dosadašnjeg; 3) Kina želi da njen yuan ima veću ulogu u odnosu prema vodećim valutama dolaru i euru. Henry Kissinger je u srpnju objavio knjigu o Kini. On je dobro poznaje, a čini se i da uživa povjerenje njenog vodstva. U intervjuu za Die Zeit taj je realpolitičar točno primijetio: “Mi mislimo da je Kina nova sila koja stupa na svjetsku pozornicu, ali Kinezi ne gledaju na sebe tako. Oni misle da su cijelo vrijeme bili glavna sila – s malim prekidom od 150 godina. Oni se vraćaju na svoju staru poziciju...

Do 1820. kinesko gospodarstvo bilo je jače od europskog.” Kissinger je u pravu. Kinezi su vrlo svjesni svoje povijesti i kulture stare 2500 godina te iz njih vuku jedinstvenu mješavinu odlučnosti i strpljivosti u postizanju političkih ciljeva. Kad bismo to ilustrirali europskim primjerom, za Kineze nije nezamislivo pitati: ”Što bismo mogli naučiti od Karla Velikoga?”, kao što to kaže Kissinger u intervjuu Die Zeitu. Doista, u povijesnoj perspektivi, današnje promjene globalnih ekonomskih i političkih prilika znače povratak na normalno stanje. A sve se to odnosi i na drugu veliku azijsku silu – Indiju. Novi dopredsjednik najveće njemačke privatne banke, Deutsche Bank, bit će Anshu Jain – Indijac.