Trećina konobaran u Hrvatskoj ne pozdravlja gosteHrvati su gostoljubiv narod – jedan je od dominatnijih hrvatskih autostereotipa čije postojanje treba zahvaliti ponajprije diskursu turizma. Stalnim reproduciranjem, posebno pred i tijekom turističke sezone, doveden je do samorazumljivosti, pa ga čak i kritički govor o hrvatskom turizmu rijetko osporava, redovito tvrdeći da “sunce, more i gostoljubivost više nisu dovoljni”. Kako, međutim, ne postoji turistička zemlja koja se ne poziva na vlastitu gostoljubivost, u Hrvatskoj se umjesto o gostoljubivosti uobičajilo govoriti o “tradicionalnoj hrvatskoj gostoljubivosti”.

DRUGIM RIJEČIMA, znatan dio zapadne Europe jest gostoljubiv unutar zadanih kodova industrije gostoljubivosti (što i nije prava gostoljubivost), dok se hrvatska gostoljubivost tiče tradicije i takva je, dakle, posve autentična. U toj je točki diskurs turizma ujedno i diskurs o nacionalnom identitetu. Ta se teza o nepatvorenoj, tradicionalnoj hrvatskoj gostoljubivosti može višestruko osporavati. Svojedobno je jedno istraživanje pokazalo da više od 30 posto hrvatskih konobara/ica ne pozdravlja svoje goste. U slučajevima kada to i čine, vrlo često to ne čine prema razrađenim pravilima koje industrija gostoljubivosti zahtijeva, pa im se tako zamjera da su “pretihi, nejasni, da ton njihova glasa ne odaje dobrodošlicu, da gosta ne gledaju u oči, da se ne smiješe niti gostu posvećuju dovoljno pažnje”.

Da su Hrvati “tradicionalno gostoljubivi”, tada možda i ne bi bila potrebna akcija HTZ-a “Volim Hrvatsku”, unutar koje se niz godina djelatnike u turizmu poziva da goste dočekuju nasmijani. S druge strane, prema rezultatima pošlosezonskog istraživanja Instituta za turizam o stavovima i potrošnji turista, uz ljepotu prirode te pogodnosti za provođenje obiteljskog odmora, upravo su socijalni elementi - koji uključuju ljubaznost osoblja, gostoljubivost lokalnog stanovništva i osobnu sigurnost - ono čime su turisti najzadovoljniji. Ostaje ipak pitanje o izvorima te gostoljubivosti. Preispitivanje tog stereotipa u javnosti donekle je potaknula prošlogodišnja opservacija Dijane Čuljak u pitanju postavljenom u Dnevniku HRT-a načelniku Omiša: “Koliki vam problem u Omišu i općenito na južnom Jadranu predstavljaju jednodnevni gosti koji se spuste iz Bosne i Hercegovine, ništa ne troše, ne zauzimaju apartmane, a zapravo zauzimaju mjesto na plaži koje pritom nisu ni platili?” da bi, uz nekoliko recentnih slučajeva premlaćivanja stranih turista, ponovno bilo aktualizirano prošlotjednim člankom Ive Ćurkovića u Makarskoj kronici o jednodnevnim turistima iz BiH, odnosno o njihovoj nedovoljnoj potrošnji. “Autentična”, “tradicionalna gostoljubivost” ne rađa takve situacije. Ona je slijepa na ono što industriju gostoljubivosti prije svega zanima - to da, prema podacima od prošlogodišnje sezone, Britanci u Hrvatskoj dnevno potroše u prosjeku 126, Rusi 118, Francuzi 107, Nizozemci 63, Talijani 67, Austrijanci 63, Nijemci 58 eura, a Bosanci, eto, samo “zauzimaju mjesto na plaži”. Usput, ono što je propušteno primijetiti u mnogobrojnim reakcijama na citirani tekst o “Bosancima što mokre u more” jest da je autor zapravo nesvjesno izrekao samo ono što mimikrijski govor turizma hoće prikriti: krajnju, logičnu konzekvencu kapitalizma, što isključuje one koji “zauzimaju mjesta”. Nije li u politički korektnoj sintagmi “kvalitetan gost”, koja se nerijetko može čuti u javnom govoru, već prisutna ideja o “nekvalitetnu gostu”, o onom koji “zauzima mjesto”? Ne bi li, stoga, napad na autora paskvila trebalo usmjeriti puno šire i dublje, u samu srž sustava?

NA ZNATAN RASKORAK između onoga kako Hrvati doživljavaju strane goste slikovito može ukazati dokumentarni film Kristine Kumrić “Welcome to Igrane” iz 2008., koji prikazuje kako se jedno malo mjesto iz naslova filma, daleko od slogana “Hrvatska – raj na zemlji” ili “Mala zemlja za veliki odmor”, ekonomski i socijalno transformiralo u doticaju s turistima. Ondje se, u samo 24 minute koliko traje film, može čuti impresivan broj svakojakih, najčešće negativnih stereotipa koje lokalno stanovništvo gaji prema turistima: “Ja malo selektiran goste jer neke race ne mogu zajedno”, “Nije da ne volim Bosance...” “Uvik su ti Francuzi na prvom mistu kao pojam nečeg negativnog, a to je sve zbog njihove bahatosti, arogancije... Di god dođu ponašaju se ko da su gazde”, “Francuzi dođu, zauzmu stol ovdje, večerat neće ništa, samo će popit aperitiv, zauzet će mjesto”, “Nijemci su najkompliciraniji gosti. Kad ti dođe deset Nijemaca, svaki uzme različito jelo i najradije bi svaki sazidao zid oko svog tanjura. Česi su pogodni gosti jer možeš im prodat, ovaj, uglavnom su poslušni gosti, poslušni u tom smislu da uzmu što im ponudiš”. I tako dalje, i tako dalje... Zbog dominacije turističkog govora koji gaji krajnje pojednostavljenu sliku gostoljubivosti i smjernosti domaćina te turista zahvalnog na blagodatima destinacije, cijeli je, znatno kompleksniji, odnos između lokalne zajednice i turista, gotovo tabuiziran. Anoniman u novoj sredini, oslobođen rutine, turist dobiva nov, privremen identitet, uživajući u onom što se naziva “sindrom graničnog prijelaza”. U turističkom odredištu koje je kao mjesto susreta različitih kulturnih pravila tzv. “liminalna” zona (od limes – žal) unutar koje se očekuje veća društvenost, ležerost, sve ono što je sadržano u pomodnu izrazu “cool”, turistima je lakše činiti sve ono što se kod kuće inače strože i s većim posljedicama društveno sankcionira.

Ovdje, isti nisu ni turisti ni domicilno stanovništvo. Očekivanja turista da se domaćini pojave u sasvim određenim, normiranim, često egzotičnim ulogama ponekad rezultira prihvaćanjem tih uloga domaćina koji posjetiteljima pružaju “insceniranu autentičnost” (staged authenticty): svojedobno sam se na seoskom gospodarstvu u Istri koje se bavi ruralnim turizmom zabavljao prizorom jednog bosanskog izbjeglice koji uz fritule, kroštule i zvuke roženica, u tradicijskoj nošnji središnje Istre, dočekuje njemačke turiste. Ponegdje u Aziji i Africi insceniranje autentičnosti ide toliko daleko da se za potrebe turista lokalni stanovnici što žive posve modernim životima, glumeći izvornost, preodijevaju u vračeve, plesače, lovce ili sakupljače. Zahtjevi tržišta za nečim novim, neponovljivim i(li) egzotičnim rezultirali su izmišljanjem niza ljetnih manifestacija. Izum ljetnih karnevala (raširenih i izvan Hrvatske, dakako) poput onih u Novom Vinodolskom, Senju, Rabcu, Makarskoj, Pakoštanama, Biogradu na Moru, Kraljevici ili Cavtatu spadaju u red onoga što Daniel Boorstin naziva pseudodogađajem – nijedan se karneval ne bi održavao da ondje nema turista koji su došli da vide nešto hrvatsko, autentično, drugačije, što će ih odvojiti od rutinizirane svakodnevice. Dok je ranije karneval bio dio godišnjeg ciklusa, pa je svojim ludičkim sadržajem logično prethodio suzdržanosti u korizmi, on se posve izvlači iz tradicijskog konteksta te smješta usred ljeta, na ponudu turistima.

Tako imamo, kako piše talijanski etnolog Fabio Mugnaini, “karneval bez korizme, tradiciju bez prošlosti”. Slično je i s gastroponudom, gdje se u Istri tartufi katkad označavaju kao tradicionalna istarska kuhinja, iako ih je do jučer malo koji Istranin uopće kušao. Ako se svaka manifestacija stara pet godina, u stalnoj proizvodnji “tradicije”, naziva “tradicionalnom”, onda se vrlo uvjerljivo, bez ikakve ironije, može argumentirati da je bečki odrezak uz pommes-frites posve tradicionalno jelo na ovim prostorima. Na sličnom tragu, potrebi za eksluzivnošću, izvrsno udovoljava rožata u Dalmaciji, iako se u Portugalu može naručiti isto jelo, ali pod nazivom pudim flana, dok se u Velikoj Britaniji nudi kao caramel cream. U svim se slučajevima ono predstavlja kao izvorna regionalna, odnosno nacionalna slastica.

LIMINALNOM ZONOM uvjetovani odnosi kao što mogu spajati, gdjekad mogu izazvati konflikte između lokalnog stanovništva i turista koji se nalaze u različitim, iako ovisnim ulogama. Neprimjereno ponašanje, buka, prenapučenost, nestašice vode ili namirnica, razlika u socijalnom statusu između turista i domaćina, aktivirane predrasude – sve to može biti izvor potencijalnog konflikta ili nezadovoljstva. Odatle je, a ne iz diskursa neupitne gostoljubivosti, moguće nazrijeti neke od mogućih kofliktnih točki koje mediji bilježe svake godine: vodnjanskog župnika koji ne dopušta ulaz u mjesnu crkvu neadekvatno odjevenim posjetiteljima, prijevare s podmetanjem enormno skupih šampanjaca, tinejdžerska premlaćivanja, negodovanja protiv Čeha, stereotipno zamišljenih kako ispijaju jedan sok s trima slamčicama. Ekonomska, pak, dobit od turista najčešće amortizira potencijalne sukobe. Riječju, turisti se ne trpe zbog tradicionalna gostoprimstva, već najčešće zbog industrije gostoprimstva i financijske koristi koju on donosi. U tome leži paradoks turističkog diskursa: ako tradicionalna gostoljubivost i postoji, ona je ponajmanje prisutna upravo ondje gdje se ideja o njoj proizvodi - u turizmu.