Prošlog smo tjedna zamijetili dva sasvim suprotna politička istupa. I jedan i drugi zacijelo će u našoj političkoj budućnosti ostaviti bitan trag jer hrvatskoj političkoj javnosti nude dvije sasvim različite političke prakse.
Prva se iščitava u briljantnom i koncilijantnom govoru predsjednika Mesića na svečanoj saborskoj sjednici u povodu desete godišnjice priznanja hrvatske samostalnosti, a drugi u političkoj platformi što ju je za spašavanje Milana Bandića javno iznio njegov politički zaštitnik Zdravko Tomac. Prvi jasno upozorava kojim bi putem Hrvatska trebala ići, drugi još jasnije prokazuje iz kakve je političke prakse i ideologije izrasla ta platforma i u kakvoj se moralnoj baruštini još uvijek nalazi.
Najveća je vrijednost Mesićeva posljednjeg istupa njegova istinitost. Nebulozne reakcije hrvatske političke ergele to najbolje potvrđuju. Mesić govori istinu zato što hrvatske glavešine umjesto o sadržaju njegova istupa raspravljaju je li ili nije tako nešto ovaj imao pravo izgovoriti, ili u kuloarskim igrama pokreću pitanje tko je napisao njegov govor. Nitko od njih ne iznosi kontraargumente nego svoja promišljanja svodi na ocjene o skandaloznosti i sramotnosti takvog istupa.

Nepoželjna istina
No kad se proanaliziraju tri ključna momenta predsjednikova govora i uzme u obzir da se na njega najžešće obrušio svehrvatski doktor za ništa Letica, tom prigodom postignut račanovsko-sanaderski koalicijski sporazum o zamrzavanju Močvare na najbolji mogući način detektira razloge neuspjeha hrvatske politike i ukazuje na opasan sukob sa stvarnošću u koji je već odavno upala hadezeovska, a sada sve dublje i dublje nomenklatura. “U svemu tome, valja definitivno raskinuti s nekim iluzijama, valja se oteti zagrljaju izmanipulirane prošlosti koja ne uči, ma kako neugodno to ponekad moglo biti. Samo ako budemo imali jasnu sliku o vlastitoj prošlosti, ako uspijemo skinuti s pleća breme te prošlosti, koje nas i danas nerijetko pritišće, samo tada ćemo moći graditi budućnost koja će biti dio budućnosti ujedinjene Europe”, kaže Mesić i odmah na najslikovitiji način objašnjava zašto Sanader ne može HDZ izvući iz močvarnog gliba, te zašto Račanova kilava terapija ne daje nikakve rezultate.
Obojica kreiraju svoju politiku ne iz stvarnosti i principa koji nužno donose rezultate već iz politike koja je tek umijeće mogućeg unutarstranačkih redova ili između koalicijskih partnera i rigidne desnice. Ni Račan, a ni Sanader, nisu vizionari s jasnim političkim konceptima. Njihova je temeljna ideja: osvojiti vlast, polurješenjima zadovoljiti sve koje se može i golom istinom nipošto ne uznemirivati biračko tijelo. Političari ne smiju biti pametniji i dalekovidniji od birača, oni im moraju udovoljavati čak i kad su izmanipulirani partijskom propagandom, ali nikako i nikada oni smiju govoriti istinu. Tupava deklaracija o Domovinskom ratu, nerazjašnjena pretvorba, pljačka, neobjašnjena ubojstva, nesređeno sudstvo i sveopći nenapredak – to su rezultati 12 godina starog tuđmanovsko-račanovskog komplota.
“Tadašnjem vrhu hrvatske države valja priznati da je prepoznao čimbenike koji su omogućavali izvođenje Hrvatske na put samostalnosti. Povijest to pamti i pamtit će. No povijest pamti i to da su se tada vukli potezi koji su, objektivno, išli na ruku velikosrpskim ambicijama Slobodana Miloševića. Svjesno se, naime, antagoniziralo pripadnike srpske manjine u Hrvatskoj koju je Milošević u isto vrijeme nastojao upregnuti u kola svoje prividno projugoslavenske, a zapravo samo i jedino velikosrpske politike”, iskreno je kritičan, pa i prema sebi osobno, Stipe Mesić.

Račan vara birače
Takvo što Račan si ne može dopustiti. Njegov politički diskurs ne trpi jednostavne i lako shvatljive istine. Njegova se politička praksa temelji na neprekinutom nizu kompromisa i loših rješenja. Njegovi odgovori na pitanja ovog tipa redovito su kriva jer Račan valjda, dok god bude politički aktivan, mora sa sobom nositi križ Tuđmanovih moći i u naslijeđe mu ostavljene hadezeovske bratije. Govoriti da se gradi nešto novo, a pritom tako pomno paziti da se ne sruši nešto staro – sasvim je uzaludno, kao što procjenjuje većina objektivnih analitičara kojima je milija istina od pavićevsko-pašalićevske komocije kakvu već deset godina uživa spomenuti doktor za ništa. Notorni hadezeovci danas sve otvorenije podržavaju Račana. Ne treba previše logike za razumijevanje. “Mesićev je govor futuristički, a Račanov prigodni”, kaže Goran Milić. Upravo tako. Mesićeva je politička misija i autoritet futuristički, za one koji nemaju veze sa stvarnošću, Račanov je prigodni – Račan je rezultat Tuđmanova odlaska na onaj svijet. On je prigodna zamjena, i privremena.
“Mislim da naša javnost ni danas ne shvaća do kraja u kakvom je stanju nova vlast preuzela državu. Pogrešan model privatizacije, uništavanje poduzeća koja su imala realne mogućnosti opstanka, kadrovska selekcija na osnovi političke podobnosti, a ne i sposobnosti, nespremnost na borbu s kriminalom, pa i paktiranje s njime, toleriranje, ali i poticanje korupcije, sve je to stvorilo društvenu klimu u kojoj se novo, pogotovo ako se ne ‘gura’ dovoljno hrabro i energično, vrlo teško probija”, savršeno dijagnosticira savršeno jasne fakte predsjednik Mesić pred licem onih koji su za to odgovorni. Javnost ne shvaća u kakvom je stanju nova vlast preuzela državu, i ne može, jer Račanovim jatacima to nikada nije bilo ni u peti. Takav pristup inkompatibilan je esdepeovsko-hadezeovskom blatu. Njihov cilj nije mijenjanje stvarnosti nego cementiranje odnosa iz 90-ih i ovih posljednjih u kojima se tako savršeno i uigrano pokrivaju. Račan i Budiša prevarili su birače jer u ostvarenju ciljeva nemaju slobodu nužnu za izgradnju slobodnog i demokratskog društva. Dugovi koje će uvijek imati prema svojim pulenima zauvijek će ih determinirati kao kratkovidne političare koji se nikada neće, poput Mesića, moći suočiti sa stvarnošću i zaiskriti pred javnošću kakvom neporecivom istinom kao što to radi Mesić.

Detuđmanizacija tek na pomolu
“Oko toga, ako smo prihvatili da želimo Hrvatsku koja će biti, ponovit ću još jednom, demokratska, civilizirana, europska i pravna država, nikakvih dvojbi ne može i ne smije biti. Podjele na tim pitanjima mogu biti samo stvar prošlosti, nikako sadašnjosti, a kamoli budućnosti. To moraju shvatiti oni koji te podjele i danas potiču, pokušavajući na njima i danas zaraditi jeftine i kratkoročne poene. Takvima koji nas žele dijeliti na pitanju Europa ili izolacija, demokracija ili pseudodemokracija, građansko društvo ili zapjenjeni šovinizam koji se ponekad pretvara i u otvoreno koketiranje s fašizmom, takvima moram zaključno jasno i glasno reći da bi njihova pobjeda značila pretvaranje hrvatske prošlosti u njenu budućnost”, tvrd je i beskompromisan Stipe Mesić.
Vrijednost ovog Mesićeva govora je programatska i gotovo antologijska. Njime drugi hrvatski predsjednik potvrđuje svoj sada već teško porecivi politički autoritet koji velikim koracima nadrasta balkansku Hrvatsku, a njegova misija dobiva obrise šire od politički ograničenih u fikusoidne okvire što mu ih je odredio Račan.
Opasniji promatrači čiji pogledi nadmašuju dnevnopolitičke okvire lako će zaključiti da činjenice iz Mesićeva govora iskazuju političku smrt Tuđmanova HDZ-a, podmetanje noge Račanovu SDP-u koji još uvijek ne vidi da će dugoročno pasti i razbiti se, te da prve dvije godine nove vlasti nisu bile ništa drugo doli pregrupiranje malih tuđmanista pred neizbježnom i tek predstojećom detuđmanizacijom. Mesićev govor bio je njegova prva najava. Oni koji je budu proveli u budućnosti će u ime hrvatskih građana vladati Hrvatskom.