Miroslav KutleMiroslav Kutle traži austrijsko državljanstvo? Vlada će “Dionu” najvjerojatnije darovati nekom uspješnom konzorciju domaćih tvrtki, a “hrvatska intelektualna elita”, sol i um našeg naroda traži povlačenje haaške optužnice protiv generala Gotovine. U te tri vijesti mogu se sažeti svi dosezi aktualne vlasti, očitati hrvatska paradigma tranzicijskih reformi, provjeriti uspješnost koncepta gospodarskog skoka politike “Račanova puta” i uvjeriti se u davnašnju tisućljetnu hrvatsku sklonost zapadnjačkom sustavu pravne i međunarodno uvažene države.
Kutline pripreme za bježaniju i svehrvatski intelektualni jad formuliran kroz peticiju kojom se traži povlačenje optužnice protiv isto tako bježećeg generala Gotovine na najočitiji način raskrinkavaju namjere hrvatske političke i intelektualne elite da od Hrvatske izgrade uzoritu državu za kakvom su stoljećima lažno čeznuli. Hrvatska, pravo, pravda, poštovanje zakona i međunarodno preuzetih obveza jednostavno ne idu zajedno. Pozitivni propisi su zato da ih se izigrava, država, ma koliko nam sveta bila, zato je da bi je se varalo i pljačkalo, obveze prema drugima zato da bih ih se izbjegavalo, s ovim ili onim objašnjenjima sasvim svejedno. Tako hrvatstvo i interese hrvatske države tumače oni koji bi je prodali za šaku dolara.
Račan i Budiša odlučili su se za uzgoj partitokratske pasmine klijenteliziranih podobnika bojeći se da će, okružujući se pametnijima od sebe, ostati bez posla. Od trećesiječanjskih hrvatskih nada i obećanja nije ostalo ništa – vrijeme je za Treću Republiku “Optužnica protiv generala Gotovine zabetonirana je stvar i ne postoji ni tijelo UN-a koje bi je promijenilo ni političke metode kojima bi se ona pobila ili promijenila prije predaje generala Gotovine. Jedini način na koji se optužnica može promijeniti ili pobiti jesu pravne metode koje se mogu primijeniti kad počne suđenje”, objasnio je ovih dana za dnevne novine samorazumljivo jedan visoki Vladin izvor. No sve ono što bi se trebalo podrazumijevati kao jedini modus vivendi jedne države koja želi biti konkurentna, dosljedna, uvjerljiva i principijelna, i usto, međunarodno verificirana s nevjerojatnom opsesijom da je se ne trpa u isti koš sa sličnima, ovdje se stavlja pod znak pitanja tumačenjima kojima se na najgrublji način destruira svaka ideja o državi općeg dobra, civilizacijskih standarda i istih prava za sve njene državljane.
Kutle će pobjeći u Austriju, a “Dionu” koja zbog istog tog Kutle i iste vlasti ne vrijedi apsolutno ništa podijelit ćemo onima koji su se već dokazali da znaju poslovati u nepoštenim i amoralnim uvjetima – upravo na ta dva slova može se svesti uvjerljivost, program, djelotvornost, koncept i sve nesnalaženje i gubljenje jedne vlasti koja od prvog dana sustavno sama sebi oduzima težinu kojom je osvojila javnost koja je željela nešto sasvim drugo. Hrvatska kao da jede samu sebe, političke elite kao da imaju zadatak da je razdiru iznutra, a izvana je već ionako debelo nagrižena vlastitom neuvjerljivošću i nedosljednošću.
“Ljudi koji govore da političari ne mogu sve znati – u stvari su protiv demokracije”, rekla je ovih dana Dorica Nikolić, zastupnica HSLS-a, vjerojatno ni sama svjesna da je tom rečenicom na najbolji način zaokružila vrijeme koje mnogi danas označuju Drugom Hrvatskom, navješćujući tako skorašnje uskrsnuće nejasne, ali vrlo izvjesne i nužne Treće Hrvatske.
“Hrvatska se nema razloga nadati boljoj vlasti”, reče i ostade živ Jozo Radoš, hrvatski ministar obrane, vjerojatno smatrajući da se njihov ostanak jedino tako može opravdati. “Političari su danas kao progonjene zvijeri, otvoren je odstrel na njih, a zato su dijelom krivi i intelektualci”, zaključuje Radoš, zaboravljajući da su baš po naputcima tih istih intelektualaca na posljednjim parlamentarnim izborima sastavili svoje predizborne programe. Progonjeni su samo iz jednog razloga – nisu ih ostvarili ili ih čak nisu ni pokušali ostvariti. U susretu sa stvarnošću shvatili su da su rizici provođenja obećanoga preveliki i da na njegovo preuzimanje jednostavno nisu spremni. Ne riskirajući i kalkulirajući dobili su ono što su najmanje željeli i očekivali – otvoreni lov i slobodni odstrel na sebe same.
Mnogi se politički analitičari otvoreno govoreći o gubitku legitimiteta sadašnje vlasti raspituju o vizijama Treće Hrvatske koja se u perspektivi razaznaje, ali nema sasvim jasne obrise, program, ni one koji bi ga mogli provesti.
No stvari su mnogo jednostavnije nego što se na prvi pogled čine. Program što su ga na posljednjim izborima istaknule stranke pobjednice i članice današnje vladajuće koalicije još je uvijek neostvaren i aktualan. Problem vizije Treće Hrvatske nije u njenu sadržaju, neispunjena obećanja uoči nastanka Druge, samo traže nove, spretnije i kompetentnije izvršitelje. Objektivnom promatraču jasno je da su se oni izgubili u koalicijskom partitokratskom kadroviranju i nagrađivanju stranačkih prvoboraca dužnosničkim foteljama koje najčešće nisu u neposrednoj vezi sa sposobnostima, znanjem, iskustvom, vještinama i posjedovanjem vizija. Projekti kojima je trebala biti ostvarena ideja nove, Druge Hrvatske, izgubili su se i iscrpili u partitokratskim ratovima i skandalima u kojima su sudjelovale pripadajuće im klijentelističke strukture, čiji su partikularni interesi redovito u sukobima s općim društvenim htjenjima koji često traže žrtve i odricanja, a ne privilegije i partitokratske sinekure.
Trećesiječanjska garnitura nije željela u svojoj blizini stručne ljude kojima je znanje, kreacija i ostvarenje vlastitih vizija te pružena prilika sasvim dovoljna nagrada i satisfakcija. Umjesto favoriziranja znanja Račan i Budiša odlučili su se za uzgoj partitokratske pasmine klijenteliziranih podobnika bojeći se da bi se okruživanjem pametnijih od sebe lišili vlastita poslanstva i profesije. Svatko tko se kloni takve vrste rizika – redovito gubi, pa se i ovaj njihov krimen može staviti uz bok najvećeg Tuđmanova – (ne)povlačenja s funkcije u trenucima svog najvećeg uspjeha – oslobađanja cjelokupnog hrvatskog teritorija.
Račan i Budiša tako su od politike napravili najobičniju čekaonicu za ugrabljenje jeftinih i kratkotrajnih funkcija umjesto svenarodne sluškinje u kojoj se moraju iskušati provjereno najbolji i najsposobniji. Njihova zatvorenost prema takvom soju ljudi i lišavanje usluga koje bi rezultirale kvalitetnijim društvenim i ekonomskim promjenama, uzrok je današnjega, sveukupnog javnog otpora prema politici.
Činjenica da su ljudi kojima se okružuju i kojima daju izraze svog najdubljeg povjerenja svoj zanat ispekli u hvatanju krivina u svim društvenim porecima nedemokratskog i autoritarnog predznaka najbolje su objašnjenje za mršave učinke njihove dvoipolgodišnje vladavine. Do kraja mandata ostalo je premalo za radikalnije zaokrete. Oni ih, poznavajući njihove političke doktrine već viđene u praksi, nisu u stanju ostvariti. Radikalne zaokrete može učiniti jedino javnost, okrećući se projektu Treće Hrvatske.
Dva kruga predpolitičkog društva baziranog na kriteriju političke podobnosti i njihovim krajnje mršavim bilancama bit će njen najsnažniji zamašnjak.