Za roman 'Zavičaj, zaborav' Ludwig Bauer dobio je regionalnu nagradu Meša SelimovićSamozatajni hrvatski pisac Ludwig Bauer, autor deset romana i brojnih pripovijedaka za djecu, od kojih je “Tri medvjeda i gitara” dio školske lektire, dobio je ove godine za svoj posljednji i najopširniji roman “Zavičaj, zaborav” Regionalnu nagradu Meša Selimović, koja se dodjeljuje u okviru književnih susreta Cum grano salis u Tuzli. Konkurencija je bila oštra, a u užem izboru bile su još dvije hrvatske spisateljice – Olja Savičević Ivančanin i Ivana Simić Bodrožić, ali žiriju se više svidjela priča na 430 stranica o potomku protjeranih podunavskih Švaba, odgojenom s lažnim imenom, koji kreće u potragu za vlastitim identitetom po bivšim zemljama blokovski podijeljene Europe - Jugoslaviji, Čehoslovačkoj, Istočnoj i Zapadnoj Njemačkoj, a potom i samostalnoj Hrvatskoj. Knjiga se čita, kao i ostali njegovi novopovijesni romani, kao što su “Kratka kronika porodice Weber” i “Patnje Antonije Brabec” u jednom dahu, a napetosti štiva pridonose i opservacije o različitostima među socijalističkim uređenjima, partizanima i ustašama, Udbi, nacionalizmu i drugim političkim i kulturnim fenomenima druge polovice 20. stoljeća.

Bauer je temeljit i pedantan pisac, živi povučeno, no iza sebe ime uzbudljiv život u raznim metropolama, od Beča do Pariza i Washingtona te listu nevjerojatno različitih zanimanja, od glavnog urednika u izdavačkoj kući Globus do profesionalnog vozača i scenarista crtanog serijala o profesoru Baltazaru. Prvu je prozu objavio još potkraj 50-ih na tadašnjem Radio Zagrebu, a zatim je pisao kratke priče i dječje pripovijetke, no najviše se bavio prevođenjem stručnih knjiga s raznih jezika, od engleskog do lužičkosrpskog, a među prijevodima je i prvi prijevod na hrvatski knjige o kibernetici, Boberov “Čovjek, stroj, društvo”, te “Pregled aktivnosti Međunarodne agencije za atomsku energiju”, napisan na engleskom i objavljen u Beču. Najširoj javnosti slabije je poznat jer se zapravo kao romanopisac relativno kasno pojavio u hrvatskoj književnosti. Hrvatski izdavači zaobilazili su ga zbog ideoloških razloga pa je prvi roman objavio u sarajevskoj “Svjetlosti”. Bauer je danas po mišljenju kritičara jedno od najsnažnijih pera novopovijesnog romana. Njegov izdavač Seid Serdarević iz Frakture u svojim je pohvalama otišao još dalje kad je početkom milenija izjavio da bi u hrvatskoj književnosti sve bilo drukčije da je Bauer mogao ranije objavljivati u Hrvatskoj.

Koliko vam znači Regionalna nagrada Meša Selimović, koja je među prvima u kulturi probila granice nastale kao rezultat nacionalnih politika?

- To je vrlo značajna nagrada upravo zbog razloga koje ste naveli. Apsurdno je da se nacionalna kultura zatvara u uske granice. Hrvatski jezik je rasprostranjen i ima svoju vrijednost i izvan Hrvatske. Tako je i s drugim oblicima kulture, posebno onima koji se temelje na jeziku. Sretna je okolnost da se hrvatska knjiga može čitati bez prevođenja i u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji, a u manjoj mjeri i drugdje. Tuzlanski kanton, gdje se dodjeljuje Nagrada Meša Selimović, čini puno da se zajedničko kulturno naslijeđe što bolje čuva i da to bude osnova na kojoj se gradi uspješan suživot pripadnika različitih nacija. Dodjelu nagrade prenosila je Televizija Federacije – program koji gleda 750.000 ljudi. I tim činom oni se legitimiraju kao dio kulturne Europe, štoviše, tim su činom i korak ispred nas. Upravo s te strane ova nagrada za mene je dragocjena i volio bih da moja vlastita, zagrebačka sredina bude u što većoj mjeri primjer takvog europskog odnosa prema kulturi i književnosti.

Kritičari su oduvijek iznimno cijenili vaše kratke priče i romane, no nagrade su vas nekako zaobilazile, iako ste često bili u užem izboru, tako da zapravo niste postigli veću popularnost u široj javnosti. Kako to objašnjavate?

- Ne znam to dokraja objasniti. Apsurdno je da me isti eksperti u kritikama hvale, uz dosta argumenata, a dodjeljuju nagrade djelima koja su diletantska i trećerazredna. U pitanju je vjerojatno sindrom. Činjenica je da nikamo ne pripadam, da sam izvan javnog života, i vjerojatno mu nemam čime pridonijeti, osim pisanjem, pa se nikamo i ne guram. Svoj prvi novopovijesni roman “Kratka kronika porodice Weber” objavio sam u Sarajevu, jer ga u Zagrebu nitko nije htio objaviti, zbog navodnog antikomunizma. Odbio ga je čak i liberalni urednik biblioteke Hit. Ivan Lovrenović, urednik Svjetlosti, jedan od najmudrijih hrvatskih intelektualaca, imao je bolji sluh. Roman je ne samo dobio posljednju jugoslavensku književnu nagradu, nego živi i danas. Najnovije izdanje objavljeno je 2007. Zatim, možda je to povezano i sa slojevitošću moje literature. Za moje romane kažu da su vrlo tečni, čitaju se u jednom dahu, ali je kritičarka Jagna Pogačnik dobro ukazala na to da su to romani “naknadne recepcije”. Pri svakom novom čitanju otkriva se nešto novo. Ponekad mi se predbacuje i elitizam. Neki govore da sam više europski pisac nego hrvatski. Ako to znači distanciranje od trećerazrednosti, onda su u pravu. Poplava trećerazrednosti u svim oblicima kulture jako mi je odbojna, a posebno u literaturi ne trpim kič, polupismenost i nedoučenost. Onda je logično da ta sfera ne trpi ni mene. I na kraju bih spomenuo da me svemoćna Hrvatska televizija dosljedno izbjegava. Pretpostavljam da je to zbog neke moje davne izjave o Tuđmanu, ali činjenica jest da se u kulturnim programima HRT-a moje djelo spominje rjeđe nego, primjerice, na bratislavskoj televiziji.

Spomenuli ste svoju izjavu o Tuđmanu. Što ste to rekli i jesu li vas zbog toga 90-ih izbjegavali hrvatski izdavači?

- Mislim da je ta izjava bila poznata samo tzv. dalekovidnici. U nekom intervjuu nazvao sam ga konvertitom i diktatorom. Bilo je sve to ipak blaže od onoga kako su ga ocjenjivali u prijateljskoj Austriji ili Njemačkoj, gdje mu nitko nije opraštao izjavu da je sretan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka i slične.

Radili ste kao profesor, zatim kao scenarist i urednik u izdavačkoj kući Globus, potom kao prevoditelj, propagandist, analitičar javnog mnijenja, učitelj kreativnog pisanja, profesionalni vozač... Kako to da ste toliko puno mijenjali zanimanja i koliko vas je takvo iskustvo obogatilo?

- Uvijek sam bio pisac, ili barem pisac pripravnik. Okolnosti su me tjerale da tražim bilo kakav posao. U svim zanimanjima dobro sam se snašao. Bio sam i odličan šofer... Ali to svaki vozač misli o sebi. Sva su me iskustva obogatila, ali to nije jednoznačno. Kao scenarist Televizije UN-a imao sam prilike vidjeti mnoštvo tragičnih svjedočanstava iz vremena agresije na Hrvatsku ili četničkih zločina u Bosni. Ima to bogatstvo iskustava i svoju neveselu stranu. Ali kao književna građa sve je to neprocjenjiva vrijednost i poticaj.

Živjeli ste u raznim gradovima, od Bratislave i Pariza, preko Praga i Beča do Londona i Washingtona. Koliko su te sredine utjecale na vas i općenito na vaš književni rad?

- Živjeti u različitim sredinama znači obogatiti se vrijednostima tih kultura, proširiti vidike. S 'Apsurdno je da me isti eksperti u kritikama hvale, a dodjeljuju nagrade diletantskim djelima'druge strane, to znači stalno počinjati ispočetka, stalno se iznova snalaziti, stalno biti početnik u novoj sredini. Možda je to što sam kod kuće u Pragu, ili Londonu, ili u Washingtonu pridonijelo da budem, eto, nešto manje kod kuće u svom domaćem Zagrebu... Možda je i to dio odgovora na pitanje zašto moje knjige nisu više prihvaćene kod nas, bez obzira na brojne pohvale. Dakle, puno se dobiva životom u drugim sredinama, ali se ponešto i gubi. Kad sve rezimiram, ne bih se mijenjao. Svake godine odlazim u Beč pogledati neku izložbu, prošetati ulicama dragoga grada, i sve to dođe mi kao neka vrsta terapije, borba protiv zamora i monotonije boravka u jednoj sredini. Na moj književni rad najviše je utjecao Prag, grad koji sam zbog Čapeka unaprijed volio.

Družili ste se i s Kunderom, Hrabalom, Dominikom Tatarkom i drugim velikim piscima. Jesu li oni utjecali na vaš odnos prema pisanju?

- Imao sam sreću upoznati pisce koje spominjete, a i neke druge majstore književne riječi. S Kunderom sam se družio kratko, ali intenzivno. Proživljavao je teške trenutke uoči odlaska u emigraciju. Za njega je dolazak k meni, razgovor uz čašicu viskija, ili više od čašice, bio valjda oaza predaha. Od njegovih nazora ostao mi je blizak onaj da pisca treba cijeniti po umjetničkoj vrijednosti djela, a ne po valjanosti opredjeljenja. Hrabal je bio blagoslovljen pripovjedačkim darom pa kada bi uhvatio zalet, pripovijedao je kao da preludira na klaviru. Naravno, uz pivo. Ladislav Fuks bio mi je također vrlo blizak. Ne mogu ih sve nabrojati, bilo je više pisaca s kojima sam bio blizak. Jaroslav Seifert, češki nobelovac, od Slovaka Dominik Tatarka, Pavel Bunčak, Jan Stacho, zatim neki Amerikanci... Od svih sam mogao naučiti bezrezervnu predanost književnosti i odsutnost svake pretencioznosti i prenemaganja.

Priča se da ste poliglot, da govorite i prevodite s mnogo jezika, s engleskog, njemačkog, danskog, lužičkosrpskog. Kako ste učili jezike?

- Ne, nisam baš osobit poliglot. Slobodno se izražavam na engleskom i češkom. Na engleskom sam objavio jednu knjigu, stručnu. Prirodno mi je da razumijem različite jezike. Jednom sam kao šofer UNPROFOR-a vozio neke danske pilote. Ustanovio sam da razumijem njihov međusobni razgovor, ali zbog srodnosti s engleskim i njemačkim. To mi je dalo hrabrosti, ili možda drskosti da prevodim Andersena, uz pomoć englesko-danskog rječnika. Slavenske jezike razumijem na temelju svoga studija ruskog. Napravio sam davno i neki mali rječnik ukrajinskog. Svoju prvu Agathu Christie pročitčitao sam iz radoznalosti. Na talijanskom sam čitao Leopardija, jako sam se mučio s time, ali taj pjesnik vrijedan je svakog truda.

U Slovačkoj imate jako dobar status, tamo se prevode vaše knjige, dobivate nagrade. Kako to tumačite?

- Daleke 1965. poslao me akademik Marijan Matković u Slovačku, u okviru neke razmjene. Sudjelovao sam i na međunarodnom slavističkom simpoziju s referatom o slovačkoj književnosti u hrvatskim časopisima. Počeo sam odmah prevoditi slovačke pjesnike i stvorilo se prijateljstvo sa slovačkim piscima. Prevodio sam, koliko se već moglo objaviti. Nedavno sam objavio i prvu hrvatsku antologiju slovačke poezije – “Crna violina”. S druge strane, Slovaci su imali dodatnih razloga da mi uzvrate ljubav. Srednjoeuropski karakter mojih proza i dramskih tekstova vrlo im je blizak.

U zadnjoj nagrađenoj knjizi “Zavičaj, zaborav” pišete o II. svjetskom ratu, Jugoslaviji, Titu, Udbi, Stasiju, ustašama, partizanima, no u središtu je ipak priča o malom čovjeku u turbulentnim vremenima. Koliko ste se u pisanju romana oslanjali na vlastito iskustvo, odnosno iskustvo svoje obitelji?

- I puno, i nimalo. Ništa od onoga što opisujem nije moje neposredno iskustvo. Ali sve tematske okvire, sve sredine, sve to dobro poznajem. Moglo bi se reći da je dio transponirano, indirektno iskustvo, a ostalo dio analitičkog odnosa prema životu, prema književnoj građi. Bio sam u sredinama koje opisujem, ali nisam doživljavao doslovce ono što doživljavaju moji likovi. Pokoji od tih likova ima korijene u nekoj konkretnoj osobi. Bitno je ipak duboko proživljavanje atmosfere vremena i slojevita analiza. U tom romanu, kao i u većini ostalih, pišete o životu folksdojčera, podunavskih Nijemaca u bivšoj zemlji.

Je li ideja bila da pokušate razbiti stereotipe o Nijemcima koji su godinama vladali ne samo u našoj regiji?

- Razbijanje stereotipa o Nijemcima jako mi je važno. Stalo mi je do razbijanja bilo kakvih stereotipa, ali ovih posebno. Dugo se vjerovalo da je Nijemac i fašist isto, a pripadnici moje porodice, dakle, ne moje obitelji, nego moj otac i njegova braća, stradali su kao antifašisti. Potrebno je također ukazati na neopravdani progon autohtonih Švaba s naših prostora koji su bili proglašeni suradnicima okupatora, iako je to malo tko od njih bio. Morali bismo biti svjesni i toga da je kultura njemačkog jezika bila i jedan od izvora hrvatske kulture, odnosno i šire – hrvatske civilizacije. Ne želim time reći da hrvatske civilizacije i kulture ne bi bilo bez te germanske komponente, ali mora se znati da su ti svjetovi bili puno više izmiješani nego što su danas. Ne želim, naravno, time umanjiti ni zločine nacizma, odnosno nacističkih zločinaca i svih koji su stali na tu stranu. Umjetnost treba zabavljati, ne smije biti pretenciozna i pokušavati nadomjestiti povijest ili filozofiju, ali je istina jedan od njezinih temelja.

Jedan od vaših najznačajnijih romana je “Biserje za Karolinu”, napisan još 1989. godine, no objavljen je tek deset godina kasnije, i to u Sarajevu, u kojem ste zapravo anticipirali neke od budućih događaja. Zašto hrvatski izdavači nisu htjeli objaviti taj roman, u čemu je bio problem?

- Tema romana “Biserje za Karolinu” je odnos umjetnika i vlasti. Služeći vlasti, umjetnik iznevjerava umjetnost i samoga sebe. Vlast je u tom romanu utjelovljena u beskarakternoj Karolini koja iskorištava sva sredstva da se uspinje na ljestvici komunističke nomenklature, a odjednom shvaća da joj daljnji uspjeh može pružiti nova opcija kolektivizma: nacionalizam. Sve je to dijelom parabola onoga što se kasnije dogodilo na ovim prostorima, ne samo u Hrvatskoj. Sve je to parabola i poznate konstatacije da je politika bludnica. U vrijeme kad sam napisao roman u kojem Karolina postaje nacionalistički diktator, ništa se od toga još nije kod nas dogodilo, ali Milošević je, bar gledano iz one američke perspektive, davao puno materijala za takvu viziju. Ne volim biti vizionar, pogotovo ne negativan, ali dogodilo se. A onda se dogodilo i to da su u Hrvatskoj mnogi u tom liku prepoznavali Tuđmana, i njegovi oponenti i njegovi navijači. Mislim da je to bio razlog što su hrvatski izdavači odbijali rukopis. Nije pak isključeno ni da je i kvaliteta romana toliko odudarala od onoga na što su bili navikli.

U središtu tog romana je sudbina pjesnika, književnika. Kakva je po vašem mišljenju sudbina književnika u današnjoj Hrvatskoj, s obzirom na inicijativu Roberta Perišića “Pravo na profesiju”?

- Jadna! Ali treba imati na umu što je izjavio svojevremeno i jedan od najvećih pisaca ovih prostora Mirko Kovač, a to je da mi nismo pretjerano važni. Roman “Kratka kronika porodice Weber”, koji ste spomenuli, kritičari smatraju kultnom knjigom podunavskih Nijemaca.

Možete li na primjeru tog romana objasniti proces svoga rada – kako pišete, koliko se pripremate, kopate li po arhivima i slično?

- Za taj roman proučio sam puno građe. Oslanjao sam se na porodičnu arhivu, uspomene, pisma i slično, ali sam u Kongresnoj biblioteci u Washingtonu proveo dosta vremena nad bečkim i hrvatskim novinama iz vremena događanja romana. Proučavanje građe značajna je stvar, ali značajno je i kritičko promatranje svijeta. Ne pripremam se dugo, na neki se način romani rađaju u mojoj glavi pa mi ne preostaje drugo nego da ih pokušam napisati najbolje što znam. Svaki novi roman ujedno je i novi stilski eksperiment.

Kako uglavnom pišete novopovijesne romane, socijalizam i njegove inačice imaju važno mjesto u vašim djelima. Koliko su vam politika i društvena tematika važne u pisanju?

'Politika bi trebala biti marginalna stvar, a mi smo žrtve neprekidnog političkog mobinga'- Od te tematike mojoj generaciji teško je pobjeći. U slobodnom društvu politika bi trebala biti marginalna stvar. Ali u mome životnom vijeku ona je bila prevažna. Sve do početka 90-ih neprekidno nam se nametala svijest o tome da živimo u najpravednijem društvu na svijetu, a sada nam se neprekidno nameće svijest o tome da smo živjeli u najgorem mogućem društvenom sustavu. U oba slučaja mi, obični ljudi, zapravo smo žrtve svojevrsnog mobinga što ga nad nama provodi politika. A političari, koji žive na naš račun od propovijedanja onih ili ovih ideja i ideologije, velikim dijelom pripadaju istom soju, često su u pitanju isti ljudi. Nisam ni sanjao o tome da idem u partijsku školu u Kumrovec, nisam ljubio Titovu sliku, ali tvrdnje o tome da je kapitalizam u principu humaniji od socijalizma bezočne su laži. Ako politiku poistovjetimo s političarima, onda sam ja načelno na suprotnoj strani. Možda je to i neizbježna sudbina književnosti.

Obično hrvatski pisci bježe od erotike u svojim djelima, također i redatelji i glumci, jedino slikari ne. Ni vi ne bježite od opisa seksualnih scena. Kako ih pišete i što je najvažnije za dobar književni seks?

- U pravu ste, ne bježim od erotike. Ali nije mi to prvi cilj. Proza bi trebala biti uvjerljiva, ona je alternativna, umjetnička stvarnost. Ta fiktivna stvarnost onoliko je uvjerljiva koliko dobro korespondira sa zakonitostima stvarnog života, a u stvarnom životu erotika je ponekad pravi blagoslov, ili bar začin. Kako to dobro opisati? Pa eto, budući da tema ima emotivni naboj, mislim da je pametno pristupiti joj suzdržano. Ako se pretjera, promaši se cilj. Opasnost od pornografije nije mala, tu ste na nekom rubu, i ako ga prekoračite, iznevjerili ste uzuse umjetničkog djela.

Prošle ste godine u Zadru dobili i Nagradu za kratku priču Petar Zoranić, a prije točno 50 godina ušli ste u književnost s kratkom pričom. Kako se dogodio taj preokret od kratke priče prema romanu, i to krimiću?

- Neki govore o meni kao o piscu opće prakse. Nakon što sam 1973. dobio Politikinu nagradu za kratku priču, Balog je od mene naručio priče za djecu. Tako je nastala moja prva knjiga, “Parnjača Colombina”. Krimić sam napisao za okladu – za “Trag u travi” trebalo mi je 20 dana, a postala je to najtiražnija knjiga na ovim prostorima: 25.000 primjeraka prodano u dva tjedna! Kad je trebalo pisati sonete, pisao sam. Kad naruče dramu ili radio-dramu, ja isporučujem. Nedavno sam napisao dramu “Nebeski teatar” koja se prikazivala u okviru turneje Broda knjižare s velikim, neočekivanim uspjehom. Ali roman mi je posebno blizak, ne mogu ne pisati romane, koliko god se to ne isplatilo.

Kako ocjenjujete kulturnu klimu u Hrvatskoj?

- Tranzicija je iznevjerila mnoga očekivanja, u kulturi posebno.

Jesu li neki polaznici vaše škole kreativnog pisanja objavili knjige?

- Najzapaženija je Svjetlana Gjoni, dobitnica izdašne nagrade VBZ-a za roman, te Lidija Dujić i Ljilja Leko. Pisali ste i scenarije za crtani serijal o profesoru Baltazaru... - Divno iskustvo. Uspio sam se tada poistovjetiti s njim.

Pišete novi roman “Gabrijela naviješta novo doba”. Je li i to povijesni roman?

- Roman sam napisao, naslov je sada “Karusel”, prethodni je postao podnaslov. Izlazi ujesen, a neke je vrste nadopuna romana “Zavičaj, zaborav”. Možda je to svojevrsna ženska strana istog vremena.

Jednom ste izjavili da planirate napisati još deset romana. O čemu? Znači li to da pisanje doživljavate vrlo studiozno i planski?

- Studiozno – možda, planski – ne. Riječ je o tome da imam u glavi cijeli niz romanesknih tema koje bi željele postati čin. Stalno ih prevrćem u mislima i dorađujem njihove konture. A teme su vrlo različite.