Imao sam prijatelja koji je poginuo na pet do tristo. S tim da je ovo tristo, broj djevojaka s kojima je spavao u svom kratkom ali plodnom životu. Da je poživio još malo i uspostavio kontakt s još nešto preko dvjesto partnerica, mogao bi se hvaliti da je poševio komada otprilike koliko i Hrvatska ima članova Društva književnika. Velika brojka za jednog čovjeka. A nije bome, mala ni za narod od četiri i pol milijuna duša od kojih je polovica, barem tako govore rezultati popisa stanovništava, polupismeno ili djelomično pismeno. Bit će da su u Društvo primali i usmene pjesnike samo da se nekako dosegne ta simbolična brojka. Jer ona označava i prosječnu nakladu knjige u Hrvatskoj. To je, valjda, tako namjerno tempirano: ako svaki član Društva kupi jedan primjerak, rasprodat će se čitava naklada. A sada je eto, poslije skandaloznih događaja na izbornoj skupštini i makedonskoga progonstva Sibile Petlevski, na pomolu osnivanje još jedne udruge pisaca.

Kad je Staljin pred daleko većim auditorijem pozdravio književnike legendarnim riječima: “Zdravo drugovi inžinjeri duša” sudbina i zadatak pisca u bivšem istočnom bloku za dugi niz godina bili su čvrsto definirani. A udruženja pisaca imala su prvenstveno funkciju kreiranja ideologijskih obrazaca i njihovog usuglašavanja s aktualnom vlašću. Odjeke takvih ideologiziranih društava u kojima se sve odvija po strogo zadanom političkom obrascu, udruženja su pisaca u nekim tranzicijskim zemljama zadržala do danas. Pri tome je aktualnoj politici bilo prilično važno koja politička struja drži društvo književnika jer se po nekakvoj inerciji smatralo da to društvo u političkom i ideološkom smislu nešto kreira. Pa i u vremenima kad je čitanje zadobilo status nekog rijetkog i bizarnog hobija, a naklade knjiga nisu prelazile brojku članova društva, izvjesni ljudi iz politike još su uvijek smatrtali da je važno držati pozicije i u hrvatskom Društvu književnika. Tako je to društvo, s godinama, došlo na zao glas kao izvorište anakronih ideja i kada se radi o kulturnoj politici, ali i o politici uopće. Općenito se smatra da je hrvatsko Društvo književnika nacionalističko i desničarsko, opterećeno nacionalnim kao da se radi o početku devetnaestoga, a ne dvadesetprvoga stoljeća. U takvim uvjetima izvjestan broj mlađih picaca i onih srednje generacije, kojima takav anakroni idejni sklop ne znači ništa, nije moglo prepoznati spomenutu instituciju kao nešto svoje. Pa u njega nisu niti ulazili. Drugi, koji su pak bili članovi, nisu pokazivali nikakvu volju da sudjeluju u radu te institucije.

Zanimljivo je pri tome, iako duboko logično, da su upravo oni inžinjeri duša koji su u okviru komunističkoga sustava djelovali u skladu s idejnim zapovjedima tadašnje politike, prihvatili novu političku direktivu pa se za nju bore kao za nešto svoje i najvlasittije. Navikli ljudi tako djelovati pa se te navike ne mogu odloboditi kao da se radi o pušenju ili alkoholu. A navika je, čini mi se, loša. Štoviše, gotovo pogubna i za ono što bi piscu trebalo biti najvažnije: za njegovo književno djelo. Politika je tako nastavila biti ključ za tumačenje književnih tekstova i tijekom devedesetih, kada bi se očekivalo da nastupi depolitizacija i dezideologijazcija ustanova koje su do tada bile pod jakom ideologijskom paskom Parije. Repolitizirali su ih, dakako, partijski kadrovi koji se nisu znali drugačije postaviti, a njihove strategije šmajhlanja s novom vlašću bile su itekako anakrone i providne. Upravo je to bacilo Društvo književnika na marginu društvenoga interesa, pa je i aktualna politika sredinom devedesetih prepoznala spomenutu instituciju kao prilično nevažan sklop anakronizama.

Naravno da hrvatsko Društvo književnika nije bila homogena cjelina i da su u njemu tijekom ovih desdetak godina djelovali i ljudi čiji je interes bio prvernstveno usmjeren na literaturu i sukreiranje književnoga života u ovoj zemlji. Međutim, rukovodstvo Društva, njihovi istupi u javnosti te službene izjave bili su u službi politike HDZ-a. Stoga je malo čudno što do raskola nije došlo, recimo, prije pet ili šest godina, ali da je raskol nužan vidjelo se već onda. Ne spadam u one koji smatraju da je napuštanje Društva književnika danas apsurdno, jer ga je, recimo, trebalo napustiti prije šest ili deset godina. Kao čin protesta. Danas je, čini se, sazrela ideja da je, ukoliko se želi drugačije društvo, jedini način osnivanje nove organizacije ljudi koji pišu. Ne inžinjera duša, nego zanatlija koji rade za tastaturom. I u tome je, čini se, bit. A nova će organizacija pisaca koja je na putu da se formira poslije skandalozne izborne skupštine Društva, biti zanimljiva autorima u prvom redu kao cehovska, a ne političko-ideološka tribina.

U prvom planu trabali bi biti interesi struke, a razlog za učlanjenje ne bi trebao biti nekakav maglovito shvaćeni status “književnika”, nego mogućnost rješavanja konkretnih problema. U prvom redu socijalnih. Dakle, porezna olakšica, kao što to imaju i članovi “staroga” društva, zatim mogućnost sticanja statusa slobodnoga umjetnika i socijalno zbrinjavanje. Mnogi očekuju od te udruge da preuzme zadaću nekakvoga sindikata pisaca, dakle institucije koja bi čvrsto stajala iza svoga autora u slučaju spora s poslodavcima bilo da su to izdavači, radio, televizija, ili kazališta. To, dakako, podrazumijeva dostupnost informacija o ugovorima, pravima i eventualnoj pravnoj zaštiti u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu. U okviru takve udruge svakako bi dobro došla i autorska agencija.

Međutim, u javnosti i kuloarima primjetna je, čini se, prilična skepsa oko smisla i svrhe još jednog udruženja pisaca u Hrvatskoj. O tome se dosta govori, a mnogi koji govore imaju i neku svoju ideju zašto to, eventualno, ne bi bilo dobro. Tu, izgleda, postoji čudni fatalizam koji se temelji na duhovnim dostignućima Murphyjevog zakona. Kao da to hoće li stvar ići u željenom smjeru ne ovisi i o vlastitom angažmanu ljudi koji bi se, eventualno, bili spremni pridružiti jednoj takvoj organizaciji i sudjelovati u njenome radu. Nekako mislim da je upravo sada trenutak da se provede u djelo ono o čemu se već dugo raspravlja po novinama i časopisima: sindikat pisaca. Međutim, uspjeh ovisi o broju ljudi koji su se spremni angažirati. Sumnjati je, dakako, ljudski, ali treba valjda malo vjerovati i u sebe i vlastitu moć da se stvari izmijene i poboljšaju. U protivnom, to je sumnja jedino u sebe sama.