Predsjednik RH, Stipe MesićSpoznaju da je predsjednik države ponekad nezamjenjiva institucija, jedina koja je sposobna zaštititi neka univerzalna pravila društvene igre, potvrdio je zadnjih dana Stipe Mesić zalažući se za bezuvjetno izručenje Janka Bobetka Sudu u Haagu. U povodu slučaja Bobetko javno je formulirao političke kriterije drastično suprotstavljene tendenciji združene hrvatske desnice da razvoj i zaštitu Bobetkovoga kulta ličnosti apsolutno nadredi općim državnim interesima. “Nitko nema mandat za uvođenje Hrvatske u novu izolaciju”, rekao je Mesić. “Suradnja sa Sudom u Haagu znači suradnju svakog hrvatskog građanina sa Sudom. Hrvatska ne može biti talac bilo čijih ambicija i strahova od istine”. Itd.

STUPAC TJEDNA: BOBETKO I KOLEGE GENERALI Pružajući propagandne adute desniËarskoj bulumenti u svojoj pozadini, Janko Bobetko pokušao je najprije fascinirati publiku patetičnom porukom kako će se prije ubiti negoli otići u Haag. Odmah zatim – čim mu se pružila prva medijska prilika – odgovornost za ratne zločine hrabro je prebacio sa sebe na nekoliko svojih kolega generala, također angažiranih u ratu 1991-1995. Ako već treba ići u Haag, neka idu oni a ne ja. Bobetko je, kako vidimo, u trenutku krize još jednom uspio primijeniti svoje urođeno vojničko lukavstvo, od one vrste doduše koja se obično naziva preventivnim cinkanjem. U tom povodu, cinkera* bi mogli pohvaliti i cinici: samo naprijed, u spašavanju vlastite kože kao i u ljubavi sva su sredstva dopuštena, od prijetnje samoubojstvom, nacionalističke galame i proglašavanja samoga sebe nacionalnom svetinjom, do sugeriranja Haaškome sudu kako optuženika zapravo treba pretvoriti u svjedoka protiv nekih njegovih suboraca. Bobetko već dulje vrijeme suptilno iritira i desnicu koja se danas agresivno zaklinje u njegovo ime. Bio je zvijezda hadezeovskih predizbornih skupova, na kojima je – kao hodajuća antipropaganda pokreta - zamarao nazočne beskrajnim staračkim tiradama na temu vlastitoga slavnoga marša kroz balkansku povijest. U nekoliko dana, koliko je prošlo od objave haaške optužnice, manifestirao je niz specifičnih karakternih oznaka koje su u drastičnoj suprotnosti s njegovom aureolom ratnoga junaka. Riječ je o tipičnome partitokratu bez principa i kriterija, egomanu i aparatčiku koji je značajan – isključivo i prije svega - kao prigodni desničarski alat za rušenje vlasti. Kad je o Haagu i nekim drugim stvarima riječ, Vlada po svojoj nestabilnoj koalicijskoj prirodi neprestano oklijeva, ekvilibrira i kalkulira. Ona pokušava nekako uskladiti nepomirljive svjetonazore đilkoša* i građana, intelektualaca i nacionalističkih rudimenata, stajališta iracionalne a ponekad i mahnite desnice koja vreba bilo kakvu priliku za izazivanje nereda u državi i međunarodne zajednice koja tu državu hladno suočava s principijelnim i neumoljivim zahtjevima. U takvoj situaciji, kad je Vlada preslaba da zauzme jasan stav i obrani ga bez obzira na popratnu galamu, predsjednik države pozvan je da intervenira. On je to učinio.

Ivica Račan u pravu je, dakako, kad kaže da je Mesiću lakše nego njemu u osjetljivim pitanjima nastupati kategorički i egzaktno. Premijer je prisiljen na snalaženje u žarištima dnevnih političkih bitaka; u usporedbi s njim predsjednik može – ako to želi – djelovati gotovo po manihejskim kriterijima, nezavisno od dnevne pragmatike. Kao državnik, Mesić ima slobodu i obavezu nametati pozitivne vizije i braniti dalekosežne nacionalne interese, bez prevelike brige za trenutne implikacije svoga ponašanja. Za razliku od Račana i njegovih suradnika, koji su najprije kao zmija noge skrivali činjenicu da optužnica protiv Bobetka postoji, a zatim se “domišljato” upustili u bezizgledan pravni sukob s Haagom, Mesić je od prvog trenutka afere izričito tvrdio kako Bobetko u Haag ići mora, jer za njega vrijede ista pravila kao i za druge.

Identičan stav je u proširenoj formi i na izrazito nedvosmislen način predočio u televizijskome obraćanju naciji, ne obazirući se na predvidivu činjenicu da će se protiv njega – kao oblik uvjetnoga nacionalističkoga refleksa – odmah pokrenuti desničarski stampedo. Ignorirao je histerične oponente; postupio je racionalno, smjelo i autonomno, i potvrdio svoj predsjednički format vjerujući da i u slučaju Bobetko uživa potporu iste građanski orijentirane šutljive većine kojoj duguje svoj izbor.

Mesić se – pored svega – radikalno sukobio s popularnom lokalnom mistifikacijom kako “hrvatskim generalima ne treba suditi zbog zapovjedne odgovornosti”, zaključujući da se po toj logici ne bi trebalo suditi ni Slobodanu Miloševiću. “Da bi stvari svakome do kraja bile jasne, dodat ću da zapovjedna odgovornost znači odgovornost onoga koji je bilo naredio zločine, bilo za njih znao a nije ih pokušao spriječiti, bilo saznao za njih a nije kaznio njihove počinitelje”, rekao je Mesić, razarajući na taj način originalnu teoriju hrvatskih desničara i njihovih kvaziliberalnih pomagača o zapovjednoj odgovornosti kao pravnoj floskuli izmišljenoj u međunarodnim centrima moći zbog kompromitiranja oslobodilačkoga rata i rušenja hrvatske države. Do Mesićeva istupa, gotovo nitko na hrvatskoj sceni nije se usudio javno konfrontirati s mitologijom kako je načelo zapovjedne odgovornosti na hrvatsko vojno i političko rukovodstvo neprimjenjivo, zato jer je hrvatski rat bio pravedan.

Za razliku od Vlade koja se oko Bobetka na jednoj strani solidarizirala s desničarima i s njima de facto oblikovala humorističan nacionalni blok, a na drugoj počela moljakati inozemne faktore da shvate njezin položaj i izađu joj nekako ususret, Mesić je nacionalističku homogenizaciju oko Bobetka bez okolišanja definirao kao pokušaj opozicije da nad državom preuzme kontrolu i Hrvatsku uvuče u izolaciju. Desničarska oporba želi oslabiti Vladu do kritične granice, potom Hrvatsku definirati kao zemlju sluđenih besposličara koji mrze cijeli svijet i – uživajući u onome što nazivaju slobodom – do beskraja se klanjaju za njih specijalno fabriciranim plemenskim totemima. Korumpirana skupina lažnih boraca za naciju koji perfidno manipuliraju sa sljedbenicima skrivala se niz godina iza jednoga hipokritskoga egoističnoga starca, na čije se simboličko mjesto danas agresivno ustoličuje drugi, karakterno sličan.
Hrvatska je pravna država u kojoj svi zakoni jednako vrijede za sve, kaže Mesić, idealizirajući lokalnu situaciju. I njemu je vjerojatno jasno da u Hrvatskoj “pravna država” postoji samo u tragovima. “Otvorena pitanja ne rješavaju se na estradnim koncertima”, upozorava predsjednik; dakako, ali ona se na tim koncertima manifestiraju u kristalnoj formi. Hrvatski problem je prije svega kulturološki, a fenomen “Tompson” jedan je od njegovih sublimiranih izraza. Navodni intelektualci traže egzistencijalnu sigurnost u socijalnome spajanju s neartikuliranom gomilom kojoj se klanjaju i državni aparat i mediji. Osobe koje sude optuženima za ratne zločine, nominalno akademski građani, pojavljuju se na nastupima jednoga nacionalističkoga dinarskoga urlatora i na njegove fašističke stimulanse padaju u euforiju. Hrvatski mlaki pravosudni sustav nije ih u stanju smijeniti. To su ozbiljne indikacije bolesnoga društvenoga stanja.

Tražeći zbog načelnih razloga Bobetkovo izručenje, Mesić je nastupio disonantno u odnosu na Vladu, ali i znatno više od toga: on je ušao u otvoreni sukob s mentalitetom palanke i rudimentarnim običajima, odnosno s lokalnim anticivilizacijskim pokretom koji se u Hrvatskoj skriva iza floskula o obrani domovine od međunarodne urote. Sukob je tipičan za prostor na kojem se zbiva; netko bi u njemu mogao naslutiti krležijanske konotacije. Pokojni bard pao je svojedobno u neurasteniju, uzaludno se boreći s primitivizmom. Na drugoj strani, Mesićev istup potvrdio je uvjerenja da nacija treba stvarnoga lidera. Ovakva kakva jest Vlada je preslaba za pružanje otpora snagama kaosa, i predsjednik države kao interventni arbitar u permanentnoj krizi postaje neminovnost, bez obzira na njegove umanjene ustavne ovlasti.

Račan je blago kritizirao Mesićev istup, premda se intimno s njim slaže. Premijer kupuje vrijeme nadajući se da će se nacionalna scena na neki način spontano stabilizirati, ali jasno mu je da stvarne alternative nema: Bobetko će morati u Haag, ili Hrvatsku čekaju sankcije koje ne može izdržati. Sve drugo je fikcija i utrkivanje s duhovima. Mesić je, dakle, uzavrelu naciju suočio s hladnim činjenicama koje će na kraju nategnutih pravnih seansi pobijanja haaške optužnice priznati i Vlada. U tom smislu otvorio je za Račana osjetljivi psihološki ventil: unaprijed je rekao sve ono što će premijer reći tek kasnije. Povijest će to zapamtiti, kao i obično.