Ante Đapić, čelnik HSP-a stranke koja se već dijelila i koja ima jako male šanse da na slijedećim izborima prijeđe izborni prag.Hrvatska još uvijek nije zrela država zato što ne prihvaća preuzete međunarodne obveze, a kao takva jednom potpisani ugovor, tisuće dokaza to potvrđuju, također ne smatra svetinjom koju supotpisnici moraju poštovati. Nedavna hrvatsko-slovenska previranja i najnovije hrvatsko-haaško natezanje oko optužnice i naloga za uhićenje generala Bobetka, kao i organizirano protivljenje političkih nomenklatura bespogovornoj suradnji s Tribunalom, otkrivaju u čemu se krije hrvatska inkompatibilnost s međunarodnim kanonima i većom otvorenošću svijeta prema Hrvatskoj. Naši političari u svijetu i njegovim institucijama pravde i dogovora još uvijek vide nacionalne neprijatelje.

FASCINIRANOST MILOŠEVIĆEM Hrvatski politički kupleraj fasciniran je Miloševićom hladnoćom: većina njih nije ni bila baždarena na osjetljivost prema ljudskom životu neovisno o etnicitetu MILOŠEVIĆEVI SAVEZNICI U HRVATSKOJ Milošević je konačno i u Hrvatskoj dobio saveznike: Čondić i Rojs, otvoreno navijajući za Miloševića, radije bi na sudu vidjeli Mesića Hrvatska je cijelo desetljeće služila kao poligon za eksperiment države bezakonja i sveopćeg političkog voluntarizma, pa se tako i uspjela uzgojiti politička kultura u kojoj se kao vrhovno načelo i mjerilo uspješnosti uvijek postavljalo spretno izigravanje zakona što su ga propisivala i verificirala najviša zakonodavna tijela. Zato je u najmanju ruku tragikomično kada Tomčić i Tomac, prvi hrvatski parlamentarci, prije svega zbog unutarhrvatskih i prijeizbornih potreba, pohode Vatikan i Rim ne bi li, eto, u tajnim razgovorima s onima koji su Hrvatskoj od dana priznanja i stvaranja države bili najskloniji, izvukli kakvu povlasticu za izbjegavanje međunarodno preuzetih obveza. Spomenuta namještena putovanja u najmanju su ruku smiješna, neuvjerljiva i u međunarodnim uzancama – neviđena. Vodeći ljudi najvišeg zakonodavnog tijela koje je prihvatilo ugovorne obveze optrčava oko sklonih im reprezentanata međunarodnih čimbenika ne bi li isposlovali kakav popust na nešto na čemu se temelji međunarodno pravo i novi međunarodni poredak.

Riječ je o svojevrsnoj disciplini iluzionizma što je gaje aktualna vlast i opozicija vjerujući da se poštovanje ugovora i zakona, analogno onomu što se već desetljećima događa u vlastitoj kući, može činiti i u gostima. Hrvatska politička svijest ne prihvaća vladavinu prava u svom dvorištu pa je teško prihvaća i u međunarodnim koordinatama. Tako politička elita zemlju kojom tako neuspješno vlada svrstava među države u kojima se zakoni smatraju nužnim zlom koje bespotrebno ograničava njihovu političku volju da društvene i ekonomske odnose reguliraju prema vlastitim mjerama.

U tom ssvjetlu treba sagledati i kvalifikacije Mesićeva sudjelovanja u haaškom procesu protiv Miloševića. Hrvatski profesionalni politički kler ocjenjuje ga mahom negativnim i neuspješnim. Akteri 90-ih sudove na kojima se zločin ocjenjuje podjednakim kvalifikacijama neovisno o tome tko ga je i gdje počinio – ne vole. Sud koji bi bez argumenata i spajićevsko-rojsovske retorike Miloševića identificirao kao jedinog krivca za rat i njegove zločine, amnestirajući odgovornost i krivnju svih drugih, jedino je što bi konveniralo hrvatskim političarima, koji valjda predmnijevaju da se jedino tako može podilaziti biračima koje već godinama uporno podcjenjuju.

Mesić govori istinu, kakva god ona i za bilo koga bila. On ne vodi računa o niskim pobudama hrvatske političke krčme koja voli manipulirati činjenicama u ime stvaranja mita o etničkoj nepogrešivosti i zato bi Đapić, Vesna Škare-Ožbolt ili Budiša sasvim sigurno svjedočili drukčije: umjesto golih fakata oni bi u svojim ekspozeima radije trošili nešto iz palete hrvatske ratne nepogrešivosti i ispravnosti umazane u laži kojima misle kupiti birače.

Političari koji već desetljećima ne uspijevaju privesti na sud osumnjičene za ratni zločin, pretvorbenu pljačku ili notorni kriminal, i koji namjerno zapostavljaju uspostavu neovisnog i profesionalnog pravosuđa, jer jedino tako mogu ekskulpirati političku bazu koja ih drži na vodi, svakako su nekompetentni odašiljati javnosti poruke o kvaliteti Mesićeva svjedočenja i ispravnosti rada Haaškog tribunala. Da su njihovim politikantskim ingerencijama bile prepuštene ovlasti pravosudnog tretiranja balkanskog krvnika, njegova bi krivnja bila nedokaziva, njegovo uhićenje neizvedivo a njegovo procesuiranje u odsutnosti pretvoreno u Lozinin pravosudni Čondić-raj. Političari države koji je uporno pokušavaju onemogućiti u normalnom i civiliziranom funkcioniranju Mesićevo svjedočenje ocjenjuju upravo onako kako oni vladaju ovom državom: izruguju se istini, podcjenjuju pravdu i njezinu dostižnost, trtareći i kalkulirajući oko svojih uloga u prošlosti i svoje sudbine u budućnosti. Hrvatski politički kupleraj fascinira Miloševićeva bešćutnost i hladnoća u suočavanju s vlastitim masovnim zločinom. Neosjetljivost na ljudski život, neovisno o etnicitetu, nije kategorija na koju je većina od njih ikad bila baždarena. Manipulacija istinom, to je ono što ih fascinira, kroz takvu su školsku praksu tuđmanističkog smjera godinama prolazili i zato je neutralno iznošenje činjenica Mesićeva haaškog iskaza nešto što oni ne mogu prepoznati kao vrijednost. Pravda ima svoje pute kroz koje se provlači do svog ostvarenja, to je ono na što nisu računali i u što nisu vjerovali, pa ih stoga pravosudna finalizacija Miloševićeve ratne krivnje iznenađuje. Takav pristup ostavlja na brisanom prostoru i hrvatski ratni zločin, mahom nekažnjen, na tom tragu treba tražiti njihovo posvemašnje nezadovoljstvo.

Miloševićevi trabanti konačno su i u Hrvatskoj dobili svoje otvorene saveznike. Čondić i Rojs radije bi na sudu vidjeli Mesića, otvoreno navijajući za Miloševića, koji, tvrde, hrvatske interese brani bolje od Mesića. Još se jednom pokazuje da i Hrvatska konja za trku s Miloševićevom bratijom ima. Zagovornici zločina, ubijanja i svakog ekstremizma nikad se ne nalaze samo u jednom leglu i ne pripadaju samo jednom etnicitetu.

Dugogodišnje denunciranje Haaškog suda kao političkog i etiketiranje svakog onoga tko pristane na suradnju s njim – denuncijantom, sada više nego ikad ranije prokazuje orlove rata neovisno o tome otkud dolazili. Međunarodni sud za ratne zločine je i utemeljen zato da im jednom zauvijek odsiječe krila na kojima su forsirali politiku zločina kao jedinog rješenja balkanskog pitanja.

Sve je više onih koji jasno razabiru dobro od zla, mir od rata i njegovih posljedica. Oni su Mesićevo svjedočenje prepoznali kao istinu i hrvatsku odluku za politiku mira. Takvu ocjenu mogu mu oduzeti samo oni kojima je draži zadah rata, paljevine i krvi. Srećom, takvi su prezreni ostali u manjini.