Ivić PašalićHrvatska će se još godinama, neovisno o trenutačnim obnašateljima vlasti, morati intenzivno baviti svojom poviješću prve polovice 90-ih. Lažne su obmane aktualne političke garniture kako će se olakim reteriranjem posljednje haaške optužnice protiv Bobetka definitivno skinuti omča što je međunarodna zajednica neprestano drži oko vrata svim zemljama koje su bile zahvaćene posljednjim balkanskim ratom. Privid što ga stvaraju pragmatični političari da se u konfrontacijama s Tribunalom brani “svetost” Domovinskog rata nelogičan je i lažan. Čistoća jednog obrambenog rata može se obraniti jedino vjernom rekonstrukcijom svakog njegova detalja, svakog zločina, pokušaja genocida, mijenjanja granica i osvajačkih pohoda. Deklaracije i rezolucije što ih kao na traci proizvodi saborski pogon nemaju nikakvu stvarnu težinu niti koreliraju s nečim što bi se moglo nazvati povijesnom istinom. One su, štoviše, nedemokratske i anakrone stoga što s mjesta gdje se donose zakoni javnosti pokušavaju nametnuti unisone i tvrde zaključke obvezatne poput istina što su ih postavljali poznati totalitatristički režimi. Umjesto da se upornim čišćenjem zrna od kukolja prepoznaju, čiste i bistre činjenice, jedan rat još će jednom, na žalost, biti iskorišten za ubiranje političkih poena i buđenje najnižih strasti. Umjesto da se što vjernijom faktografijom i preuzimanjem individualne odgovornosti razriješe uzroci i posljedice konflikata, zatvori jedna tužna povijesna stranica, krvavi pir još se jednom poput podgrijane juhe pokušava servirati izgladnjelom i umornom biračkom tijelu.

Račanov politički pragmatizam pokazao se privremeno vrlo unosnim: rejting mu je porastao, vlast se stabilizirala, a pod skute su mu se, kao nikad dosad, podvili Pašalić, Čondić i cjelokupni Tuđmanov stari vešeraj. Račan će, kao i u slučaju pretvorbene obmane, rado pružiti zaštitu i sigurnost izgubljenim jahačima tuđmanističke apokalipse. Kancelar će, nema sumnje, nastaviti tamo gdje je stao. Kad je izbačen iz stranke koju je zamalo stajao života, Paša se odlučio na jedino što je moguće – sluga pokorni Račanove realpolitike i te kako se isplati biti – SDP-u se još uvijek ne nazire kraja, pogotovo u novonastalim prilikama u kojima će preuzeti ulogu najtvrđeg branitelja nacionalnih kvazivrednota. Pašalićeva podzemna politička klika, thompsonovsko-sudačke provenijencije, jedino je čime ovaj može ozbiljno zaigrati. Kontrola hrvatskog ridikulizma i rigiditeta ozbiljan je i za pragmatične političare iznimno značajan i vrijedan posao, i njega vrijedi nagraditi. Paši je sve oprošteno, vrijedi se odužiti, barem u ovoj političkoj etapi, u tome je jedini smisao njegova inače besmislenog političkog angažmana koji sve češće izaziva podsmijeh.

Čondićeraj kao svoju jedinu platformu i dalje zadržava tvrdokorno antimesićevstvo s također vrlo pragmatičnim korijenima: trenutačni je predsjednik bio jedan od najvećih demistifikatora Pašalićeve misije. Rasvjetljavanje hrvatske uloge u agresiji na BiH sasvim će sigurno otvoriti novu krizu i nove sukobe na unutarnjopolitičkoj sceni. Mesićevi stavovi o tome su poznati, Pašalićeve zadaće u deportacijama još bolje urezane u pamćenje. Saborski totalitaristički CK zacijelo će nas u najnovijoj situaciji još jednom ošinuti kojekakvom umobolnom deklaracijom, Račan će zauzeti gard nacionalnog spasitelja i zaraditi nove bodove, Pašalić pripomoći ušutkivanjem čondićeraja i tako biti javno razmontiran kao tvrdokorni polit-interesdžija koji nacionalne interese mjeri i identificira jedino prema svojim osobnim, a Mesić, kako to već obično biva, razapet kao nacionalni “veleizdajnik”, i to od onih koji to nikad nisu ni skrivali prodajući za vlastite interese imanje, poštenje, ponos i budućnost cijelog jednog naroda.

Šahovska ploča hrvatske političke partije stoga je sve jednostavnija i lakše čitljiva. Mesić simbolizira poziciju gdje smo već davno trebali biti, a nismo zbog onih koje nam je u naslijeđe ostavio Tuđman u liku Ivića Pašalića i njegove posluge. Račan, poznati provoditelj politike jedan korak naprijed, dva nazad, baš kao i Sanader koji od HDZ-a pokušava napraviti ono što on objektivno ovoga trenutka ne može postati, trula je pozicija na kojoj gnjije trenutačno hrvatska perspektiva.

Račanova ili Sanaderova politička platforma utvrđena je između tih dviju krajnosti: Pašalićeve – usidrene u zaboravljenoj prošlosti koju mogu umjetno oživiti jedino thompsonizam i čuda velečasnog Sudca – i Mesićeve koja je za Hrvatsku objektivno izlaz iz tunela.

I Račanova i Sanaderova pozicija u tom su smislu otprilike iste. Ni jedan ni drugi ne žele se otvoreno staviti na stranu riskantnijih poteza koji bi ih približili mudrijoj Mesićevoj političkoj filozofiji. Obojica radije svoje politike mjere s Pašinom – ona je izvaninstitucionalna, suprotstavljena pravnoj državi i intelektualno, emotivno, pa i po političkoj tehnologiji na vrlo niskim razinama, sasvim bliska golom makijavelizmu i politikom kao moći koju jednostavno treba posjedovati po svaku cijenu makar ona i ne koristila istinskim ljudskim dobrima. Takvo pozicioniranje političkih odnošaja na sceni, gledano s nešto globalnijeg aspekta, za Hrvatsku je porazno, s posljedicama koje bi mogle biti mjerene s onima iz zauvijek profućkane i izgubljene tuđmanističke ere.

Hrvatski će politički niskokvalitativni establishment svoje pozicioniranje graditi oko tema koje u stvarnosti više ne postoje: oko obrane Domovinskog rata i hrvatske uloge u BiH. Takvih pitanja u objektivnoj stvarnosti nema, ona su problem prošlosti koja je vremenski iza nas i koju treba pustiti ne dopuštajući da se pretvorimo u običan stup soli, prepuštajući pravosuđu da sankcionira sve njegove tamne strane. Moderni političari ne mogu više svoj politički placet graditi na onome što nema veze s objektivnim problemima i relevantnim pitanjima za građane Hrvatske.

Takva nazadna politička kultura zaokupljena prošlošću i stalnim odmjeravanjem s bivšim neprijateljima koje se danas s lakoćom zamjenjuje novim, reinkarniranim u međunarodnoj zajednici – potpuno je štetna i besmislena baš kao i Tuđmanov imperijalizam i time prouzročeni izolacionizam. Umjesto da odmjerava koliko zaostaje za sebi nekad ravnim zemljama bliskog susjedstva i šokira se napretkom onih koji su se okrenuli reformama, razvoju i otvorili svjetskim i europskim rješenjima, naša se politička nomenklatura radije valja u balkanskoj kaljuži gdje se politički bodovi i dalje ostvaruju u ringu mržnje najnižih pobuda i klanjanja lažnim totemima. U političkom svijetu postoje i drukčije vrednote, drukčije tehnologije i drukčiji ciljevi politike. Mi smo, očito, izabrali one najprimitivnije. U skladu s tim postižemo i rezultate.