Kako mora da je dobro pojesti pticu pjevicu? I poslije se još podrignuti, a da umjesto onog gnusnog dubokog želučanog zvuka odjeke, recimo, ševina pjesma.Kako mora da je dobro pojesti pticu pjevicu? I poslije se još podrignuti, a da umjesto onog gnusnog dubokog želučanog zvuka odjeke, recimo, ševina pjesma. Možda takvima gurmanima i vjetrovi zvuče kao fićukanje češljugara? Uglavnom, otkako u Hrvatskoj traje afera sa švercanjem zaštićenih ptičica, zamišljam elegantnog talijanskog gospodina kako sjedi za pretrpanom trpezom, kao da je u nekom od filmova Montyja Pythona, i prežderava se pečenim, dinstanim i kuhanim ševama i sjenicama sve dok se ne rasprsne. A kad se to dogodi, onda iz njega izlazi žućkasta sluzava masa. I ne čuje se nikakav ptičji poj. Samo tišina. I vide se mali oglodani kosturi.

Moram priznati da u posljednje vrijeme intenzivno razmišljam o prehrambenim navikama Talijana. Još u djetinjstvu otac je s gađenjem govorio da Talijani jedu ptice pjevice i da ih dobrim dijelom love tu kod nas. U međuvremenu zaboravio sam tu priču i nisam o njoj mislio barem tridesetak godina. Čak sam u jednom trenutku pomislio kako nisam nešto dobro čuo i kako je sve to s pticama pjevicama u ekskluzivnim restoranima samo plod moje mašte, ili nešto što je krivo zapamćeno iz rane mladosti. Sve do televizijskih vijesti gdje smo mogli vidjeti dvostruko dno u automobilu puno mrtvih ševa. Tada sam se ponovno sjetio te talijanske žudnje za neobičnim delicijama. Sjetio sam se, doduše, i svoje bake koja je stanovala u Medulićevoj ulici, u neposrednoj blizini Talijanskog konzulata. Baka je imala susjedu koja se brinula o svim mačkama iz susjedstva: hranila ih i uređivala im kutije za spavanje. E ta je susjeda, gospođa Majer, jako mrzila Talijane jer je bila uvjerena da joj jedu mačke. Kad god bi u Talijanskom konzulatu bila kakva fešta, službena večera ili veselica, gospođa Majer bi fanatično pazila na svoje četveronožne ljubimce. A znalo bi se dogoditi da poslije takvih fešta gospođa i glasno kune govoreći: “Prokleti Talijani, pak su mi pojeli jednoga mujceka.”

Ne znam što su o toj gurmanskoj priči mislili drugi susjedi, ali ja sam uvijek zamišljao da mačke krade kuhar. Nitko drugi nego kuhar. Samo on može na licu mjesta i brzo procijeniti koja je maca dobra za pečenku, a koja za dinstanje. Ostala mi je tako slika tog zamišljenog kuhara kako, onako prilično otromboljen, s bijelom pregačom i onom visokom bijelom kapom, kao dodatnim grotesknim rekvizitom, lovi Majeričine mačore po krovovima drvarnica. I tako mi je taj izmaštani groteskni kuhar ostao trajnim upozorenjem na neke aspekte prehrambene kulture Talijana. Na glasu kao gurmani i tvorci vrlo raširene, zapravo internacionalne kuhinje mediteranskoga tipa, slove i kao egzotični majstori za specijalne želje. Stvar je, međutim, u tome što su te specijalne želje, kao i dobar dio specijalnih želja, zakonski zabranjene i za njih se daje velik novac. I to je, čini se, na takvom tržištu i dodatni poticaj krivolovcima i švercerima; ta aura zabranjenog. Osjećaj da se krše neke norma ponašanja koje vrlo agresivno reklamiraju zapadna društva. Naime, blagovanje češljugara i pripremanje pečene jetre bjeloglavog supa u direktnoj je kontri s čitavom tom velikom ekološkom pričom koja sve ozbiljnije kruži kontinentima. Ekologija i zdrav život pretvaraju se gotovo u ideologiju, u nešto krajnje obvezujuće o čemu se sve manje može dvojiti. U takvim uvjetima kila prstaca ili frigani kos nije samo gurmanski doživljaj, nego i ideološka subverzija.

Jasno, ne bi valjalo čitavu tu trgovinu staviti pod okrilje ideološke subverzije, ona je samo začin u dobro pripremljenoj i tvrdo kuhanoj priči o pohlepi i beskrupuloznosti. Dakako, i o bahatosti bogatih. Naime, ptičice što su ih naši carinici pronašli, navodno, potječu iz Rumunjske, jedne od najsiromašnijih evropskih zemalja. A ova nesretna carinska epizoda pokazala je široj javnosti još jedan vrlo gorak aspekt beskrupuloznog iskorištavanja siromašnih sredina: uništavanje prirodnih bogatstava.

U prvom redu to je moguće zato što zakonska regulativa u mnogim zemljama bivšeg istočnog bloka ne može osigurati i adekvatnu zaštitu rijetkih životinjskih vrsta. Korupcija i podivljala privatizacija i u domeni lovstva i lovnoga turizma omogućuje ilegalnu trgovinu i šverc životinjama i životinjskim proizvodima. Problem je i carina. Trebalo bi osigurati obrazovan kadar za detektiranje rijetkih životinja i za to je, izgleda, krajnji čas ako ne želimo izgubiti nešto enormno dragocjeno.

Naravno, osim da bi ih jeli, ljudi kupuju životinje i da bi ih voljeli. I onda su to kućni ljubimci. Međutim, ukus se tu prilično promijenio i ljudi danas sve više vole opasne životinje, ili one koje izgledaju opasno. Do jučer su voljeli samo mačke i pse, a danas to su gušteri i zmije. Naime, kućni ljubimac danas nije samo predmet voljenja, nego i dio čovjekova imidža. I to važan dio imidža. Čovjek u svoje kućne ljubimce, bez obzira na to je li to anakonda, poskok ili kornjača mesožderka, projicira i vlastitu sliku o sebi, upravo zato valjda psi nakon nekog vremena počinju sličiti na svoje gospodare. Ako je ovo barem djelomično točno, a čini se da jest, potražnja za kućnim ljubimcima pokazatelj je želje što bi dotični čovjek htio biti u životinjskome svijetu. A sve je više zvijeri. Sve se više ljudi odlučuje za nesvakidašnje i grabežljive kućne ljubimce, uključujući tako i sebe u čitavu tu globalnu priču o žderanju slabijih i grabežu. Osim toga, i kućni ljubimac je kao markica na košulji: sredstvo za šminkeraj.

Upravo su to, čini se, one uporišne točke na kojima počiva sve raširenija divlja trgovina životinjama koja mi se ne čini manje gnusnom od slične trgovine ljudima. Zato bi i kazne trebale biti mnogo strože, a ne da se čovjek s punim karavanom ptica izvuče sa samo 500 kuna globe i kažiprstom strogog stričeka koji kaže: “No-no!” U vrtu svoje kuće imamo pet malih maca koje su se omacile prošloga ljeta i svi mi stanari pomalo ih hranimo. A ja i dobro pazim kad se igraju u vrtu. Ima li u blizini Talijana.