Četiri člana obitelji Rapudić mogli bi postati beskućnici, jer je aktualno pravosuđe zaključilo da je, istina, riječ o jednom višestruko sumnjivom ugovoru, ali da to nije bitno za njegovu nasilnu provedbu, još manje za posljedice po žive ljude:

„Ovaj sud smatra da niti ovjera potpisa prodavatelja i kupca na predmetnom ugovoru nije uvjet valjanosti ugovora, unatoč tome što je uistinu čl. 22 ZPS propisano da se ugovorne strane o prodaji stana na koje postoji stanarsko pravo dužne svoje popise ovjeriti po organima nadležnim za ovjeru potpisa....". Tako glasi uvertira u obrazloženje kojim je 22. prosinca 2010. Zlatana Poljanić, sutkinja zagrebačkog općinskoga suda, dala svoje viđenje privatizacije jednoga staroga društvenoga stana u zagrebačkoj općini Pešćenica. Općina je danas krcata umirovljenih radnika, koji su u socijalizmu gradili hrvatsku industriju, da bi do danas bila razgrabljena i uništena do mrtvih nekretnina.

Presuda Općinskog suda u Zagrebu iz 22. prosinca 2010. u kojoj se odbija tužbeni zahtjev tužitelja Megakop-Parketi d.o.o. (izvornoga vlasnika stana) protiv Božice Nušinović Nakon 18 godina suđenja i presude Zlatane Poljanić izvjestan je sudski nalog da se obitelj Raspudić najuri iz Zapoljeske 6. Stan sada ima pripasti Mustafi Nušinoviću, višedecenijskom savjetniku zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, koji je u socijalizmu znanstvenim metodama obrađivao tekstilnu i kožarsku industriju SFRJ, a danas proučava upravo smisao hrvatske privatizacije. Nakon ustrajnoga sjedenja u Institutu, u javnosti je nedavno afirmirano njegovo najveće otkriće u obliku načelne dijagnoze: da je privatizacija hrvatske industrije provedena kao tehničko-birokratski postupak, bez ikakvih upotrebno-ekonomskih vrijednosti.

Privatizacijom društvenih stanova nikada se taj doktor znanosti nije teorijski bavio. Ali je u njoj vrlo aktivno sudjelovao uz asistenciju domaćih sudova, dajući vlastiti obol da se društveni stanovi, zasluženi višedecenijskim radom, pretvore u predmet biološkoga nasljednoga prava, bez ikakvih radnih zasluga. Iz toga se rodila pravna snaga nekih roditeljskih ostavina, formatiranih kao ugovor, koji je možda nikada nije realno sklopljen.

„Pitanje neispunjenja ugovornih obveza nije zakonski razlog za ništavnost ugovora, već može biti razlog za raskid ugovora, kao i za pitanje radi li se o eventualno prividnom ugovoru", zaključit će nadalje ista sutkinja Zlatana Poljanić, potpuno mimo svake laičke pameti: kako se, naime, može raskinuti ugovor koji je prividan, odnosno fiktivan, odnosno falsificiran, odnosno nikada sklopljen?! Doista, u arhivi poduzeća Parketi, izvornoga vlasnika stana, koje se danas naziva Parketi Megakop, nema znakova ni sklopljenog, utoliko ni raskinutoga ugovora s punicom Mustafe Nušinovića.

Odluka radnika poduzeća 'Parket' iz 9.9. 1992., iz koje je jasno da je stan predan Dragi Raspudiću, koji ga je u cijelosti platio, a da je Božica Nušinović, koja 'nema pravo nasljeđivanja stanarskog prava', obaviještena da isprazni stan Svoj stan od 65 m2 u Zapoljskoj 6, poduzeće Parketi svojedobno je dodijelio na korištenje vlastitom radniku Josipu Kekelju, uz daljnje odobrenje njegovoj supruzi Margiti Kekelj, koja je nadživjela supruga. No, usred globalnoga otkupa društvenih stanova, udovica je također preminula, 1. srpnja 1992. U skladu s još važećim regulama iz SR Hrvatske, zbor radnih ljudi Parketa stanarsko pravo, dan ranije, 30.lipnja, udijelio je Dragi Raspudiću, svome još aktivnom radniku, do tada podstanaru. Istom odlukom svojih kolega, Raspudić i njegova obitelj stekli su i pravo prvo-otkupa. Pravo je čak izrijekom naglašeno u jednom od dokumenata nesporne valjanosti. Plativši traženi iznos, Raspudićima je stan predan u vlasništvo.

Onda se pojavila kćer bračnoga para Kekelj, Božica, udana za Mustafu Rušinovića. Rabila je dokument iz majčine papirnate zaostavštine, tvrdeći da je njezina majka tijekom ožujka 1992., faktički na smrtnoj postelji, ugovorila otkup istoga stana s tadašnjim direktorom Parketa Kemalom Musićem. Navodno, samo ju je smrt spriječila da osobno uplati ugovoreni iznos od 984.081 HRD-a, pa je to učinjeno u njezino ime, usto 17 dana nakon njezine smrti. Uzgred rečeno, radnika Raspudića isti je stan koštao 1,45 milijuna HRD-a.

Sumnjivi ugovor između Margite Kekelj i Kemala Musića, koji je ovjeren dva puta u različite dane, i na kojem nema datuma Dodatna nevolja za kasniji sudski spor, koji će pokrenuti Parket, sadržan je u činjenici da je isti Kemal Musić uskoro nakon toga pobjegao iz Zagreba i nestao bez traga. Time je znanstveniku Ekonomskoga instituta za dokazivanje svoga zetovskoga stambenoga prava ostao alat s upadljivim nedostacima: prije svega datum, pa čak i godina nastanka ugovora njegove mrtve punice i izčezloga direktora. Zato se spor na kraju sveo na pitanje ovjere valjanosti njihovoga ugovora i potpisa. Ustanovljeno je da se ni tu autentičnost ne može utvrditi izvan svake sumnje. „Ured državne uprave u Zagrebačkoj županiji, ispostava Zaprešić nije se decidirano izjasnio o datumu ovjere...", kaže Presuda Zlate Poljarić, pa bez decidirane potvrde - daje se za pravo jednom zetu nekadašnje supruge radnika Parketi, osporavajući pravnu snagu svih nesumnjivih papira obitelji Raspudić.

Pa budući da, odlukom nedodirljive sudačke pameti, možda stigne nalog za njihovu deložaciju, ostaje pitanje: ako već nije važno da su osuđeni na ulicu, kako će se Sud pobrinuti da se Raspudićima vrati onaj milijunski iznos koji je uplaćen poduzeću Parketi, nekoć društvenom, danas tko zna kako privatiziranom.

Znanstveniku Ekonomskoga instituta, koji HDZ opskrbljuje korisnim anti-recesijskim savjetima, ostaje da isti stan uključi u svoj već postojeći stambeni fundus, idealan za ubiranje rente od budućih podstanara.