U istinski demokratskom društvu vlast većine štiti manjinu i brine se o njoj. U hrvatskoj inačici demokracije pak i većina i vlast kao da se boje etničkih manjina, što je istovremeno i smiješno i paradoksalno. Zašto bi oni kojih je više strahovali od onih kojih je manje? Pogotovo kad je nedavni popis stanovništva pokazao da je tih koji su u manjini zapravo malo do apsurdnih razmjera. Recimo, u Splitu samo se devet ljudi odlučilo izjasniti kao pravoslavci. Nije mi stoga logično da se Splićani boje te devetorice. Još mi je manje logično da strahuju od toga da bi im, recimo, ta nepuna desetina na rivi mogla oformiti nešto kao Krajinu. A kad bi se to i dogodilo, Čondić bi bez problema tamo skupio između sto tisuća i milijun ljudi, pa bi pobijedila većina. Dakle demokracija.

U Hrvatskoj se upravo sada na prilično neurotičan način aktualizira problem manjina. I to na barem dvije razine: političkoj i književnoj. U okviru nedavnoga političkog manjinskog skandala predstavnici manjina sukobili su se s Vladom oko Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Vlada je, naime, predložila da se zastupnici manjina u Saboru ne biraju s posebnih, nego sa stranačkih lista, a to je, tvrde manjinci, suspenzija njihovih političkih prava. Međutim, korijeni ove političke konfrontacije tiču se u prvom redu moguće procjene javnoga mnijenja, koje je kod nas, kad su manjine u pitanju, još uvijek prilično konzervativno i prilično desno, a bome i suglasnosti s desnim političkim strankama. Prije svega HDZ-om. Upravo prilikom te konfrontacije spominjala se i mogućnost stvaranja novih Krajina koje bi, recimo, osim Srba, mogli napraviti Slovaci ili Talijani. U Novom listu od petka o ovom problemu piše Jelena Lovrić. Kaže da je vjerojatno slučajno što je predsjednik Republike Mesić upravo u jeku sukoba nacionalnih manjina i hrvatske Vlade posjetio pravoslavnu crkvu u Zagrebu. Ipak, iz toga se izvodi zaključak da se kod nas prema manjinskim pitanjima artikuliraju dvije politike. Ona Mesićeva, principijelnija i sklonija manjinama, i ona Vladina. Vlada, sklona kompromisu s HDZ-om, zapravo se sukobila s manjinama. Stječe se, međutim, dojam da uzroci toga kompromisa nisu samo pragmatični i ne tiču se samo izglasavanja zakona, nego i nekog generalnog podilaženja desnoj političkoj opciji. Naime, kad su manjine u pitanju, ova vlada se izgleda ponaša kompromiserski, pri čemu valjda misli da joj i to donosi nekakve imaginarne političke bodove.

Manjinska pitanja pokazuju se tako kao plodno tlo za inkasiranje domaćih političkih bodova, ali i kao test za međunarodnu afirmaciju u europskim okvirima. Ovaj sukob pokazao je da su Vladi u ovom trenutku domaći bodovi važniji. S druge strane, očito desne političke opcije upravo na manjinskim pitanjima pobiru najveći dio svojih glasova. Treba se samo sjetiti Gordane Dumbović, članice HSP-a i petrinjske dogradonačelnice, koja je za pripadnike srpske manjine rekla da nisu ni ljudi ni životinje. Takve je stavove valjda u jeku predizborne kampanje procijenila kao najunosnije. Europi je, dakle, odnos prema manjinama lakmus demokracije, a nama još uvijek zamka za spoticanje. Upravo zato takav oprez lijevih i histerija desnih. Ipak, ova manjinska saga izgleda ide prema svome raspletu. Saborski zastupnici nacionalnih manjina razgovarali su s pPremijerom Račanom i Goranom Granićem predloživši kompromisni amandman na Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Ne bi se inzistiralo na dvostrukom pravu glasa u Ustavnom zakonu, nego bi se to moglo regulirati Izbornim zakonom. Ustavnim bi se zakonom pak jamčilo da manjine same biraju svoje zastupnike u parlamentu i da ih ima najmanje pet. Po nekim prijedlozima i osam.

U jeku artikulacija manjinskih pitanja i mogućih novih političko-manjinskih skandala, hrvatska književnost dobila je i svoj manjinski roman. Hrvatski pjesnik Simo Mraović objavio je kratak roman pod naslovom “Konstantin Bogobojazni”, s intrigantnim podnaslovom: “manjinski roman”. To je neka vrsta književnog i poetičkog odgovora na permanentno aktualno pitanje o manjinama i nedostatak političke volje da se to pitanje riješi. Međutim, ovaj roman kao književni tekst ne bi zaslužio da se njime bavimo samo zato što ima aktualnu i politički škakljivu temu, nego u prvom redu jer se radi o kvalitetnom štivu. On je ozbiljan i podsmješljiv u isti mah, a glavni lik i pripovjedač, Konstantin Bogobojazni, pripada manjinskom narodu, ali ga je zato sudbina obdarila velikim alatom za vođenje ljubavi. Taj alat ima krsno ime jednog velikog pisca i buntovničku boju Martina Luthera Kinga. Dijelovi ovoga romana jedna su od najljepših balada o kurcu koje sam do sada čitao. Istina, tekst je prilično mačistički i u njemu nalazimo tri generacije jebača: pripovjedača Konstantina Bogobojaznog, njegova oca Starika koji živi kao izbjeglica u Nizozemskoj i djeda Jovu koji živi na okupiranom Kordunu. Klasična priča o tri generacije muškaraca koje na Balkanu nasljeđuju ratove, mržnju, smrt i progonstvo ovdje je ironizirana njihovom zajedničkom erotomanskom sklonošću, gotovo satirijazom. Seks i vođenje ljubavi pokazuje se u romanu kao onaj oslobađajući moment koji pomaže da se živi i preživi. Odlike ovoga romana su u prvom redu dobronamjernost i čovjekoljublje. Istinabog, pripovjedaču su draža ljudska bića sa sisama od onih bez njih, ali i ta tvrda muška priča ovdje je razblažena duhovitošću i lijepom autoironijom koja Konstantina Bogobojaznog i njegove grijehe protiv ljepšega spola smješta na pravo mjesto: u album smiješnih nevaljalaca koje zbog njihove iskrenosti možemo i voljeti.

E sad, kakva je veza kurca s manjinskim pitanjima? Na to može odgovoriti jedino literatura. Sabor, Vlada i manjinski predstavnici tu su prilično nemoćni. Ne znam što bi odgovorio predsjednik Vlade kad bismo mu postavili to pitanje, međutim, slutim da mi se odgovor Sime Mraovića više sviđa. Zato što je literaran i neopterećen kalkuliranjem koje je jedna od općih karakteristika svakog političkog diskursa. Simo Mraović nije se brinuo o onima kojima se ova balada o nacionalnim manjinama i kurcu neće sviđati. Pa makar bili i u većini. To se zove spisateljska hrabrost. Iako roman pretežno govori o kurcu, on istovremeno jasno pokazuje da autor ima i muda. A bome i talenta.