"Goge Bjondina"Mislim ta demokracija kod nas je vrlo fleksibilan pojam. Zavisi ko, kako i s koje strane gleda na tu cilu stvar. Sve to kod nas može ovako i onako, more bit a i ne mora, zapravo kako kome u danom trenutku odgovara. A svak ko može tu demokraciju nekako prilagodi sebi, Bože moj. Tako smo mi od Evrope i demokracije preuzeli samo ono šta nekima odgovara, i to uglavnom sve šta je povoljno za moćnike, a nepovoljno za običan narod. Od demokracije je preuzet silan broj stranaka, ministara i svih pogodnosti za sudionike te i takve demokracije.

Ako političari ne žele da o njima pišu negativno, onda bi mogli i umjetnici isto tražit da se pozatvaraju svi kritičari Političari koji oće kažnjavat novinare prvo bi trebali iskažnjavat sebe za međusobne uvredeS druge strane evropsko radno vrime, tako da sad jadan svit dolazi doma u pet sati, kad je već vrime za spavanje, gladan, žedan i iscrpljen jer, naravno, nema jeftinih restorana i jeftinog cjelodnevnog osmišljenog smještaja za dicu a o evropskim plaćama da i ne govorimo, to sigurno nismo preuzeli. Onda, u početku su političari čak dopustili da njihov rad, nerad i nered bude normalno izložen sudu javnosti, kako bi uvjerili narod da nisu ka i oni stari koji su vladali u doba mračnog socijalizma, nego da su svijetla, moderna evropska vlast koja stojećki podnosi sve kritike. A sad im je malo ta demokracija u kojoj se dopušta ta kritika njih samih malo dopizdila pa je ministrica Antičević opizdila šakom o stol i rekla, e pa ne more to više tako, nismo mi neke štrace kojima se more mest pod i govorit o nama šta kome padne na pamet, tribali bi mi izbacit članak koji dopušta novinarima da govore, pizdekaju o nama i kritiziraju naš hvale vrijedan rad, red i trud dok Božo Kovačević novinare naziva budalama koje triba pozatvarat.

A sad, nije ni nama, običnom svitu, ni novinarima lako. Više ne znamo je li ovo demokracija – slobodna nacija ili je na snazi neka opća frustracija. Jer kako da mi govorimo o tim političarima, kad oni sami za sebe tamo u Saboru govore: “Pa, ljudi moji, ovo nije Sabor, ovo je cirkus”, gađaju sami sebe takvim ričusinama da ti muka dođe ka ono kad je Radoš reka za Rojsa: Jadne li vlade koja ima takvog generala i jadnog li sabora koji ima takvog zastupnika, a Rojs njemu kaže da je obični šljam. Pa onda onaj Kovačević mudrac Vesni da je madrac i tako, da vam ne nabrajam, i sami ste čuli kako se ekipa među sobom časti. Znači da bi se oni tribali za izrečene uvrede najprije među sobom iskažnjavat, a tek onda kažnjavat one koji bukvalno prenose ono šta su oni sami o sebi rekli i čime su se verbalno počastili.

U drugu ruku, zabranilo se korištenje ustaških simbola za koje neki tvrde da su samo šala mala i da bi onda tribalo ukinit i komunističke simbole i zato je Tomson lipo reka: “Ja nisam zvijezda ja sam šahovnica.”

Ja mislim, odnosno predlažem da bi se glumci, pivači i pisci isto mogli pobunit jer ako političari ne žele da se o njima pišu negativne kritike, onda bi i ova umjetnička ekipa mogla zatražit slične uvjete, jer ako je ovo demokracija, pravila moraju bit za sve ista. Zašto bi tamo neki blentavi kritičar pisa i gadija nekog jadnog glumca koji pošteno radi svoj posa i kojem je još neki blentavi režiser dava upute šta da radi, ili recimo zašto bi neko gadija nekog pisca i njegovo djelo? Tribalo bi te kritičare sve pozatvarat. Jer kad pogledaš, zašto bi uopće političari bili privilegirana strana, odnosno nešto više od običnog naroda koji je svakodnevno izložen svemu i svačemu a ponajviše posljedicama odluke vladajućih. Pa ako običan narod more sve to trpit na svojoj koži, mogu i oni slušat kritiku tog istog naroda, jer bogme teže je teško živit iz dana u dan nego slušat teške riči iz dana u dan. Od teškog života se i umire a od teških riči bogme umre malo ko.

I tako, otkad se eto razmišlja da bi se mogli kaznit oni koji beskrupulozno kritiziraju naše političare, u isto vrime dopušteno je razgovarat o njihovim snovima, ali bolje je te snove ne objašnjavat jer bi onda opet izašlo nešto na vraga. Recimo da ja vama sad kažem šta po Frojdu znači kad neko sanja debelu zmijurinu, a zmija je simbol one muške stvari – to bi značilo da je onaj ko sanja te iste zmijurine željan one muške stvari ili je pak opterećen veličinom vlastitog spolnog organa. I sad, kad bi ja vama rekla ko sanja od naših političara debele zmijurine, mogla bi odma završit u zatvoru i zato vam neću reć jer mi je draže bogme bit na slobodi, a kako su stvari krenile, ko zna, mogli bi oni mene i u Hag, zato ću lipo mučat.

Pročitala sam da Nenad Ivanković (o njemu mogu govorit, on nije političar, neće mi niko ništa) u snu umire od smija, smije se toliko da se probudi. Valjda je to zato šta u životu glumi ozbiljnost pa mora negdi puknit. Govori da je u snu doživija vjersko prosvjetljenje i posta katolik. Taj san je sanja tek posli pada Jugoslavije. Gospodin Tomac sanja kako je u bestežinskom stanju i leti, a Mato Arlović govori da spava ka top i ništa ne sanja. A ja sad idem malo zaspat pa ću vam ispričat ako šta budem sanjala.