Predavši se osjećaju duboke nemoći i lagane apsurdnosti, u četvrtak popodne posudio sam iPad i prvi put u životu poslao poruku njime. Bila je upućena jednome od onih uglednih Francuza koji su prednjačili u pritiscima na vanjski svijet da se Moamer Gadafi ukloni iz opscene žabolike poze u kojoj je više od četiri desetljeća čučao nad životima Libijaca. Molim vas, pisao sam, intervenirajte kod svojih prijatelja u Nacionalnom prijelaznom vijeću, i kod bilo kojeg revolucionarnog tribunala ikad uspostavljenog, da se prestanu ubijati članovi Gadafijeve obitelji i da se onima koji su već optuženi za zločine protiv čovječnosti osigura neometan prolaz do suda u Haagu.

Je li to dovoljno jednostavno? Međunarodni kazneni sud u Haagu već je prije nekog vremena proglasio svoju spremnost i otvorenost za suradnju po pitanju Libije. Ali sada je Moamer Gadafi mrtav, kao i jedan od njegovih sinova Mutassim, a nije se čula ni riječ o legalnosti ili ispravnosti cijele akcije. Ni jedan libijski glasnogovornik nije ni aludirao na sud u svojim objavama diktatorove ružne smrti. Predsjednik SAD-a govorio je kao da mogućnost podizanja optužnice nikada nije ni postojala. U ovome ga je podržala i državna tajnica koja se, iako tek pristigla iz Libije, ograničila na živahne primjedbe poput one u smislu da bi Gadafijevo ubojstvo pomoglo tranziciji. Britanski premijer David Cameron, koji je našao vremena da spomene međunarodne žrtve Gadafijevih godina terora, također je propustio spomenuti mogućnost suđenja.

Ovaj me prešutni sporazum, među ostalim, uvjerio da sile koje su opkolile Gadafija u njegovu rodnom gradu Sirtu nikada nisu primile neke općenite naputke. Ništa u smislu: Ubijte ga ako baš morate, ali pokušajte ga uhititi te ga (i ostale imenovane, bilo članove obitelji ili ne) prebaciti u Nizozemsku. U najmanju ruku, ako je takva zapovijed i bila izdana, gotovo sigurno nije bila baš strogo izrečena.

Pri kraju opscenog režima, pogotovo onog koji se pokazao sklonijim uništiti društvo i državu nego predati vlast, prirodno je da se ljudi nadaju nečemu nalik egzorcizmu. Zadovoljstvo je vidjeti leš čudovišta i biti siguran da se ne može vratiti. Također je utješno znati da ne postoji mrska simbolička figura kojoj bi se nekakav „vukodlački" pokret otpora mogao okrenuti i tako produljiti bijedu i zvjerstva. No, Gadafi je u vrijeme smrti bio ranjen, onesposobljen i okružen malom grupom prestravljenih propalica. Više nije bio u stanju pružiti otpor. Svi pozitivni rezultati koje sam gore naveo mogli su se postići da ga se jednostavno odvelo u bolnicu, zatim u zatvor i odande na aerodrom. Uistinu, ispad u sudnici vjerojatno bi znatno uvećao pozitivan utjecaj jer iluzije onih jadnih izgubljenih duša koje još uvijek vjeruju u Gadafija teško da bi preživjele višesatnu izloženost njegovim luđačkim tlapnjama na sudu.

I tako nova Libija započinje bijednim linčem. Dopisnici vijesti u posljednje su vrijeme s odobravanjem isticali općenito strpljenje koje su pobunjenici pokazali prema Gadafijevim lojalistima i njihovu vlasništvu. Tim je žalosnije što se isti princip nije mogao poštivati u slučaju vođe. U doba kad ovo pišem, Saif al-Islam Gadafi, jedan od Moamerovih sinova, navodno je još uvijek na slobodi. Bit će sramota ako i njega nekontrolirano ubiju ili ako, u najmanju ruku, NPV i međunarodna zajednica ne podsjete svoje borce da ga treba privesti zakonu.

Ne želim ovime izražavati nezasluženu sućut Saifu niti ostalima na listi traženih. Ali pogotovo je on izvor ogromnog broja potencijalno korisnih informacija o prirodi mrtvog režima i možda čak o lokacijama strateških materijala - da ne govorimo o golemim ilegalnim posjedima novca koji su zakonito vlasništvo libijskog naroda. Bio bi zločin u višestrukom smislu riječi sudjelovati u ovom uništenju dokaza. Što se tiče korisnosti starijeg Gadafija u još nedovoljno razvijenom polju proučavanja megalomanije, trebao sam reći da bi bila neprocjenjiva. A sada njegove bezbrojne žrtve moraju izvući kakvu god zadovoljštinu iz prizora okrvavljenog, nesuvislog lika s kojim se postupa grubo i uspaničeno da bi mu se konačno skratilo muke pucnjem koji apsolutno ničime nije doprinio sigurnosti u zemlji.

Bio sam u Rumunjskoj na dan kad su žurno uklonjeni Nicolae i Elena Ceausescu te u Mosulu dan prije nego što su Uday i Qusay Hussein opkoljeni i izloženi smrtonosnim projektilima u kući iz koje nije bilo bijega. Nema sumnje da dokazana eliminacija starih simbola torture i straha barem kratkoročno ima emancipirajući učinak. No, rekao bih da ovaj učinak ima tendenciju ubrzanog smanjivanja, što je postalo očito u Iraku kad su nevješti sljedbenici Moqtade al-Sadra dobili zadatak organizirati smaknuće Saddama Husseina. Ta loše obavljena i gnjusna epizoda ostavila je za sobom još uvijek prisutne sektaške ožiljke i bit ću vrlo iznenađen ako se u četvrtak među mnogim Libijcima nisu rodile slične zamjerke. Sada je prekasno da se to popravi. Ali bit će sramota ako se ubijanje Gadafijevih nastavi, a uvreda ako se pozivi u Haag nastave ignorirati.

Autor: Christopher Hitchens

Preneseno s portala Slate

Prevela Diana Robaš