Šef učiteljskog sindikata Dalimir KubaIako se živa u ponedjeljak spustila dobrano ispod nule, u zbornicama je, izgleda, vruće. Atmosferu su zapalili ministar prosvjete Vladimir Strugar i Dalimir Kuba, čelnik Sindikata hrvatskih učitelja, svojim izjavama o petodnevnom štrajku koji bi se trebao provesti u hrvatskim osnovnim školama ovoga tjedna. Razlozi za štrajk ostali su, međutim, u javnosti prilično magloviti, pa je to još pojačalo zbunjenost roditelja, učenika i svih onih kojih se ta štrajkaška saga tiče. Treba odmah reći da bi ovu sindikalnu akciju valjalo u svakom slučaju podržati kao izraz solidarnosti za izjednačavanje povišica nenastavnom osoblju koje je bilo izostavljeno u pregovorima o prosvjetnim povišicama koji su vođeni krajem studenoga. I tu, bar što se mene tiče, prestaju razlozi za podržavanje ovoga štrajka Sindikata hrvatskih učitelja. Naime, razlozi za njegovo organiziranje poslije zimskih školskih ferija nisu u javnosti transparentni i stječe se dojam kao da Sindikat hrvatskih učitelja i njegov predsjednik tako žele nadoknaditi nešto što je, eventualno, bilo propušteno u studenome kad su ostali školski sindikati ušli u štrajk i pregovore s Vladom. U to vrijeme Sindikat hrvatskih učitelja nije sudjelovao u prosvjednim aktivnostima, a njegov predsjednik izjavljivao je da se stvari s Vladom mogu riješiti pregovorima. Što ga je toliko pokolebalo u nepuna dva mjeseca, pa je sada odjednom štrajk jedino sredstvo? Izgleda kao da se ovim najnovijim sindikalnim akcijama želi pred vlastitim članstvom i njegovim aktualnim nezadovoljstvom iskupiti za eventualne pogrešne procjene iz studenoga. Ako je ovo barem djelomično točno, u krajnju mjeru sindikalne borbe ulazi se više zbog procjena o vlastitoj poziciji u sindikatu, a manje radi općeg dobra.

Svima je jasno da je čelna sindikalna pozicija zapravo i politička pozicija, a čelnici sindikata i ponašaju se, na neki način, poput političara. Procjenjuju stanje, procjenjuju socijalnog partnera i socijalnog protivnika, procjenjuju vlastitu poziciju i onda idu u akciju. Prvenstveno je važno da su spomenute procjene dobre, a njihove akcije učinkovite. Sindikat hrvatskih učitelja je odbijanjem sindikalne akcije i štrajka upozorenja u studenom svojim, čini se, pogrešnim procjenama o dogovoru s Vladom, oslabio sindikalne pozicije zapravo svih sindikata i njihova članstva, a ovakvi vatrogasni štrajkovi na školske sindikate, učitelje i profesore samo navlače bijes javnosti. Dakle, upravo onih koji bi trebali sindikalne akcije podržavati. U javnosti se stječe dojam da učitelji i profesori zapravo ne znaju što hoće, da štrajkaju za svaku sitnicu u situaciji kad je mnogima u ovoj zemlji mnogo gore nego njima. Osobito kad to čine poslije tri tjedna ferija. To se pogotovo čini kao pogrešna procjena jer su upravo praznici argument onih koji ne podržavaju školske štrajkove govoreći da učitelji i srednjoškolski nastavnici ionako rade manje od drugih, a još se nešto bune.

Stoga bi svakako, pri procjeni o tome treba li ići ili ne ići u štrajk, valjalo uzimati u obzir i eventualne reakcije javnosti. Upravo zbog tog odgovora javnosti koji za prosvjetare u nizu slučajeva uglavnom nije bio pozitivan, iznimno je važno dobro objasniti argumente za krajnju sindikalnu mjeru. Druga je stvar Vlada. Sukob s Vladom i odnosi poslodavaca prema prosvjetarima znatno su se promijenili od nedavnoga štrajka. U ovom slučaju Vlada je odlučila zauzeti čvrste pozicije, to više što se štrajkalo i pregovaralo prije nepuna dva mjeseca. Samim tim i pritisci ravnatelja i rukovodstva škole na prosvjetne djelatnike bit će jači, a jači pritisak rezultirat će, dakako jačim otporom. To otprilike znači svađe po zbornicama, podjele između ravnatelja i zaposlenih, pritiske koji će se nastavljati i godinama nakon što štrajk prođe. Sve to donosi štetu prvenstveno prosvjetarima koji rade u tim zbornicama, a odrazit će se i u nastavi. Ne kažem da sukobi ponekad nisu potrebni, uostalom, oni su sastavni dio sindikalne borbe, ali treba znati kada imaju smisla a kada nemaju. To je naprosto stvar procjene. Dalimir Kuba je sada u poziciji Bika koji Sjedi i treba odlučiti hoće li svoje promrzle i slabo naoružane Indijance poslati da jurišaju na vinčesterke plavih bluza, ili će naći druge načine i metode. Jer Vlada je odlučna da ovaj štrajk ne plati, a plašiti je sudskim procesom, kao što čelnik SHU ističe u novinama, zapravo je nonsens. Sudski postupci su skupi i dugotrajni i, što je najgore, s vrlo neizvjesnim rezultatom. Prosvjetni djelatnici i Sindikat, naravno, nemaju materijalnih sredstava da se održe u štrajku duže vrijeme. Oni to mogu pet dana, a što poslije? Lula mira bez ikakvih pozitivnih rezultata. I opet su prosvjetari popušili. A javnost će reći da im je to zato što ratnu sjekiru iskopavaju bez veze.

Osim toga, u najavama štrajka Dalimir Kuba pozvao je roditelje da ga podrže. Djeca to, ionako, uvijek podržavaju sponatano i s velikim veseljem. Međutim, takav apel roditeljima da ne šalju djecu u školu još više produbljuje nesporazum između roditelja i prosvjetara u štrajku. Pogotovo je to nezgodno kad se radi o osnovnim školama. Odjednom se roditeljima pojavljuje znatan problem: kamo s djecom? Nesporazum se pak produbljuje do razmjera kaosa kad isti ti roditelji nakon spomenutog poziva čuju i prijetnje ravnatelja da će djeca, ako ne dođu na nastavu, dobivati neopravdane sate. U ovoj žalosnoj situaciji Ministarstvo i Sindikat podjednako manipuliraju djecom: jedni pozivaju, upućuju na solidarnost, a kod male djece do četvrtog razreda, koja su emotivno vezana za svoje učitelje, takvo što može imati i težinu emotivne ucjene. Drugi pak prijete nepopularnim mjerama stvarajući ozračje straha i pritisaka.

I na kraju, sve je ovo, nažalost, dio tih socijalnih sukobljavanja na koja smo već nekako i navikli. Ovakav kaos s djecom i dolaženjem u školu događao se i prilikom nekih prethodnih štrajkova. Međutim, ono što posebno smeta u izjavama čelnika Sindikata hrvatskih učitelja izvjesne su političke konotacije koje, čini mi se, nikako ne spadaju u sindikalnu borbu. Mogle su se, primjerice, pročitati u novinama izjave kako je vlast svojim stajalištem o štrajku pokazala svoje pravo lice te je tako štrajk uspio i prije nego što je počeo. E sada se ja tu pitam što je namjera ovoga štrajka, povišica plaća prosvjetarima i tehničkom osoblju u školama, ili to da Vlada pokaže svoje pravo lice? Kao da je snaha iz Šume Striborove pa je isplazila zmijski jezik ugledavši male svračiće. Osim toga, Dalimir Kuba spominje i nekakvu novu vlast s kojom će, navodno, rješavati sindikalna pitanja, iako ne zna kako će ta nova vlast izgledati, tko će sačiniti vladu itd. Sve to pokazuje da stvari oko ovoga štrajka nekako nisu jasne ni čiste pa se, eto, ne zna ni koja će ih vlada rješavati. A nakon svega lulu mira prilično falusna oblika popušit će, izgleda, samo oni koji rade po zbornicama.