Slaven LeticaPosljednji pogromaški napadi na novinare i redakciju Nacionala nakon objavljivanja Kostelićevih izjava o zdravstvenom stanju nacističkog sistema bili su izrazito korisni za još jedno detaljno dijagnosticiranje hrvatske društvene, političke i individualne patologije. Angažman zagrebačkog pašaluka oko relativiziranja Kostelićevih izjava i stvaranja pomahnitale “antinacionalovske” hajke već je godinama uigrani društveni obrazac po kojem se hrvatski novototalitaristi obračunavaju sa svakim podsjećanjem da je njihovo vrijeme isteklo i da demokracija nije idealna prilika za stvaranje sustava bezgranične pljačke i lova na ljudske sudbine i živote nego skup pravila kojim se jasno razgraničava dopušteno od nedopuštenoga, dobro od zla, civilizirano od neciviliziranoga.

“Kao što je poznato, za sva zla u Hrvatskoj kriva je štampa, najviše Feral, a sada i Nacional. Krivi su jer savjesno obavljaju svoj profesionalni posao, tj. govore istinu o neugodnim stvarima. Sada je Nacional kriv što je objavljivanjem pronacističkih izjava dvojice Kostelića zaustavio veće zlo za Hrvatsku. Naime, da Nacional te izjave nije objavio, Kostelići bi nastavili već započetu seriju, još bi dulje i više trovali hrvatski javni život, još dulje i obilnije sramotili Hrvatsku pred svijetom. Ovako, zlo je zaustavljeno, krivnjom Nacionala. Ivica se ispričao, javno će govoriti samo o skijanju. On i Janica i dalje će sjajno skijati, a mi ćemo se moći slobodnije radovati njihovim skijaškim pobjedama bez ružnih političkih opterećenja.” Tako ovih dana racionalno razlaže uzroke i posljedice afere Kostelić prekaljeni Slavko Goldstein.

No implikacije ovog međunarodnog političko-sportskog skandala, čiji su odjeci bili znatno dramatičniji u inozemnim medijima nego u Hrvatskoj, ipak su kudikamo dublje i kobnije. Reakcije kojima se odbija razgovarati o biti tog problema, uz lijepljenje gomile etiketa i uvreda jednom od rijetkih neovisnih medija u zemlji koja nikada nije bila sklona civilizacijskim slobodama i standardima na kojima počiva suvremeni svijet, korisne su za razumijevanje i postizanje jasnoće. “Došlo je vrijeme da pobjednička generacija utemeljitelja i stvaratelja Hrvatske jednom zauvijek kaže: smrt fašizmu, komunizmu i antifašizmu!” Ta izjava Luke Podruga, predsjednika minorne Hrvatske čiste stranke prava, najslikovitije otkriva glavni hrvatski postkomunistički i posttuđmanovski problem: ona se nikako ne može othrvati dugo uzgajanom i dobro zalijevanom uvjerenju kako se demokracija u Hrvatskoj mora zasnivati na snažnom odupiranju antifašističkom svjetonazoru na kojem danas opstaje cijela Europa i najveći dio svijeta. Novototalitaristi svoju će kvaziliberalnu i kvazidemokratsku potkovanost najčešće dokazivati izjednačavanjem antifašizma s poraženim ideologijama kakve su upravo fašizam i komunizam. Ne razumijevajući kakvoću i temeljni supstrat modernih zapadnih demokracija, tvrdokorno braneći relikte fašizma i protiveći se ostajanju Hrvatske na tzv. zapadnom Balkanu, oni svjesno ili nesvjesno postaju najveći borci za vječnu hrvatsku pretplaćenost na balkanski kompleks koji uvijek nužno sadržava i anticivilizacijsko i barbarsko toleriranje pronacističkih i profašističkih ukazanja koje nas je i onda i donedavno stajalo toliko nevinih života i toliko regresije.

Za Hrvatsku je nedvojbeno porazno da u vrijeme kad se iz petnih žila pokušava kupiti ulaznica za EU i organizirati bijeg iz balkanske krčme nastaje cijeli pokret koji storniranjem bilo kakvih civilizacijskih i društvenih promjena pokušava očuvati tuđmanovski razvaljenu Hrvatsku. Rodonačelnik tog pokreta svakako je Dražen Budiša, za kojeg će dr. Ivo Banac nedavno reći da predstavlja hrvatsku inačicu austrijskog Haidera. Kad je nakon nedavnog skupa Hrvatske narodne stranke, na kojoj je umjetničkom instalacijom rušenja registratora prezentirana ideja o novoj i djelotvornijoj javnoj upravi, Budiša je taj umjetnički čin javno usporedio s partizanskim skečevima. Svjesno ili nesvjesno, Budiša je ismijavajući HNS-ov projekt promjena ismijao i partizanski pokret iz kojeg je, htio on to ili ne, iznikao temelj moderne Europe. Izvrgavajući poruzi antifašizam, Budiša se zapravo ruga Europi i njenim vrijednostima ne skrivajući svoju skepsu prema hrvatskom putu prema njoj i vlastitoj dezorijentiranosti u vremenu i prostoru i skučenosti svoje vrijednosne skale, lažnosti i prijetvornosti svog liberalizma i nekadašnjih predizbornih obećanja.

Na Budišu se vrlo elegantno nadovezuje Pavićev i Pašalićev ideolog dr. Slaven Letica, koji naci-aferu objavljenu u Nacionalu smatra pokušajem sloma hrvatskog sna, koji je esencijalno važan za Hrvatsku. Promatrajući Letičin pseudoznanstveni rad tijekom više od jednog desetljeća plodonosnog teorijskog opravdavanja rigidnih i retrogradnih društvenih pojava, lako je zaključiti kako nije riječ o slučajnosti ili bulažnjenju nego sistematskom stvaranju platforme ne više tuđmanističke nego čisto Pašalićeve izvaninstitucionalne politike koja je poražena čak i u samom HDZ-u, a kojim se stvaraju ideološke pretpostavke za preživljavanje političkog, protuzakonitog, krupnokapitalističkog monstruma kojeg su građani Hrvatske aklamacijom osudili na posljednjim parlamentarnim i predsjedničkim izborima.

Budišina i Letičina pozicija zapravo je rezervna pozicija Ivića Pašalića, koji je čistkom u HDZ-u izgubio mogućnost da s visine utjecajnog stranačkog lidera zaštiti vlastito djelovanje i utječe na kreiranje nacionalne politike.

Promatrajući političko i medijsko djelovanje, lako je uočiti da obojica, baš kao i Pašalić, nerijetko brane pretvorbenu pljačku, njene aktere, ratne zločine, a protive se pozicioniranju Hrvatske unutar kruga civiliziranih država koje antifašizam smatraju jednom od svojih temeljnih vrijednosti. Svaki iskorak Hrvatske prema naprednom za svu je trojicu iznimna opasnost i dokida smisao vlastitog postojanja.

Pašalić je poražen na unutarstranačkim izborima i demontiran u svojim pokušajima da stvori međunarodni protektorat za svoje daljnje političko djelovanje.

Budiša je poražen na predsjedničkim izborima, izigrao je birače povlačenjem iz koalicije i odstupanjem od predizbornih obećanja, i trenutačno pripada krugu najnepopularnijih hrvatskih političara.

Letica je izgubio predsjedničke izbore, poziciju koncernskog ideologa, televizijskog opinion-makera, poziciju predsjednika Teniskog saveza i bilo kakvu društvenu važnost.

Svi autsajderi osuđeni su na autsajdersku politiku. To je ono što ih je povezalo.