Angela Merkel, Barroso i Jean-Claude Trichet: zaokret u kursu EURezanje polovice grčkih dugova bilo je neizbježno. Većina privatnih kreditora već je ionako otpisala grčke obveznice u tom postotku - ili čak većem. Europski fond za financijsku stabilnost (EFSF), težak 440 milijardi eura, ima ovlasti djelomično osigurati buduće obveznice Grčke, Portugala, Irske, Španjolske i Italije. Svrha je osiguranje javnih i privatnih investitora te njihovo ohrabrivanje da kupuju državne obveznice tih zemalja. Čelnik EFSF-a Klaus Rehling odmah je odletio u Peking da bi pregovarao o tome da Kinezi kupe te obveznice. Hoće li to zaustaviti špekulacije angloameričkih banaka, investicijskih fondova i agencija za procjenu kreditne sposobnosti, usmjerene protiv južnoeuropskih obveznica, tek će se vidjeti.

U biti, odluka 17 vlada država eurozone, postignuta u Bruxellesu 27. rujna, reakcija je na krizno stanje. S tim u vezi postoje još dva neriješena problema ključna za povratak stabilnosti u Europi. Prvi je problem uvođenje kulture fiskalne stabilnosti u čitavoj EU. Vlade su, ne samo u Južnoj Europi, postale ovisne o proračunskom deficitu. Umjesto da povećavaju prihode i smanjuju troškove, ulaze u dug koji je postao nepodnošljiv. Trajno uvođenje fiskalne discipline, međutim, ovisi o političkom dogovoru europskih država. Zajednička odlučnost i disciplina nije moguća ako velik dio financijskog sektora ne bude pod nadzorom. To je drugi problem. Apsurdno, ali financijske špekulacije su neregulirane i oslobođene su poreza, dok su financijske transakcije povezane uz realnu ekonomiju regulirane zakonima i oporezovane. Špekulacije donose enormne profite privatnim ulagačima, a kad propadnu, gubici se rasporede na čitavo društvo - kao što vidimo od 2008.

U frankfurtskoj operi je 19. listopada održan svečani oproštaj sa šefom Središnje europske banke Jeanom-Claudeom Trichetom. Među govornicima bili su Helmut Schmidt (92), bivši njemački kancelar iz redova socijaldemokrata, i Valéry Giscard d'Estaing (85), bivši liberalno-konzervativni francuski predsjednik. Obojica su istaknula povezanost problema institucionalizacije fiskalne stabilnosti i financijskih špekulacija, ali nisu to učinili prvi put. Usred užurbanih sastanaka oko grčke krize Schmidt je otrovno primijetio: "Sva ta zbrka oko euro-krize samo su brbljarije političara i novinara." A Giscard je dodao: "Mediji, napose angloamerički, proglasili su da postoji kriza u Europi da bi pomogli špekulantima."
Jesu li njih dvojica izgubili dodir s realnošću? Ili razlikuju pitanja strateške važnosti od efemernosti koje će biti zaboravljene nakon nekoliko mjeseci?
Njih dvojica doslovno utjelovljuju europsku povijest: Giscard se rodio u njemačkom Porajnju kao sin francuskoga okupacijskog časnika te se borio u francuskom pokretu otpora, a Schmidt je u Drugom svjetskom ratu bio časnik Wehrmachta na Istočnoj fronti. Obojica su obrazovani ekonomisti i zajedno su 1979. stvorili europski monetarni sustav koji je prethodio uvođenju eura. Godinu za godinom Schmidt je u Njemačkoj uživao najveću popularnost i poštovanje. Giscard nije bio toliko popularan među Francuzima, ali još uvijek visoko cijene njegov oštar anlitički um. Schmidt je u Frankfurtu postavio pitanje: Zašto su europske integracije imperativ? Obično se odgovor traži u prošlosti: europsko jedinstvo odgovor je na bratoubilačke pokolje u 20. stoljeću. Doista, mir, sloboda i (relativan) napredak u Europi ne bi trebalo uzimati zdravo za gotovo. No Schmidt se okrenuo budućnosti: "Zadnjih 200 godina mi Europljani činili smo 20% svjetske populacije, sada nas ima 9%, a za 40 godina bit će nas 7%. Nijedna članica EU tada neće imati ni 1% svjetskog stanovništva."

Kako će europska nacija koja ima 0,3%, 0,1% ili 0,05% svjetskoga stanovništva braniti svoje nacionalne interese nasuprot velikih sila kao što su SAD, Kina, Indija, Brazil ili Rusija? Nikako. Stoga, tvrdi Schmidt, svakoj je europskoj državi temeljni nacionalni interes promicanje europske suradnje i integracije. Alternativa je marginalizacija u globalnoj areni - svake europske države za sebe i Europe u cjelini. Kao što kaže uzrečica - svatko za sebe, a Bog protiv svih. To je očito u novčanoj sferi: europska valuta je, uz američku i kinesku, jedna od triju koje imaju svjetsku važnost. Bez obzira na navodnu europsku krizu, istaknuli su i Schmidt i Giscard, i unutarnja i vanjska vrijednost eura čvršća je od dolara. U budućnosti će i valute Indije i Brazila imati ulogu u svjetskom multilateralnom monetarnom sustavu. Dapače, nakon eura pojavit će se i druge regionalne monetarne unije: zemalja ASEAN-a, Južne Amerike, arapskih zemlja te Rusije i nekih njenih susjeda.
Schmidtovi argumenti ciljaju dugoročno: žele li europske zemlje sačuvati svoje nacionalne interese, moraju se držati zajedno - a i djelovati tako. Tu Schmidt otkriva glavni europski problem - krizu sposobnosti političkih tijela EU da djeluju: "Ta slabost u djelovanju veća je prijetnja europskoj budućnosti od velikih dugova pojedinih članova eurozone." Nedostatak političke odlučnosti otkrio se i u tome da "nema ekonomskih i zakonskih pravila igre u monetarnoj uniji". Giscard je postavio četiri temljena pravila za euro: "1) prisilno usuglašavanje fiskalnih deficita i dugova zajedno s automatskim sankcijama ako se prekorače dogovorene vrijednosti; 2) donošenje odluka kvalificiranom većinom, tj. dvostrukom većinom - većinom država članica, odnosno država koje imaju većinu stanovništva EU - da bi se izbjegla odugovlačenja i blokade; 3) postupak izlaska iz eurozone za zemlje kojima su dogovorena pravila previše restriktivna ili im ne odgovaraju; 4) osnivanje ekonomskog i monetarnog povjerenstva eurozone." Schmidt je ovo zadnje nazvao "snažnom instancom s mogućnošću provođenja fiskalne i ekonomske politike" u eurozoni.

Važnost tih četiriju pravila nakon grčke krize je očita. No primjena tih pravila znači ograničavanje ili smanjivanje državnih proračuna, smanjivanje javnog duga i prekidanje s klijentelističkom politikom. Tu su i Schmidt i Giscard poentirali: Europljani neće prihvatiti fiskalnu disciplinu i stezanje remena ako će financijske špekulacije i dalje divljati. "Zadnjih godina špekulacije su se ugnijezdile u srcu bankovnog sustava te se on odmaknuo od realne ekonomije da bi im se posvetio", rekao je Giscard.
Špekulacije nisu ideološki termin. Prema ekonomistu Josephu Schumpeteru špekulacije su transakcije koje donose dobit, a nisu povezane s realnom ekonomijom. Opseg trgovine derivatima - najproširenijim sredstvom špekulacija - procjenjuje se na 900 trilijuna dolara, dok svjetski BDP iznosi 62 trilijuna dolara. Osjećaj da su financijske špekulacije prijetnja društvu i realnoj ekonomiji proširio se među ljudima. "Najava hrabre reforme europskog bankovnog sustava, čak i ako je teško provediva, učinit će za vraćanje povjerenja javnosti više od svih drugih interventnih mjera", rekao je Giscard. On je istaknuo i da je najhitnije potrebno zakonski odvojiti banke i investicijske fondove koji se bave špekulacijama od financijskih institucija koje se bave realnom ekonomijom. To je načelo sadržavao američki zakon nazvan prema njegovim predlagateljima Glass-Steagall, uveden nakon Velike ekonomske krize, a koji je ukinula Clintonova vlada. Oporezivanje financijskih transakcija ima dvije svrhe: da državi omogući nasušno potrebne prihode te da destimulira špekulacije. Politička klasa u Europi nije toliko autistična da ne vidi što se kuha u društvu. Sve više političara traži razdvajanje banaka koje se bave špekulacijama od onih koje financiraju realnu ekonomiju te oporezivanje špekulacija. No jedna je stvar tražiti financijsku reformu, a druga provesti je. I sada smo došli do demonstranata koji su okupirali Wall Street, a uvelike odražavaju stavove što su ih izrazili Schmidt i Giscard. Demonstracije nisu započele u SAD-u nego u travnju u Madridu, a ljetos su se nastavile u Tel Avivu. Na Wall Streetu su, očekivano, okupljeni ljevičari, grupe za zaštitu okoliša, sindikalisti i vjerski aktivisti, ali oni sami za sebe ne bi mogli privući pažnju šire javnosti. Nadalje, internetska komunikacija zamijenila je ustaljene oblike političkog organiziranja. Amorfni pokret za okupaciju Wall Streeta privukao je i mnoge obične ljude koji se ne bave nikakvim posebnim temama i nemaju koherentni politički program.

Taj pokret odražava društveno raspoloženje. Javno mišljenje - mimo političkih i ideoloških stavova - suprotstavilo se tomu da špekulanti ubiru enormne profite, a potom muzu porezne obveznike. Kada se ekonomska situacija protivi zdravom razumu, a političari ne poduzimaju ništa da to isprave, ekonomski i politički sustav gubi legitimnost u očima građana. Schmidt je rekao da savršeno razumije okupaciju Wall Streeta. A budući da je on realpolitičar, čini se da je njegova izjava upozorenje političarima u Njemačkoj i Europi da ne gube dragocjeno vrijeme i da konačno reformiraju financijski sustav. Ili, kako je to rekao Giscard: "Kada vam sat više ne pokazuje vrijeme, nije dosta da mašete rukom, morate ga popraviti." Schmidt gura čovjeka za kojega misli da može srediti stvari, a to je Peer Steinbrück (64), bivši ministar financija, koji je 2008. s kancelarkom uspješno sredio financijsku krizu u Njemačkoj. Schmidt i Steinbrück napisali su uspješnu knjigu o reformi financijskog sustava. Zajedno su nastupili u najgledanijem terminu na televiziji i poručili isto: provedite odmah financijsku reformu. Osim toga, Schmidt je rekao da bi Steinbrück bio pravi nasljednik Angele Merkel.

Međutim, Angela Merkel brzo uči. Čini se da je i ona shvatila da Europa hitno treba fiskalnu disciplinu i strukturnu financijsku reformu. Početkom studenoga, kada se u Cannesu održava summit zemalja G20, vidjet ćemo hoće li europski čelnici krenuti putom što su ga zacrtali Schmidt i Giscard.