Predsjednik zagrebačkog SDP-a umjesto za parlamentarne izbore, priprema se za preuzimanje ZagrebaPripremaju se za preuzimanje ministarstava, gledaju snimke sa sjednica Sabora i maštaju gdje bi potkraj prosinca mogli i sami sjediti, smišljaju napade na protivnike ili što će reći biračima u svojim izbornim jedinicama, nadaju se da će biti dovoljno visoko na izbornim listama (ta najveća tajna Kukuriku koalicije bit će objavljena u četvrtak) – tako ovo predizborno vrijeme provodi većina SDP-ovaca. I dok su njima na pameti ponajprije parlamentarni izbori i slatka budućnost, barem onima koji se neće morati krviti s rasulom koje ostavlja HDZ, u zagrebačkom SDP-u traje pravi rat.

Zasad, doduše, niskog intenziteta i prikriven, ali to ne znači da nema žrtava i da ih ubuduće neće biti još više. Davor Bernardić, predsjednik zagrebačkog SDPa, naime, umjesto za parlamentarne izbore priprema se za preuzimanje Zagreba. Još otkako je pobijedio na unutarstranačkim izborima i naslijedio odmetnutog Milana Bandića, mladi šef zagrebačkih socijaldemokrata mašta o nasljeđivanju svoga nekadašnjeg mentora i najdražeg gosta na proslavama vlastitih rođendana u prostorijama Foruma mladih na Trgu žrtava fašizma (tik do centrale HDZ-a) i na mjestu zagrebačkog gradonačelnika.

Nije mu dovoljno to što će na izbornoj listi za I. izbornu jedinicu, neke stvari se ipak znaju, zauzeti treće mjesto iza Zorana Milanović i Vesne Pusić. Želi postati gradonačelnik jer, gotovo jednako kao i Bandić, vjeruje da je to najbolja odskočna daska da jednog dana preuzme SDP, pa postane premijer, a ako bude vremena, zašto ne, i predsjednik Republike. Plan za rušenje Milana Bandića već je razrađen. Gradonačelniku će odbiti proračun za 2012. godinu ili će ga toliko izmasakrirati amandmanima da će ga poznata prznica sama povući. Vlada će tada, prema zakonu, donijeti odluku o privremenu financiranju Zagreba za prva tri mjeseca sljedeće godine. To vrijeme, umjesto za pronalaženje kompromisa s gradonačelnikom, SDP-ova zagrebačka većina iskoristit će za pripremu za izbore i raspisivanje referenduma o smjeni Milana Bandića. Nakon tri mjeseca, Gradska skupština raspustit će se po sili zakona, ali će prije toga raspisati referendum za koji se nadaju da će označiti konačan pad mrskog nekadašnjeg kolege. To vrijeme trebale bi iskoristiti i buduća vlada i saborska većina i toliko olabaviti Zakon o referendumu da smjena Milana Bandića bude samo tehničko pitanje.

NARAVNO, NE BI bilo zgodno da im to bude jedna od prvih odluka pa im zato treba vrijeme do ožujka. Oko tog plana slaže se većina SDP-ovaca, gotovo nitko ne misli da bi Bandića trebalo ostaviti da na miru dovrši mandat. Međutim, oko načina rušenja već se ne slažu, kao ni oko toga tko bi u ime SDP-a trebao pokušati naslijediti Bandića. Jedan od planova bio je da od Bandića traže da dječji vrtići budu besplatni za sve. Bernardić, koji Bandićev način funkcioniranja predobro poznaje, to je odbio iz dva razloga. Prvi je što bi Bandić, čovjek iznimna nagona za samoodržanjem, taj prijedlog mogao i prihvatiti i tako odgoditi ostvarivanje Bernardićeve želje da postane kalif umjesto zagrebačkog kalifa. Drugi razlog Bernardić je, pričaju pouzdani svjedoci, sažeo u jednoj rečenici: "Ne želim da meni, budućem gradonačelniku, unaprijed stvarate obveze."

Štoviše, Bernardić je zagrebačkim SDP-ovcima zabranio da taj prijedlog uopće spominju pa se tako o vrtićima (nije li čudno što jedna tako bezvezna tema postaje politička priča višega reda?) nije oglasio ni njen idejni začetnik Boris Šprem. Bernardiću se pogotovo nije svidjelo to što je Šprem, koji ni sam nije lišen ambicija da upravlja Zagrebom, poželio svim zagrebačkim roditeljima podariti besplatno čuvanje, hranjenje i bazičnu edukaciju podmlatka. U tome je vidio prijetnju svojim stremljenjima, rivalovu javnu objavu da mu ne namjerava bez borbe prepustiti gradonačelničko mjesto, za koje samouvjereni, bolje bi bilo reći, nadmeni zagrebački SDP-ovci, smatraju da im i po ljudskom i po Božjem pravu pripada. Birači su tu samo nužno zlo. Šprem je, naoko, popustio Bernardiću i nije progovorio o besplatnim vrtićima, ali je zato nagovorio svog prijatelja Josipa Kregara da se za tu ideju počne javno zalagati. Namjerno je izabrao Kregara koji bi, poput ne tako davno Ive Josipovića, trebao kao nezavisni kandidat biti kooptiran na listu Kukuriku koalicije ako mu je Zoran Milanović oprostio što povremeno mašta kako bi srušio šefa Socijaldemokratske partije. I Kregar je imao, štoviše, još uvijek ima ambiciju postati zagrebačkim gradonačelnikom, a javna je tajna da su mu u kandidaturi 2009. pomagali i ne tako malobrojni SDP-ovci, i to u vrijeme dok je Milanović Bandića nazivao prijateljem, a Bernardić se trudio da mu se ničim ne zamjeri.

ŠPREM JE TAKO Bernardiću poslao poruku da će mu na svaki način pokušati, ako ne spriječiti, a ono barem otežati preuzimanje Zagreba. No barem što se zagrebačkog SDP-a tiče, iako i u njemu ima brojne oponente, pogotovo među onima koje je pregazio u dolasku na vlast i neposredno nakon toga, Bernardića će biti teško zaustaviti. On već mjesecima vodi svoju kampanju i među SDP-ovcima i među građanima. Prvi su, dakako, svjesni da je pravi razlog njegova angažmana u najvećem uredu Gradskog poglavarstva, dok se drugima obraća na sličan način kao i nekoć Bandić – obećanjima. Uz to je već dobrano učvrstio svoju vlast u zagrebačkom ogranku stranke pa su mu to morali priznati i u stranačkoj centrali, gdje nisu bili najsretniji kad je pobijedio njihova kandidata Ivu Jelušića te mu ni predizbori, na kojima će pravo glasa imati svi zagrebački SDP-ovci, ne bi trebali biti problem. Upravo se toga pribojava opozicija mladom, moćnom i silno ambicioznom predsjedniku zagrebačkog SDP-a. Uvjereni su da je Bernardić opasniji čak i od Bandića jer je, za razliku od svog nekadašnjeg zaštitnika, obrazovaniji i uglađeniji, ali ništa manje sklon autokratskom načinu vladanja i uništavanja protivnika ako stanu na put njegovoj ambiciji. Kao jedan od primjera navode i njegovo "iskakanje iz tračnica" pri izglasavanju ovogodišnjeg proračuna. Već je tada prvi zagrebački SDP-ovac ignorirao naredbu s Iblerova trga da se ne prave problemi oko izglasavanja proračuna da Zagrepčani ne bi već tada morali na izbore, što Milanoviću nipošto nije odgovaralo. Međutim, Bernardić naredbu nije poslušao nego je pozvao stranačke kolege da ne prihvate proračun. Takvo kršenje subordinacije nikad nije ni pokušao dok mu je zapovijedao Milan Bandić, ali želja da se nametne i pokaže da je neovisan o Milanoviću bila je jača. Jednako jaka kao i želja da najkasnije u lipnju postane zagrebački gradonačelnik.