Američka operacija ”Šok i strahopoštovanje” – naziv za napad na Irak – vojno nije pretjerano zanimljiva, a u isto vrijeme lišena je i viteštva. Kad se stvari promatraju sa sigurne distance, čini se da ogroman nerazmjer u odnosu snaga sukob etički relativizira, oduzima mu dio dramatike i pretvara ga u nešto poput tehnološke egzibicije. Amerikanci su, po već ustaljenome scenariju zasnovanome na doktrini Colina Powella, na sceni koncentrirali svoju modernu ratnu tehniku i njome zatim otvorili sezonu lova na Saddama Husseina. Standardna vojna aero-galerija obavlja posao: B-52, F-117, B-2, F-16, Horneti, Tomcati, pametne bombe, inteligentne granate, dubokomisleće rakete. . . Udri po ovoj palači, zvizni po onoj, sažeži ministarstvo, dokrajči zgradu vlade, probij bunker, sravni komesarijat, uvijek uz pitanje svih pitanja koje ratnu ekipu Georgea Busha prati poput kletve: koji je stvarni smisao vatrometa?

Bushovi retorički savjetnici uspjeli su razmjerno elegantno definirati cilj američkoga angažmana: predsjedniku su u usta stavili rečenicu “Danas se terorizmu suprotstavljamo svojom vojskom, avionima, brodovima, tenkovima, kako mu se sutra ne bismo morali suprotstavljati vatrogascima i kolima hitne pomoći na ulicama naših gradova”. Lijepo rečeno. Znatan dio svijeta nije, međutim, u to povjerovao. Američki napad na Irak provocirao je formiranje planetarnoga pacifističkoga pokreta koji je Busha proglasio agresorom i fašistom. Ivan Pavao Drugi pokušao je svojim moralnim autoritetom na sve moguće načine zaustaviti progresiju sukoba; gubio je živce u razgovoru s Tonyjem Blairom, i Silviom Berlusconijem koji dotičnoga podupire. Uzalud. Anglosaksonska fiksacija ratom protiv Iraka dobila je nezaustavljivi momentum. Američko-britansko savezništvo pronašlo je žrtvenoga jarca na kojem će dokazati svoju čvrstinu, i ono ne želi propustiti historijsku priliku. Taj jarac, ako je još na životu, odaziva se na ime Saddam.

Sukob europskih i američkih interesa

Strateški promatrano, spomenuti Saddam ima prednost što je masovni ubojica, hulja i bandit, tako da se organizatori akcije protiv njega mogu pozivati na moralne razloge. Čovjeka treba ukloniti, jer je to – kako reče Bush – “spas i za njegov vlastiti narod”. Na zemaljskoj kugli, međutim, egzistiraju i neki drugi manji ili veći diktatori i tirani koje anglosaksonska koalicija ne tretira kao vrhunaravnu prijetnju opstanku čovječanstva. I neke druge zemlje bave se akumuliranjem kemijskoga i biološkoga oružja, ali protiv njih se ne pokreće armada. U fenomenu Bagdada evidentno postoji nešto posebno. Prvi svjetski rat izbio je svojedobno i zbog “bagdadske željeznice”, odnosno dogovora o izgradnji kontinentalnoga koridora od Berlina do Bagdada koji bi Njemačkoj otvorio kopneni put do istočnih izvora nafte. Nafta danas nije u prvome planu, ali veze kontinentalne Europe s Irakom iznimno su čvrste. Saddamove tvornice, utvrde i bunkere gradile su europske, među njima i hrvatske tvrtke.

Na temelju spoznaja o historijskome značenju Bagdada razni geostratezi, poduprti i nekim profesionalnim teoretičarima zavjere, zaključiti će bez sumnje da je američki udar na Irak zapravo pokušaj destabilizacije kontinentalne Europe, tj. oblik prevencije stvaranja europske supersile koja bi – u zajednici s bliskoistočnim energetskim potencijalima – mogla u perspektivi biti dramatična ekonomska konkurencija američkome imperiju. Udarom na Irak i ratom protiv terorizma Amerikanci zapravo pokušavaju modelirati svijet u skladu s vlastitim interesima pedeset godina unaprijed. Na djelu je opet dobri, stari Henry Kissinger, koji je politički izmislio familiju Bush. Prepoznavajući prijetnju, Francuska i Njemačka formirale su antiamerički blok. One ne kupuju retoriku o Saddamu kao moralnoj sablasti koju Zapad mora satrti. Na američku invaziju na Irak reagirale su – u zajednici s Belgijom – inicijativom prema uspostavi europske vojske. To je de facto kraj NATO pakta, u skladu s vizijama pokojnoga Charlesa de Gaullea koji je podčinjavanje Sjedinjenim Državama tretirao – u historijskoj projekciji – kao potencijalno veću opasnost za Europu od sukoba s Rusijom.

Nedosljedni tuđmanoidi

U traženju saveznika i apologiji napada na Irak diplomatski agenti Sjedinjenih Država ponašaju se vrlo agresivno. Njihov je slogan ucjenjivački: “Tko nije s nama, taj je protiv nas.” Jedan po motivima vrlo nejasan rat oni nastoje propagandno prikazati kao manihejski sukob. I Lawrence Rossin, američki ambasador u Hrvatskoj, podvrgnuo je hrvatsku administraciju oštroj kritici, upozorenjima i prijetnjama zbog njezine odluke da prestane glumiti američkoga saveznika i da se distancira od rata (služeći se eufemizmom kako “sve mora ići preko Vijeća sigurnosti UN-a”). U tome je, kao što je poznato, prednjačio predsjednik države Mesić; u osudi rata bio je razmjerno direktan za razliku od Ivice Račana koji je birao fraze. Ali njihovi stavovi svode se u biti na isto: kad je o iračkoj pustolovini riječ, Hrvatska ne stoji uz Sjedinjene Države.

Situaciju je pokušao iskoristiti predsjednik HDZ-a Ivo Sanader, koji se nametljivo solidarizirao s Amerikom i njezinim moralističkim ratnim tezama. Na jednoj strani, Sanader i hadezeovsko društvo zaključili su da će ih potpora Amerike, kojoj se ulaguju, na budućim izborima definitivno pretvoriti u favorite. Na drugoj, priklonili su se hercegbosanskim fanaticima – starome hardcoreu* HDZ-a – koji vjeruju da će američki rat protiv Saddama i njihovu agresiju na bosanske muslimane pred svijetom prikazati kao borbu protiv islamskog terorizma. Zanimljivo je u tom kontekstu da Amerika tom nedosljednom tuđmanoidnom društvu sada odgovara, iako su je do nedavno psovali i proklinjali zbog njezinoga inzistiranja da se hrvatski ratni zločinci izruče Haagu.

Buduća američko-britanska geostrategija

Gurajući se u prvi plan kao veliki američki prijatelj, Sanader je odjednom shvatio da ga ta taktika izlaže nepredvidljivim opasnostima. Europa će ga odbaciti, papa osuditi, mirotvorci prezreti, a jedino što će zauzvrat dobiti biti će podrška šačice tuđmanovih antiislamista koji će se početi kolebati između njega i Ivića Pašalića. Stoga je Sanader danas zašutio o ratu protiv Iraka jednako naglo kao što je jučer počeo govoriti njemu u prilog. Mesić i Račan, međutim, devedeset posto svoga političkoga kredibiliteta stavili su nedvosmisleno na stranu kontinentalne Europe, i u tome vjerojatno nisu pogriješili. Rat protiv Iraka ima suviše pragmatičko-hipokritskih elemenata da bi ga trebalo bezrezervno poduprijeti. Osim toga, njemačko-francusko savezništvo jedna je od kvalitetnijih novosti u geostrategiji trećega tisućljeća i Hrvatska nije u poziciji da se antagonizira s tom osovinom koja joj je naklonjena.

Ne treba, dakako, zaboraviti da je Amerika u prošlosti – kad su drugi neoprostivo kalkulirali – svojim unilateralnim potezima često poboljšavala sliku svijeta. Ušla je u rat protiv Hitlera dok se najveći dio Europe skrušeno klanjao njegovome teroru. Suprotstavila se, do određene mjere, komunističkim tiranijama u Aziji. Zaustavila je, sa zakašnjenjem doduše, krvoproliće u Bosni i na kraju intervenirala protiv Slobodana Miloševića u Srbiji. Njezina uloga u svjetskim zbivanjima neprocjenjiva je. Kad sruši ubojicu Saddama, i to – izolirano promatrano – neće biti loš potez, ali s padom Saddama američko-britanska geostrategija ne završava, nego tek počinje svoj novi historijski put.

STUPAC TJEDNA: CNN

Televizije po definiciji čeznu za ratovima, jer to su gledani programi, a američki CNN – jedna od najvećih među njima – upravo ratovima protiv Iraka može zahvaliti svoj status. Prvi američki rat protiv Iraka – koji je vodio Bush otac – izbacio je tu postaju na vrh svjetske televizijske dokumentaristike, a drugi – koji vodi Bush sin – pomaže joj da opstane u trenucima ekonomske krize tvrtke. Situacija je višestruko simbolična; na nacionalnoj razini irački sukob služi predsjedniku države da pažnju građana s ekonomske krize divergira na visoke patriotske motive, i da potakne proizvodnju oružja, na televizijskoj razini služi CNN-u da izbjegne ekonomski kolaps.

Kad je o ratu riječ, CNN je tamo gdje su vijesti, ali uvijek razmjerno kratko i uvijek nepogrešivo cenzurirano. Njegove su kamere fiksirane i otkrivaju minimalni dio prostora s kojeg reporter izvještava. Kod visokoprofesionalnih televizija tzv. ratna reportaža u pravilu je sofisticirani blef: podliježe drastičnim ograničenjima vojne komande i u isto vrijeme glumi spontanost.