Hrvatski predsjednik Stipe MesićHrvatsko javno mnijenje protivi se američkoj invaziji na Irak. Malo je međunarodnih pitanja u kojima se tako lako postigao nacionalni konsenzus. Ni Rossinovo šamaranje hrvatskog općinstva i aktualne vlasti, ni Sanaderovo uvlačenje Bushovom izvaninstitucionalnom ratu nisu bili dovoljni da se promijeni izrazito antiratna kućna klima. Zasićenost bojnim poklicima, ratnim stresovima, razaranjima i ljudskim tragedijama bitno je uvjetovala prevladavajući javni stav. Nasiljem se proizvodi samo novo nasilje, ratom samo projiciraju unutarnji sukobi, mimoilaženjem institucija koje jamče svjetsku sigurnost samo potkopava taj sustav, a stvarna uspostava demokratskih režima samo odgađa unedogled, kako to možemo iz prve ruke sagledati u zemljama bliskog nam susjedstva. Previše iskustava na vlastitoj koži, e da bi glas naroda, unatoč prijetnjama svjetskog policajca, mogao biti imalo drukčiji.

.Predsjednik Mesić najcjelovitije je i najjasnije objasnio razloge zauzimanja upravo takvog hrvatskog službenog stajališta. Nešto drukčije od hrvatskog se predsjednika teško moglo očekivati. Antiratna politička strategija jasno je određena cjelokupnim Mesićevim javnim angažmanom još iz vremena predmiloševićevske agresije. On osobno ne vjeruje u rat kao razrješenje bilo kojeg sukoba i kao legalist duboko poštuje hrvatske i međunarodne institute, čak i kad objektivno rade u njegovu štetu. Njegovo svojedobno gandijevsko pristajanje da ustavnim promjenama bude sveden u gabarite sobnog fikusa ili prošloljetno protivljenje stavljanja hrvatskog potpisa na američki angažman o ekskulpiranju njihovih vojnika u slučaju novouspostavljenog međunarodnog kaznenog suda tipični su primjeri koji ga fiksiraju kao najpozitivnijeg unutarnjopolitičkog lika s univerzalnim principima zauzimanja za čovjeka čime vrlo često nadilazi hrvatske granice. Politička platforma boljeg svijeta koji promiče lako mu donosi bodove na međunarodnoj sceni, pogotovo europskoj, što nasilje i rat promatra kao prostor u kojem prestaje i završava svaka ozbiljnija politika utemeljena na načelu općeg dobra.

Takav politički profil hrvatskog predsjednika donosi sve više simpatizera i u Hrvatskoj. Seljaštvo, radništvo i građanstvo postaje osjetljivo na svaku javnu riječ ili djelo koje u sebi nosi i najmanju klicu nasilništva i politikantstva zbog ambicije da zataška nepravdu i opravda politokratski kompromis.

Mesićevi glavni protivnici danas su u redovima trulih kompromisera tuđmanističko-račanovske tranzicijske pogodbe. Glasnogovornici Račanova centrizma zato će mu oduzeti pravo da samostalno formulira svoj javni istup, optužiti ga za nekompetenciju i nesposobnost da samostalno kreira vlastita stajališta, a njegovu politiku ocijeniti populističkom.

Račan evidentno drži kako je dosljedno provođenje predizbornih obećanja konzekventno političko ponašanje i djelovanje nespojivo s politikom kao ozbiljenjem onog što je realno moguće. Njegova potreba da u novonastaloj krizi zauzme poziciju klasičnog ni-vrit-ni-mimo, između Mesićeva mirotvorstva i Sanaderove svesrdne podrške ratu, klasični je obrazac iz kojeg se može iščitati trogodišnji status quo upornih pokušaja da se zadrži vlast i spriječe bilo kakve društvene promjene.

U takvom kompromiserskom tipu vladavine, simbolizirana pragmatizmom uvjetovanoga Račana, nije učinjen nijedan značajniji korak koji bi društvo učinio efikasnijim, a društvene odnose pravednijim. U odnosima s Haaškim sudom nije se pokazalo da se uistinu želi raskrstiti sa zločinima počinjenim tijekom rata. Sve pljačke i nezakonitosti nastale u razdoblju tuđmanizma abolirane su. Državni aparat nije sveden na razumnu mjeru niti je povećana njegova djelotvornost. Na privatizacijske procese bačene su brojne mrlje koje su ovaj važan proces usporile, a strane investicije odbacile. Stanje u pravosuđu namjerno je zamrznuto kako bi se omogućila tranzicijska pogodba, a u javnom životu postalo je nepreporučljivo ukazivati na sve prešutne dogovore čiji je jedini cilj omogućavanje nesankcioniranja političkog voluntarizma.

U takvim novonastalim odnosima samo Mesić brani trećesiječanjska obećanja narodu zahvaljući kojima su izbori i dobiveni – Račan nije kapacitiran da javnosti objasni kako se bez ozbiljnijih žrtava i uzimanja jednog sasvim drukčijeg kursa neće moći ostvariti pravedna promjena društvenih odnosa.

Iz kancelarove stranke ovih su dana javili da će kao jedan od svojih glavnih aduta u predizbornoj agitaciji koristiti plašenje birača dolaskom HDZ-a na vlast. Takva budalaština, na žalost, jedino je što je preostalo u sasvim istrošenom arsenalu SDP-a. Boljeg dara u naručje međunarodno kontroliranom HDZ-u društvo s Iblerova trga nije moglo isporučiti. Upravo tako intonirana kampanja najlakše će otvoriti sve rupe u propalim esdepeovskim obećanjima demontiranja tuđmanizma. Svaki verbalni napad na HDZ samo će otvoriti mogućnost Sanaderovih protuudaraca kojima će ih podsjetiti što su sve mogli a nisu se usudili učiniti prihvaćajući Račanovu fantaziju o katastrofalnim posljedicama radikalnije politike.

SDP drži da će napadajući proameričku hadezeovsku politiku umanjiti Sanaderove izglede na predstojećim izborima. HDZ je sasvim stiješnjen zato što svaki njegov napad neminovno provocira kontru zbog naplate starih dugovanja. Sanaderovo pristajanje uz Bushovu ratnu politiku bilo je krajnje pragmatično, to je naprosto jedini slobodni prostor koji mu se u ovom trenutku nudi i on ga je račanovski pragmatično vješto zauzeo, idući trenutno uz struju, ali računajući da će mu se jednog dana, makar i za pet godina, takav rizik isplatiti.

Općenito, problem hrvatske današnjice nije u HDZ-u niti treba prihvatiti plašenje njegovim povratkom na razvaline tuđmanizma i među pukotine račanizma. Najveći je problem u koaliciji, Račanu i još jednom mandatu koji će im međunarodni konzilij zacijelo ugurati u ruke htjeli to oni ili ne. Jedan je mandat proćerdan i možemo to samo konstatirati. Mesić zna odgovore na mnoga pitanja, ali nije u prilici. Račan ima priliku, ali izbjegava preuzeti odgovornost. U tom kontekstu Sanader je sasvim nevažan, u čemu i on sam sebi daje svesrdnu podršku.