Zoran FerićProšloga tjedna dogodilo se nešto poput reprize slučaja Srđana Mlađana i tragičnog zatvorenikova vikenda: višestruki silovatelj Robert Kolar pušten je zbog dobrog ponašanja kući na Uskrs i to je odmah, čini se, iskoristio za dvostruko silovanje. Počastio se čovjek za najveći kršćanski blagdan. Uostalom, svatko ima svoj gušt, a to što su nekima gušti u nepopravljivom sukobu s moralom, zakonom i zdravom pameću zajednice, tih se ljudi ne tiče. Zovemo ih psihopati. Spomenuti Robert Kolar koji ima tako benigno ime i prezime da bi moglo pripadati, recimo, omiljenom dječjem piscu, ili dobrom susjedu, okarakteriziran je u novinama upravo kao psihopat. Pshijatri koji su komentirali ovaj slučaj uglavnom se slažu da je takve poremećaje teško liječiti i da silovatelj recidivist, zapravo, nije psihički bolesnik nego čovjek s poremećajem u ponašanju. Doduše, poneki zatvorski programi u inozemstvu pokazuju rezultate, ali kod nas je problem što se u zatvorima takvi programi uglavnom ne provode. Oni koji pokušavaju uzeti silom ono što se inače daje dobrovoljno, završavaju iza rešetaka, služe kaznu bez posebnog tretmana i poslije odsluženja kazne izlaze. Ako su i njih u zatvoru silovali, stvar se vjerojatno pogoršava, jer nasilje generira nasilje. A osnovni problem koji ističe većina psihijatara koji se bave ovim poremećajem jest to što se s vrlo velikom vjerojatnošću može pretpostaviti da će serijski silovatelj kažnjivo djelo ponoviti.

Problem je, međutim, postavljen još vrlo davno, u prosvjetiteljstvu: čim su prosvjetiteljske ideje generirale potrebu ukidanja tjelesnih kazni i reformu kaznenoga sustava, tamnica je pretvorena o zatvor. Ustanova za izolaciju i mučenje transformirala se u ustanovu za popravljanje i preodgoj. I tako je do danas. Što znači da je u temelju zatvora ideja da se prijestupnik može popraviti i osposobiti za normalan život u zajednici. Zato, ma što mi o zatvorima mislili, oni su, barem u teoriji, duboko humane ustanove koje vjeruju u to da čovjek može biti bolji. U zatvorima se stoga provode radne i niz ostalih terapija kako bi se socijalizirali oni koji su se ogriješili o zakon. Je li onda čudno da osobe koje rade sa zatvorenicima vjeruju u svoj rad? Psihijatri, psiholozi i defektolozi koji rade u okviru zatvorskoga sustava sigurno su navikli na oprez i prirodu osuđenika, ali uvjeren sam da ponekad ne mogu pobjeći od vlastita optimizma. Inače čitav taj posao ne bi imao smisla. Naravno, strašno je to što je netko silovan i što će trpjeti doživotne traume zbog nečijeg posve ljudskog optimizma, ali svodi se, čini se, na to. Već ne znam koji put, dobra namjera izokrenula se u svoju paklensku suprotnost. Upraviteljica zatvora Ingrid Popovski-Cukon svjesna je toga i zatražila je razrješenje. Formalno, velik dio krivnje na njenim je leđima. Ipak, moramo se i ovom prilikom zapitati čija bi krivnja bila da je spomenuti gospodin časno odsluživao svoju kaznu, izišao i onda silovao? Drugim riječima, u njegovu slučaju silovanje bi bilo samo pitanje vremena. Može li se u sličnim situacijama svakog silovatelja recidivista proglasiti nepopravljivim i doživotno zadržati iza rešetaka? Koliko znam, mi u Hrvatskoj još nemamo mjeru doživotnoga zatvora i o tome se u stručnim krugovima raspravlja. Imali smo dvadeset godina, sada imamo četrdeset kao maksimalnu kaznu. Znači, ako dvadesetogodišnji tip uzme kalašnjikov, uđe u prvi vrtić i pomlati dvadesetero djece, može dobiti četrdeset godina. Ako i u zatvoru bode zločest pa kaznu odsluži do kraja, izišao bi kao šezdesetogodišnjak. Još uvijek sposoban za držanje kalašnjikova. I protiv toga ništa ne možemo. Kao što ne možemo ni protiv nesretnog slučaja ili elementarne nepogode. Naravno, teško nam je kao ljudskim bićima priznati da su druga ljudska bića elementarna nepogoda, ali društvo to nipošto to ne smije biti. Silovanje, pa čak i višestruko, ma koliko bili senzibilizirani prema tom tipu prijestupa, još je uvijek manji zločin od ubijanja cijeloga vrtića, a doživotnim zadržavanjem sankcioniralo bi se hipotetički većom kaznom.

U javnosti se u vezi s tim pojavljuju opravdani prigovori da naše društvo još uvijek pokazuje veće razumijevanje za nasilnike i silovatelje nego za žrtve. Da, humano smo društvo, kao da govorimo sami sebi, ali kad se dogodi neki posebno težak zločin, ljudi po ulicama, tramvajima ili frizerajima odmah traže krv, doživotnu robiju ili rezanje muda. Pogotovo rezanje muda, ako se radi o silovanju. Kao da psihopati siluju iz muda, a ne iz glave. I u čitavoj toj zbrci s nasiljem vlada, čini mi se, kod nas čudan paradoks: ljudi panično izbjegavaju nasilje, a istovremeno su mu i vrlo skloni. Recimo, suvremeni čovjek gleda nasilje na televiziji, svom kompjutoru ili u kinu, ali se ne želi, recimo, součiti s ubijanjem kokoši ili šarana za vlastiti ručak. Sama činjenica što je osuđen ubijati da bi jeo, užasava ga. Istovremeno, užasavaju ga silovanje i zločini nad djecom, i to toliko da bi počinitelja najradije javno raščerečio, odrezao mu sve udove i onda ih spalio. I o tome još priča dok mu u frizerskom salonu potkraćuju kosu. To samo potvrđuje da se i život, ako je medijski oblikovan, a u tom pakiranju najčešće se i suočavamo sa zločinima, odjednom shvaća kao vrsta drame ili filma u kojem pravda mora biti zadovoljena, a moral namiren. Kazna više nije samo preventivna ili popravna mjera, kao što želi biti u suvremenim društvima, ona je sve više društvena odmazda i sredstvo za zadovoljavanje bijesa izazvanog raznim frustracijama.

A frustracija je kod nas, dakako, mnogo. Jedna od najčešćih izazvana je time što su mnogi zločinci na slobodi, što nije procesuirana očita grabež i što je određeni oblik nepravde postao uobičajena životna situacija. U skladu s tim česti su i prigovori policiji da ne radi svoj posao i ne istražuje niti uhićuje koliko bi trebala, kao pravosuđu da ne osuđuje. Poslije tragičnih slučajeva Srđana Mlađana i Roberta Kolara susrećemo se s još jednim fenomenom: uhapšene i osuđene olako puštaju. Hrvatsko društvo koje neurotično traži sve moguće vrste krivaca i vrlo je osjetljivo na krivnju, sada, čini se, oštricu svoga gnjeva okreće prema zatvorskim djelatnicima. Slažem se pri tome da za konkretan slučaj netko mora odgovarati, ali problem je ozbiljniji i ne bi ga bilo dobro rješavati samo da se zadovolji javna žeđ za kažnjavanjem krivaca.