Srećko JurdanaMeđu brojnim – u većini suburbanim – tiskovinama koje se pojavljuju na domaćem tržištu, egzistira i jedna koja po čudnome uređivačkome obrascu periodički objavljuje anonimne e-mail poruke na zadane društvene teme, a zove se Večernji list. Spomenute novine zadnjih dana su, dakle, publicirale seriju konfuzno-glorifikatorskih odgovora na vragolasto pitanje (u kojem je, lektorski promatrano, nedostajao zarez): ”Što mislite gdje se nalazi general Gotovina?” “U srcu svakog Hrvata”, glasila je jedna od replika. Nesumnjivo. Poznato je da smo svi mi Norci i Gotovine. “Da nije Gotovine i takvih koji su slomili kičmu ciganskoj Jugoslaviji, taj jugo-komunistički šljam ne bi bio gdje je sada”, odvažno je preko Večernjaka poručio drugi anonimus. Kulturološki promatrano, činjenica da u Hrvatskoj izlaze dnevne novine s ozbiljnom nakladom koje bez kompleksa objavljuju nepotpisane polupsovke na račun drugih naroda (“ciganskoj Jugoslaviji”) – govori nešto o civilizacijskim standardima u lokalnome izdavaštvu, kao i podatak da su sve objavljene poruke Antu Gotovinu tretirale kao nacionalnu vrijednost bez premca, odnosno kao inkarnaciju “hrvatskoga boga Marsa” u ultrapatriotskoj varijanti. Večernji list od davnina uspijeva nepogrešivo pogoditi srž folklornoga ukusa kakav bi u danome trenutku trebao dominirati na sceni, a često mu i sam daje smjernice.

Konstruiranje legende

Na drugoj strani, ako se Vlada može pritajeno hraniti kultom Ante Gotovine, na isti postupak vjerojatno su politički stimulirane i novine koje žive od mentaliteta kakav Gotovinu divinizira. Nitko iz državnoga aparata publici nikada nije objasnio zašto Gotovinu – ili bilo koga drugoga – zapravo treba poslati u Haag. Država se, pod međunarodnim pritiskom, obvezala na suradnju sa sudom. O.K. Istovremeno, ta država pouzdano raspolaže mnogim relevantnim dokumentima o stvarnome ponašanju Gotovine u ratu, a ne o mitomanskome kakvo je prikazano u knjizi N. Ivankovića Vonsa. U arhivi nema prevelike enigme. Uglavnom se sve zna: i tko je ubijao, i tko je naređivao, i tko se borio, i tko je bježao. Ako o Gotovini postoje čvrste spoznaje i pismeni dokazi da je junak bez premca i vitez bez mane koji ni u ludilu ne bi naredio, počinio, ili tolerirao ratni zločin, zašto se oni ne objave? U tom slučaju, čovjeka u Haag ne bi trebalo slati pa makar Carla Del Ponte u bijesu rastrgala svoju ogrlicu od dvadesetak tisuća dolara.

Ako – međutim – takve spoznaje ne postoje, štoviše, ako postoje indicije ili dokazi da ratna biografija čovjeka o kojem je riječ nije moralno besprijekorna, tj. da Haag doista ima razloga za inzistiranje na privođenju, zašto se i to ne distribuira medijima? Novine tada ne bi mogle proizvoljno konstruirati legendu, kao što čine danas, a država bi pokazala da se – hvatajući Gotovinu – zapravo drži etičkih i pravnih kriterija, irelevantno od stava Haaga. Gotovina je krajnje kontroverzan lik. Za njegove idolopoklonike druženje s Bokassom, sudjelovanje u pljačkama ili hodanje po svijetu otvorena šlica dio je njegovoga pustolovnoga šarma; za mnoge je sve to egzibicionizam s kriminogenim primjesama. Pojedini ratni drugovi vole ga bez rezerve. Neki svjedoci tvrde, međutim, da se ponekad ponašao kao egzercirom indoktrinirani sadist koji svoju političku podobnost i položaj u vojnoj hijerarhiji iskorištava do nečuvenih granica. Volio se, kako kažu, iživljavati na podređenima i neobučenima, a u “Oluji” je navodno misteriozno nestao na pet dana, nakon pogibije veće skupine hrvatskih vojnika kod Grahova, i ni Tuđman ni Šušak nisu ga mogli dobiti na mobitel. U skrivanju evidentno ima iskustva. Dokazujući moć, u Zagrebu je navodno udario policajca koji ga je zaustavio zbog prometnog prekršaja.

Odgađanje izbora do proljeća

Vlada je prva koja bi se trebala suprotstaviti forsiranome konstruiranju mita oko Gotovine, ali ona će se – kako rekosmo – s tim mitom radije konformirati. Njezinu dvostruku igru: na jednoj strani hinjenje da se poduzimaju svi koraci za hvatanje Gotovine, na drugoj totalno izbjegavanje da se to hvatanje pretvori u stvarnost, uočila je i agresivna Del Ponte, koja je nedavno u Americi optužila RH, tj. Ivicu Račana i društvo, zbog bizantinskoga eskiviranja obaveza. Kasnije su tu optužbu njezine agencije zbog nekakvih političkih razloga demantirale, ali Glas Amerike tvrdi da je izjava bila autentična, i publika nema razloga da u to posumnja.

Nevidljivi Ante Gotovina prijeti, u svakom slučaju, da će postati prva i osnovna prepreka procesu primanja Hrvatske u Europsku uniju. Omniprezentan je, ali realno ga nema. Taj status Račanu odgovara; Del Ponte ga, međutim, uporno želi vidjeti u strogo fizičkome obliku, prepuštajući drugim obožavateljima uživanje u njegovim spiritualnim svojstvima. Situacija se može promatrati u kontekstu Račanove ambicije da osigura za sebe novi mandat pomoću fame kako su upravo on i njegov klub Hrvatsku uveli u Uniju. Zbog niza “neriješenih pitanja” u nastupu prema Europi, novi izbori morali bi se – po Račanu – održati tek na proljeće sljedeće godine. Do tada će europska politika Vlade procvjetati.

Tempo tristogodišnje kornjače

Tome se suprotstavlja kozmopolitski nacionalist Ivo Sanader iz HDZ-a, koji tvrdi da će pravo spajanje Hrvatske i Europe provesti samo nova Vlada pod njegovom personalnom upravom, ali – zanimljivo – i Račanov najmrskiji prijatelj Zlatko Tomčić iz HSS-a, koji sugerira da su problemi prilagodbe Europi suviše kompleksni i da je izbore najbolje raspisati već na jesen. Shvaćajući da nije dorastao koncentraciji političkoga uma kakvu generira spomenuti trojac, a ujedno i svjestan da se stvari u Hrvatskoj mijenjaju tempom tristogodišnje kornjače bez obzira na to tko je na vlasti, autor ove kolumne mirno im prepušta da proglase izbore kad god im padne na zajedničku pamet. Račan je, međutim, u mnogo suptilnijoj poziciji. On želi trijumfirati kao Europljanin bez straha i mane, ali autentičnost slike koju stvara o sebi nije u stanju potvrditi privođenjem Ante Gotovine i obračunom s njegovim napuhanim mitom. Što bi rekao Tuđman u Južnoj Africi, kad ga je umjesto predsjednika dočekao portir: “Bit će zanimljivo promatrati razvoj događaja u ovoj zemlji.”

STUPAC TJEDNA: SMJENA MILJENKA MESIĆA I NIRVANA VESNE PUSIĆ

Miljenka Mesića smijenila je njegova partija (HNS) s položaja člana zagrebačkog poglavarstva i pročelnika gradskog Zavoda za planiranje, pretvorivši ga time u novoga junaka lokalne desnice koja je u aferi uočila bolnu točku koalicijske vlasti u Zagrebu. Skupina oblasnih pašalićevaca i vonsovaca, u pratnji poneke duše iz sitne sekte zvane HKDU, počela ga je – u povodu nedavnoga fizičkoga suprotstavljanja Zdravku Mamiću, plaćenog gubitkom interesantne sinekure – obasipati komplimentima, simpatijama i ”šaljivim” poklonima, nekakvim peharima i štapovima u celofanu. Njegovu smjenu nazvali su “stranačkim kanibalizmom” i “komitetskim razriješenjem”. Naglo je promoviran u nešto poput usamljenoga borca za pravdu koji zbog principijelnosti nedemokratski dobiva po prstima.

Nezavisno od prigodne desničarske mitologije, u Mesićevom slučaju važne su dvije činjenice. Mesić je možda heroj ulice koji je uspio slomiti ruku na bradi nedodirljivoga “pit-bulla” Mamića, ali je u isto vrijeme i birokrat kojeg prate neke sjene. U stolici šefa najvažnijega gradskog biroa – gdje jedan pomak olovkom po prostornome planu vrijedi milijarde – pravio je, među ostalim, usluge svome moćnome stranačkome šefu Radimiru Čačiću, i SDP je njegovu smjenu bez uspjeha tražio već pola godine. Kao drugo, slučaj Mesić doista je kompromitirao Hrvatsku narodnu stranku. Postupno se pokazuje da ta udruga nominalnih naprednih demokrata, boraca za legalizam i “promotora građanske svijesti” nije, kao ni drugi, imuna na interesne mamce koji su inkorporirani u podjeli zagrebačkih birokratskih feuda. Na primjeru HNS-a pokazuje se vrijednost narodne misli da se nečiji karakter najbolje otkriva preko vlasti.

Osim toga, i pozerstvo Vesne Pusić počelo je publici već pomalo – ali posigurno – ići na živce. Proceduru Mesićeve smjene, koju je sama potaknula, u skupštini je pratila čitajući nekakvu knjigu (suptilna intelektualna gesta koja korespondira s poetikom Drage Krpine), i povremeno je uši pokrivala rukama da je buka surovoga vanjskoga svijeta ne bi omela u njezinoj akademskoj nirvani. “Građanska opcija” kakvu nametljivo pokušava generirati HNS, u konkretnoj političkoj praksi pokazuje se kao razmjerno nestabilan spoj pomodnosti, afektacije, rodovsko-seksualnih afilijacija i prilično dramatične borbe za osobne profite.