Ivan StarčevićMERIDIJAN 16
Četvrtak, HRT 1, 22.38
Kaktus
U ponedjeljak i utorak, u povodu Tukijeva rođendana, urednica i voditeljica Iva Gačić (po splitski: Diva Mudantić), dva je dana razvlačila priču o ovoj ili onoj rodnoj kući našeg najvrijednijeg pokojnog predsjednika države. Kazna je stigla u četvrtak, kada se urednici i voditeljici dogodila nezgodacija da je uz sliku i ton jednog sijedog gospodina o kojemu se govorilo kao o odvjetniku Milivoju Žugiću išao potpis «Mišo Vasić». Kako je Milivoje postao Mišo nije nam ni objašnjeno ni ispravljeno, što držimo znakom čiste kolegijalnosti urednice «Meridijana 16» prema novoj velikoj urednici u Dnevniku, gđici Sanji Mikleušević. Ona je, iako urednica, našla vremena i za rasno novinarstvo, jer takav je to temperament. Nema ga smisla zauzdavati ispravljanjem grešaka u tuđim prilozima, kad je on u stanju kvalitetno proizvoditi sam svoje greške.

TENIS: ZAGREB OPEN 2003
Četvrtak, HRT 3, 16.00
četiri kaktusa
Tonska smetnja zvana Dušanović bila je neumoljiva, što je problem koji čak ni vrijedni djelatnici Odašiljača i veza nisu u stanju riješiti. Slika s terena sportskog parka «Mladosti» bila je tradicionalno odlična, čak su se i brojne seksistički primitivne šetnje kamerom po gledateljicama (redatelj Ranko Varlaj) dale trpjeti, sve u nadi da će tona nestati. Budući da je tona bilo, to su oni gledatelji koji ne znaju za savjet glasnogovornika Odašiljača i veza («ugasite ton») i ovaj put mogli uživati u redovitoj točki Cirkusa Dušanović. Osnivač i jedini artist (maestro Dušanović) i ovaj put je bez ikakva srama nastupio u trostrukoj ulozi: kao učitelj tenisa, kao onaj koji bi to bolje od sirotih tenisača i kao čovjek koji odigrao na tisuće ATP turnira, pa se zgražava nad tim pacerima. Pod točkom tri, negdje oko 17,30 h, u meču Giorgio Galimberti protiv Claveta i Dušanovića, mršavi maestro debelog lica (dijeta nije posve uspjela) oborio se na vještinu nesretnika kojeg je zapalo da u jednoj svjetskoj priredbi, kao što je ATP Challenger turnir Zagreb Open 2003, igra pred spiljskim komentatorom.
Kad je mladi Giorgio zapucao loptu, sportski Zagreb ovako se oglasio: «Uuh! – ovo se ne smije dogoditi! – na ništa-petnaest! – c-c-c!». Maestrovo trostruko nisko «c» vrhunac je dugogodišnjeg predanog rada naraštaja sportskih tv novinara, od Milke Babović do dana današnjega. Desetljeća izravnog prijenosa javnih dijeljenja lekcija sportašima morala su uroditi plodom: od iritantno priglupih davnih pedagoških početaka tete Milke (koja je ipak bila vrhunska sportašica) dotjerali smo do toga da nam vrhunske sportaše danas vrijeđaju raznorazni dušanovići kojima je jedina veza sa sportom rješenje o oslobađanju od tjelesnog, koje je mama pribavila još u prvom osnovne i redovito ga na početku svake školske godine obnavljala.
Da nam se ne bi predbacilo da na sportske tv novinare gledamo premalo crno, imamo mi tu u pričuvi i Dragu Ćosića, čovjeka koji se zna veseliti hrvatskim sportskim uspjesima. Kad su završile obje polufinalne utakmice i kad je bilo jasno da će Milan i Juventus igrati u finalu Lige prvaka, onda se sportaš, čovjek i domoljub Ćosić ovako oduševio: «Imat ćemo dva naša igrača u finalu! Jednog u Milanu, drugog u Juventusu! Dvojica u finalu! Pa tko može poželjeti više!» Stvarno, tko je taj čudak koji bi poželio jedanaest naših igrača, čitavu jednu nogometnu momčad, u završnoj utakmici ovogodišnje Lige prvaka, ili tko je taj idiot koji bi izrekao nešto za ludnicu, npr. 22 naša igrača u finalu. Naravno da je vrhunski hrvatski sportski reporter posljednja osoba koja bi hrvatskom i sportu uopće poželjela nešto novo iz svojeg sluganskog repertaora. Igrač ili dva negdje u nekom stranom klubu već je strašan hrvatski sportski uspjeh. Pa tko može poželjeti više!

POVIJEST: STALJIN
Četvrtak, HRT 1, 10.30
Kaktus
Voditelj i povjesničar Tvrtko Jakovina pozvao je u emisiju nekakvog čudnog čovjeka koji se zove Ivo Banac. Gospodin Čudak nije se stigao pripremiti za emisiju, pa je umjesto «Staljin» stalno govorio «Stalin», a umjesto boljševik – «bolševik». Kad je taj naš stalinist šesti put rekao «stalin», bilo je odmaklo dovoljno vremena da se vidi da stalinist vrlo dobro govori svoj materinski hrvatski i da mu je trebalo samo pet minuta prije emisije da eliminira tu malu grešku. Šteta što ih nikako nije uspio pronaći. Nemilosrdna brojnost njegovih obaveza (predsjednik je nekakve hrvatske političke stranke, sveučilišni profesor našoj djeci u Yale, česti nastupi na HRT-u…) nije mu dopustila da prije ulaska u tv studio bar tri put sam sebi glasno kaže «staljinist» i poštedi nas svojeg prenemaganja sa stalinom i stalinizmom. Dakle, idući put kad putem tv budete kvarili našu djecu, lepo vas prosimo, gospon Banac, da prije toga naučite dragu hrvatsku riječ «staljinist».
Čitatelji koji misle da ništa na ovoj stranici nije istina (pa ni formulacija «česti nastupi na HRT-u»), okrutno će se iznenaditi kad od slučajnih gledatelja saznaju da je Stalin Banac već idućeg dana, u petak navečer u «Meridijanu 16», bio gost emisije koji je radoznaloj Ivi Gačić trebao reći koju o traženju Amerikanaca da im Hrvatska potpiše kako nikakav međunarodni sud ne može suditi američkim državljanima. Dok je studijem piskutalo i šušljetalo njegovo odlučno «možda», naše misli hrlile su ka nekim drugim američkim sveučilišnim profesorima (npr. Bogdanu Deniću, možda i Dedijeru) koji nemaju tu čast da budu i hrvatski političari, pa im misao i zbog toga slobodnije leti. Perfidna HRT smjestila je baš našem Stalinu, umjesto da jedino njega poštedi umovanja o zapletenosti američko-hrvatskih relacija.
Osim stalinista Banca i pjevačice Claudije Beni (u petak navečer u dvije emisije zaredom), jedino je odbjegli vojnik Ante Gotovina bio više puta spominjano ime prošlog tjedna na HRT-u. U dvije toli oprečne emisije kao što su «Glamour cafe» i politički talk show «Nedjeljom u dva» razni su bili pitani bi li policiji dali obavijest o boravištu skrivanoga i za to dobili 350.000 kn. Svi su, čak i pjevačice zabavne glazbe, počinjali priču o pravnoj državi, ali ne bi ipak oni nazvali 92. Šteta što ovom najpopularnijem pitanju nije bilo dodano ono o istoj nagradi koju je član stranke popularnog Pašalića raspisao za ime informatora. Nadajmo se da će onaj tko se javi policiji biti dovoljno pametan da nazove pašalićevce, kaže im ja (Ivan Starčević) sam Gotovinu prijavio vlastima i tražim svojih 350 somova

HTV PRIKAZUJE
Petak, HRT 1, 18.34
četiri kaktusa
Prema istraživanju nezavisne inozemne agencije IS, gledanost ove emisije bila je 0,02 posto. Publika se sastoji od desetak zaposlenika HRT-a i rodbine. Desetak je dobilo godišnje nagrade koje svojim ljudima dodjeljuje HRT, a kako je «HTV prikazuje» emisija HRT-a, normalno je da smo lijepo izviješteni o događaju (svečanoj dodjeli diploma) koji je privukao sveopću pažnju. U ime rodbine i nagrađenika bilo nam je posebno drago vidjeti kako se i sportski reporter Sušec slika s velikim kartonom u ruci. Nešto je bilo izuzetno dobro u njegovu radu tijekom cijele prošle godine, mora biti da je. Najbolje je bilo ono kad ga nisu izabrali za glavnog urednika programa, na mjesto gdje bi njegove potvrđene menadžerske sposobnosti došle do potpunijeg izražaja. Nadamo se da je dodjelom šupljeg kartona, umjesto svima omiljenih tankih banknotica, sada ta nepravda jednom za svagda ispravljena. Dragi Božo, čestitamo.

PO URE TORTURE
Nedjelja, HRT 2, 22.40
četiri vijenca
Vrijeme (odvratno kasno) i mjesto emitiranja (ponižavajući Drugi program) očita su poruka ozbiljnijeg i vrijednijeg dijela nacije autoricama i autorima ove humorističke i satiričke emisije. Uputili su je raznorazni zlovoljni ljudi i urednici kojih je puna Hrvatska. Poručuju da bi oni to radili bolje i da su u to toliko sigurni da ne žele ni pokušavati, a jedino što žele je držati što dalje od sebe Petru Nižetić, Marijanu Batinić, Tea Peričića, Tomislava Radića (popularnog Tomu Davnika) i ostale autore sada već slavne i dragocjene «Po ure torture». Zato one sekunde kad «Po ure torture» bude na programu na onom mjestu koje zaslužuje (nedjeljom na prvom programu odmah poslije Dnevnika, a prije Milijunaša), možete biti sigurni u perspektive nacije.
U tradicionalnoj uličnoj anketi pitanje je bilo tko je čelist. Skoro pa najviše bilo je onih koji su odgovarali da je to netko tko je na čelu nečega, tko je čelni čovjek. Neki mladić je jasno izgovorio da je to čovjek koji se bavi «pčelama». Možda je on pitanje čuo kao «tko je pčelist». Što rade čelisti? Oni uzimaju med pčelama i tako zarađuju novce, reče taj mladić koji je, kao i svi iz dosadašnjih «Torturinih» anketa, idealan sudionik kviza «Tko želi biti milijunaš». Emitiranjem «Po ure torture» prije «Milijunaša» znatno bi lakše bilo gledati one koji u ozbiljnom kvizu daju ozbiljne odgovore, ali nekim čudnim slučajem jednako duhovite kao što su oni u jedinoj duhovitoj emisiji Rvacke danas. Neka «Po ure torture» bude aperitiv nužan prije uzimanja teške hrane.