Denis Latin, vodeći televizijski novinarSnage koje su pokušale obaviti kancelarsku zadaću obuzdavanja Mesićeva plana za Gotovinu razbile su se već na prvome koraku. Umjesto da ispravno validiraju predsjednikovo dovitljivo haaško uprizorenje Gotovine kao i njegovo pristajanje da surađuje i odgovara pred tribunalom, lijevo-liberalni gurui i ljubitelji unaprijed donesenih teza i zaključaka, pa tek iz njih izvedenih činjenica, svoj cjelokupni medijsko-špijunski antimesićevski komplot završili su oko navodno falsificiranog dokumenta kojim se ministarstvo obrane tadašnje Republike Srpske Krajine odlučilo pozvati stanovništvo da se zbog napada Hrvatske vojske evakuira u pravcu Srba. “Grupovski” udružene snage stoga su odmah neinteligentno i tupavo zaključile, u skladu s obveznim zaključcima svoga komiteta, koji nikad nije favorizirao mozganje vlastitom glavom nego uvijek privilegirao one koji su mišljenja uvijek formulirali onako kako je to zahtijevala ideološka fronta, prema kojem se radi o jednom od najvećih a možda čak, možete zamisliti, i najvećem skandalu trećesiječanjske vlasti. Zanimljivo je da taj isti krug lijevih moralista nije tako jetko reagirao i prije nekoliko godina kad je također u Nacionalu razotkrivena kriminalna organizacija “Grupo”. Isto kao i danas, istina i principi tada su bili lako žrtvovani u ime opstanka Račanova kancelarijata elegantno zaobilazeći nemoralnost Pašalićeve “grupovske” urote i sve posljedice koje će ta gangovska urota ostaviti na političku i medijsku budućnost Hrvatske. Tada su papiri s mnogo puta većom krimi-težinom zaboravljani i zabašurivani pod još jednim stereotipom: onim o ljubomornom medijskom magnatu koji je htio srušiti jednog navodno uspješnog ali moralno totalno posrnulog medijskog tajkuna.

Ista praksa nastavlja se i danas. Mesića treba prizemljiti i po mogućnosti mu nabiti komplekse istovrsne Račanovom tuđmanizmu. U tom se smislu koriste argumenti koji nemaju veze sa zdravim razumom. Jedan nebitni letak totalno se pretpostavlja općepoznatim činjenicama o kojima svoje iskaze mogu dati stotine i stotine svjedoka za koje ne trebaju nikakvi špijunski falsificirani ili nefalsificirani papirići. Srpsko je stanovništvo nužno, htjelo ili ne htjelo, po usmenoj zapovijedi bilo prisiljeno napustiti svoje domove pod prijetnjom tadašnje marionetske vlasti u Kninu koja je naložila evakuaciju prema Srbu. Kninski su Srbi bili izdani u ime viših ciljeva. Hrvatska je vojska upravo zato tako brzo napredovala. Povlačenje krajinskih Srba bilo je brzinsko i bespogovorno, upravo zato optužbe o pretjeranom bombardiranju Knina u najmanju ruku zvuče komične i smiješne. Za vrijeme i nakon “Oluje” jesu počinjeni zločini nad Srbima koji su ostali. Ako ih je Tuđman želio ostaviti nekažnjenima, Gotovina im nastavio progledavati kroz prste, ostaje ključno i razorno pitanje koje baca opasne dvojbe nad aktualni koalicijski režim: što je i koliko učinjeni da se procesi protiv zločinaca počnu i okončaju za njegovog mandata. Ako su pak procesuirani ostaje veliko pitanje zbog čega se onda pod Haaškim sudom optužuje Gotovinu.

Pitanja su kao što se vidi puno složenija od načina na koji ih profanira nevješti Račanov tisak u kojega dominira strah da bi se prizemljenjem nacionalnog misterija s Gotovinom mogli dogoditi neki nepredviđeni nusprodukti koji bi Račanovom krugu oduzeli hranu od koje preživljava njegov koalicijski primat. Skidanje optužbi s Gotovininih pleća taj bi primat mogao biti izgubljen zato što bi se razdjelnice s rigidnom desnicom, koja je i dosad u svoje svrhe zlorabila generala, mogle biti sasvim poravnane. Smirivanjem napetosti oko suradnje s Haaškim tribunalom mogla bi se objektivnije sagledati realna sposobnost vlasti u kojoj Račan vodi glavnu riječ. Njegov strah da bi zbog skidanja nacionalnog tlaka zbog Gotovine vaga mogla prijeći na Sanaderovu stranu izlišan je, jer koliko god se prao od hadezeovske loše prošlosti HDZ nema realne mogućnosti preuzeti kancelarov primat. No prava opasnost, kako to opet indikativno svjedoči kancelarov osobni novinar, leži u mogućnosti da Mesićev plan za Gotovinu rezultira porukom koju bi javnost mogla iščitati kroz sintagmu: “Mi smo oni koji smo kadri vladati Hrvatskom, za razliku od sadašnje nesposobne vlade.” Upravo u toj rečenici leži objašnjenje tako uzavrelih medijskih napada na Mesićevu inicijativu. Čovjek bi promatrajući ih stekao dojam kako se radi o principijelnoj borbi za sankcioniranje svakog ratnog zločina, no iza svega se zapravo krije Račanov i Pavićev strah da će ih velike ambicije Mesićeve stranke koje su kulminirale reteriranjem generala Gotovine s koje su se dosljednom suradnjom i poštovanjem haaške nadležnosti približili europski horizonti, prisiliti da odstupe s pozicija vodećih državnih moćnika.

Upravo zbog toga nagla briga da se odjednom zaštiti svaki kotačić suradnje sa Sudom, ultimativno uhiti Gotovina i diskvalificira svako nastojanje da se hrvatskom građaninu da podrška u obrani svoje nevinosti pred međunarodnim sudom mogu početi smatrati tamnom i politikantskom mrljom dijela lijevo-liberalnih igrača. Oni, kao što se vidi, nisu zainteresirani za istinsko rješavanje nacionalnog konflikta i stvarno približavanje europskim integracijama nego obrani tanušnog i uskogrudnog koncepta na kojem počiva Račanova vlast. Stoga je plan koji je dobrim dijelom podržala i Carla Del Ponte uporabljen za spuštanje Mesića na razinu s koje će Račan još uvijek biti vidljiv kao novi i nezamjenjivi otac domovine. Gotovina je krupna riba koja je prešla iz radikalno desničarskog kruga u red onih koji poštuju nadležnosti i premoć Haaškog suda, problem je samo u tome što bodovi za prelazak idu na Mesićevu listu koja već godinama opasno ugrožava Račana.

Glavna haaška tužiteljica demistificirala je svu pompu koju je oko Mesićeve platforme podigla i razvezala “grupovska” štampa. Carla Del Ponte nije uznemirena najavljujući da bi Gotovina mogao, ako nastavi stopama dosljedne suradnje s tribunalom, dobiti ademijevski status. Zanimljivo je kako isti medijsko-politički krug istovrsnih blitz-kriegom s generalom albanskog podrijetla nije nailazio na odjeke koji bi se mogli uopće stavljati u ravan sa sadašnjom antimesićevskom harangom.

Svi napori da se predsjednikovo pomaganje Gotovini pred Haagom i olakšavanje hrvatske pozicije u novom europskom poretku svedu na veliki Mesićev poraz stoga su samo jedan veliki falš. Prave dimenzije Mesićevih poteza honorirat će vrijeme a ne napuci kancelarovih obeznanjenih potrčkarala, kao što se vidi vrlo uznemirenih oko gubljenja pozicija oko vlastita primata. U tom strahu poneki su u silovanju činjenica i podmetanjima krivih zaključaka izgubili svaku mjeru i prešli u onostrano.