Georgios Chatzigiagkou (Foto: Oleg Moskaljov)Samo nekoliko dana pred potpisivanje pristupnog ugovora s EU te usred sve dramatičnije krize u eurozoni kojoj raznorazni stručnjaci i analitičari sve češće predviđaju raspad, nameće se sve više pitanja o tome u kakvu će Uniju Hrvatska ući 2013., koje će joj to donijeti prednosti, a koje nedostatke, kako će se to odraziti na život hrvatskih građana i može li se Hrvatskoj dogoditi grčki scenarij, ali i kakva je budućnost EU i je li moguće okončati nastalu krizu. Na njih je pokušao odogovoriti Georgios Chatzigiagkou, kozultant za fondove EU s privremenom adresom u Zagrebu, koji je doktorirao na temu pristupa Hrvatske EU. U intervjuu za Ncional.hr iznio je svoja viđenja o tome hoće li Hrvatska znati povući dovoljno sredstava iz EU fondova, kako može izbjeći grčki scenarij i može li se dogoditi da zbog krize zemlje EU odgode ratifikaciju sporazuma s Hrvatskom, ali i kako vidi budućnost EU.

Nacional.hr: Hrvatska vlada kao jednu od najvećih prednosti pridruženja EU za Hrvatsku naglašava onih 3,5 milijardi eura koje bi Hrvatska mogla izvući iz EU fondova. Možete li objasniti zašto to nije moguće i koliko predviđate da bi Hrvatska mogla izvući, s obzirom na njezine kapacitete u ljudstvu i službama koje se time bave?

- Uistinu, Hrvatska po ulasku u EU ima pravo na 3,5 milijardi eura iz strukturnih i kohezijskih fondova EU. Stoga je hrvatska vlada u pravu kada ukazuje na tu činjenicu. No, u konkretnim brojkama, Hrvatska je dosad uspjela upiti manje od 25% pretpristupnih fondova EU. To je uistinu vrlo nizak postotak. Stoga je popularna pretpostavka da će se Hrvati probuditi na dan pristupa i zateći svoje bankovne račune preplavljene eurima tek iluzija.

Daleko od toga; kako bi upila te obilne iznose europskog novca, Hrvatskoj trebaju adekvatno obrazovani i kvalificirani javni službenici, stručnjaci i tvorci politike na svim razinama državne administracije (lokalnoj, županijskoj i državnoj). Hrvatskoj također treba sveobuhvatan i transparentan krug oblikovanja politike. Ona treba ojačati i usmjeriti "središte vlasti" u odnosu na strateško planiranje, jer je trenutni sustav vrlo rascjepkan. Također bi trebao biti proveden novi Zakon o regionalnom razvoju te stvorena i ojačana sinergija s pretpristupnim i poslijepristupnim fondovima EU. Iako nije nimalo lako graditi kapacitete u posljednji trenutak, još uvijek vjerujem da Hrvatska može uspješno upiti novac Europske unije, ili njegov velik dio, pod uvjetom da nova vlada ozbiljno shvati zadatak osnaživanja administracije u zemlji i kapacitet nacionalne koordinacije EU u idućih 18 mjeseci - to jest, prije ulaska u EU. Istodobno, pitanje reforme javne administracije trebalo bi biti u središtu reformskog projekta nove vlade i to depolitizirano, to jest smješteno izvan dnevne rutine rada vlade i oporbe. Dakako da posjedovanje nužnih administrativnih i ljudskih kapaciteta nije dovoljno da bi se apsorbirao novac EU i tako omogućio održivi razvoj cijele Hrvatske: jednako snažan sustav nadzora/pravnog gonjenja u kombinaciji s učinkovitim sudstvom temeljni su preduvjeti za društvenu jednakost i vladavinu prava.

Grčka je bila u sličnoj situaciju te je na koncu povukla tek mali dio ponuđenog iznosa. Koje su posljedice toga za grčku ekonomiju i kako se to moglo izbjeći?

- Grčka je bila veliki primatelj EU fondova od 1980-ih. Grčka je kao cjelina 1989. godine stekla pravo na strukturni fond Cilja 1 i to se nastavilo do 2006., kada je pet regija izgubilo kvalifikacije za tu najvišu kategoriju ulaganja. Grčka je također primila obimna ulaganja kroz kohezijski fond i manje iznose kroz razne zajedničke inicijative. Ipak, Grčka je unatoč svom tri desetljeća dugom članstvu u EU učinila vrlo malo za izgradnju svojih sposobnosti aktivnog sudjelovanja u procesu donošenja odluka EU i apsorpcije novca. Uslijed slabog nadzora EU, novac je iscurio kroz netransparentne kanale, što je ograničilo pozitivne učinke na grčku ekonomiju. Time ne želim sugerirati da sredstva EU nisu imala nikakvog pozitivnog učinka. Imala su - osobito kroz infrastrukturne projekte i, najskorije, obnovljive izvore energije. No, korupcija i klijentelizam omogućili su PASOK-u i Nei Dimokratii (dvije vladajuće stranke u Grčkoj od 1974.) da dodijele državni i europski plijen svojoj klijenteli, veliki gospodarskim i medijskim konglomeratima.

Možete li usporediti ekonomsku situaciju u Hrvatskoj danas sa situacijom u Grčkoj prije dvije godine? Ima li tu mnogo dodirnih točaka i je li grčki scenarij neizbježan i u Hrvatskoj ako se smjesta ne provedu neugodne promjene?

- Usporedba Hrvatske i Grčke vrlo je poučna za svakoga zainteresiranog za razumijevanje modaliteta trenutne dužničke krize u eurozoni. Obje zemlje imaju napuhane i neučinkovite sustave javne administracije, kao i sporo pravosuđe. Obje zemlje iskusile su brzinsku deindustrijalizaciju. U obje zemlje reforme su se pokazale "mrtvim slovom na papiru" jer pruženi otpor blokira ili poticanje nužnih gospodarskih i strukturnih reformi ili institucionalizaciju novih pravila. Stoga, protivno široko rasprostranjenoj pretpostavci, Grčka i Hrvatska imaju mnogo zajedničkog. Samo bih spomenuo važne uloge tempiranja i političke neodlučnosti u pogoršanju krize. U ljeto 2009. godine, Grčka je ponovo bila na putu održavanja izbora (zapaljiva situacija) umjesto da poduzme stroge mjere fiskalne konsolidacije, dok je nova hrvatska premijerka Jadranka Kosor odobrila zloglasni krizni porez (odlučan politički izbor), dajući znak da je fiskalna konsolidacija jedan od ozbiljnih zadataka nove vlade. Poznato je što je uslijedilo: Grčka je svjedok nezapamćene društvene, ekonomske i političke krize, dok je Hrvatska još uvijek relativno stabilna unatoč ozbiljnim strukturnim problemima. To ne znači da je Hrvatska sigurna. Naprotiv: nova vlada treba učiniti još mnogo toga kako bi potaknula hrvatsku konkurentnost i ispravila strukturne nedostatke. Ali tempiranje i odlučnost u stvaranju politike od vrhunske su važnosti u globaliziranom okružju gdje tržišta imaju "oči i uši" svugdje. Obrnuto od Grčke, Hrvatska je pokazala veću političku odlučnost, dijelom kao odgovor na izvanjske uvjete: strogi nadzor EU i političke zahtjeve. Ostaje da se vidi hoće li se nova vlada pokazati dovoljno odlučnom da nastavi sa svim nužnim reformama.

Koje bi to mjere bile? Neće li one odvesti Hrvatsku u sličnu paralizu javnog sustava u kakvu su odvele Grčku?

- Kao što sam naveo, Hrvatska pati od kroničnih strukturnih problema, trenutnih proračunskih neuravnoteženosti, kao i krutih uvjeta ulaska na tržište, iako su poduzeti koraci ka njihovom ublažavanju. Istodobno, prilično slično kao i kod Grčke, u Hrvatskoj posebne grupacije uživaju skandaloznu zaštitu države i državnu imovinu kroz posebne doplatke, subvencije itd., što kvari konkurentnost i s vremenom stvara društvenu nejednakost povećavajući javni dug zemlje. Nezaposlenost ostaje tvrdoglavo visoka otkako je Hrvatska stekla nezavisnost, što je dijelom posljedica činjenice da je Hrvatska izgubila svoja prirodna tržišta i potrošače nakon propasti Jugoslavije. Na ovom se problemu djelomično radi, kako pokazuje uspješan „prodor" hrvatskih tvrtki u Srbiju, na Kosovo i u Sloveniju. Da bi se pristupilo rješavanju svih tih nedostataka, potreban je ozbiljan „državni lifting" koji bi popratilo pretvaranje državne administracije u učinkovito, djelotvorno, transparentno i građanima sklono sredstvo. Istodobno, trebala bi biti pokrenuta i/ili provedena racionalizacija vladine zajmovne i proračunske politike zajedno s pojačanjem konkurentnosti i potiskivanjem sustava kartela, kao u slučaju reforme javne administracije i proračunske politike. Te strukturne reforme prilično su bolne i prirodno je da stvaraju „gubitnike". Međutim, pokretanje pozitivne javne rasprave o nužnosti reformi ključno je za uspjeh nove vlade u rješavanju strukturnih nedostataka Hrvatska sljedećeg tjedna potpisuje pristupni ugovor s EUHrvatske. Podjelu hrvatskog stanovništva na grupacije trebalo bi izbjegavati jer će to ozbiljno narušiti koheziju hrvatskog društva, kao što je pokazao i grčki slučaj. Hrvatska je u posljednjih stotinjak godina na ovaj ili onaj način u stanju stalne krize i paralize - pa ipak je preživjela. Trenutna kriza samo je još jedna epizoda u dugoj tranziciji zemlje u modernost ili sada već postmodernost. No, nije vjerojatno da će Hrvatska doživjeti propadanje države: vjerovanje u koncept „nacije-države" duboko je ukorijenjeno u hrvatske elitne i javne umove nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji. To prirodno stvara osjećaj „rezerviranosti" prema državi u strahu od njezine propasti i/ili mobilizacije unutarnjih i vanjskih „neprijatelja". Ne kažem da društvena nelagoda neće doći do izražaja, ali nije vjerojatno da će dovesti do procesa raspadanja države kakvom smo svjedočili u Grčkoj.

Što će ulazak u EU po vašem mišljenju donijeti Hrvatskoj u praksi? Što će on značiti za običnog građanina? Što će poskupjeti, što pojeftiniti, što ćemo dobiti, a što izgubiti?

- Za Hrvate članstvo u EU obećava neograničene mogućnosti za samopotvrđivanje i blagostanje. Na primjer, biti dijelom zajedničkog tržišta znači značajno smanjenje telekomunikacijskih troškova. Hrvati će slobodno putovati, živjeti i graditi karijere po cijeloj Europi. Studenti će dobivati povlašten status na prestižnim britanskim sveučilištima, što će u praksi značiti značajno smanjenje školarina. Ali, kao i sve u životu, i ovo ima svoju cijenu. Pretpostavka je da će Hrvatska, što se bolje pripremi za članstvo u EU, imati veće šanse za napredak nakon pridruženja. Ali Hrvatska se sprema pridružiti promijenjenoj EU čije se značajke tek definiraju. Ako bismo pokušali predvidjeti hoće li se troškovi života u Hrvatskoj povećati nakon primanja u EU, grčki je primjer i tu osobito poučan jer dvije zemlje dijele brojne strukturne neuravnoteženosti. Grčko članstvo u eurozoni bilo je popraćeno rastom cijena, kao rezultat strukturne krutosti i neučinkovitosti grčkog tržišta. Ovo je i za Hrvatsku vjerojatan scenarij jer ni njezino tržište nije dovoljno „slobodno". Ovime ne sugeriram da članstvo u EU samo po sebi ili u kombinaciji s domaćim neučinkovitostima proizvodi rast životnih troškova. Svjetske cijene hrane povećat će se u sljedeća 2-3 desetljeća prema predviđanjima UN-a. Demografski pomaci, kao na primjer veći postotak umirovljenika u odnosu na cjelokupnu populaciju, također će imati utjecaja na povećanje troškova života. Svi ovi čimbenici zajedno će izvršiti pritisak na rast životnih troškova. Cilj je povećati dohotke ljudi kroz poduzetništvo, strukturne reforme i druga tržišna sredstva te u isto vrijeme stvoriti sigurnu mrežu socijalne zaštite za one koji će izgubiti.

Koji je vaš komentar na primjedbe onih najžešćih kritičara trenutnog hrvatskog pregovaračkog stajališta naspram Unije, koji opetovano u javnosti tvrde kako će se Hrvatska pretvoriti u 'političkog vazala' Bruxsellesa, te da je trenutni ugovor EU 'bodež uperen u srce hrvatskog nacionalnog suvereniteta i ekonomske nezavisnosti'.

- Hrvatska se sprema postati 28. članica EU. EU okuplja najbogatije nacije svijeta. Biti dijelom takvog prestižnog kluba nije lako postignuće. Stoga Hrvati zaslužuju čestitke. Ali istina je da članstvo u EU ima svoju cijenu: važni dijelovi nacionalnog suvereniteta preneseni su u Bruxelles. Sve više i više odluka u Vijeću ministara i Europskom parlamentu donosi se kvalificiranim većinskim glasovanjem, što znači da je nacionalni veto ograničen na malobrojna područja stvaranja politike. Od stupanja na snagu Lisabonskog sporazuma i, najvažnije, izbijanja krize eurozone, nedemokratske institucije poput Europskog vijeća koje okuplja čelnike vlada opunomoćene su nasuprot drugih institucija, poput Europske komisije, što ograničava moć malenih država članica EU jer odluke sve više donosi Njemačka.

Zbog svih ovih razloga Hrvatska mora izgraditi i posjedovati snažnu nacionalnu koordinaciju EU i administrativni kapacitet do dana pristupa. Hrvatska mora biti „aktivna" država članica EU, a ne samo „konzument" odluka EU. Ovo osobito vrijedi s obzirom na mali obujam Hrvatske. Izgradnja EU savezništava je najučinkovitije sredstvo obrane hrvatskih nacionalnih i drugih interesa. Kao što je dokazala trenutna kriza eurozone, svijet je povezan do te mjere da pogrešne odluke donesene u SAD-u utječu na živote Poljaka i Rumunja. I Hrvatska je bila pogođena krizom eurozone iako nije članica EU. Stoga ima razloga biti dijelom kluba i tako biti uključena u odlučivanje umjesto da bude vani i naprosto „konzumira" izvanjske rezultate. Hrvatska nije ni Norveška ni Švicarska da bi mogla samostalno uspjeti u visoko globaliziranom svijetu.

Kako vidite budućnost EU i mislite li da sadašnja situacija može biti razriješena u skoroj budućnosti?

- Projekt EU snažno je svjedočanstvo sposobnosti demokracije da uspostavi i održi mir i blagostanje. Ustvari, nitko ne bi smio zaboraviti da prvi put u dva tisućljeća europske povijesti krvavih oružanih sukoba, etničkog čišćenja i prisilnih preseljenja stanovništva, europske nacije uživaju gotovo šest desetljeća dugo razdoblje neprekinutog mira. Iznimka bi, dakako, mogli biti jugoslavenski ratovi 1990-ih. Nije mala stvar što Portugalac ili Irac može slobodno putovati u Pariz ili Stockholm, vjenčati se i započeti karijeru na ravnoj nozi s Francuzima i Šveđanima.

No, kao što pokazuje trenutna kriza eurozone, sama EU je organizacija koja se stalno razvija. Tako će Hrvatska ući u izmijenjenu EU čije se osobine tek sada polako definiraju. Neformalna višerazinska EU poprima formalni institucionalizirani oblik kao eurozona i njezinih 17 članica postaju epicentar Unije. Unutar eurozone, Njemačka preuzima hegemonijsku ulogu. Ovo je nezapamćen razvoj događaja jer je sve donedavno EU bila zajednica nacija-država koje su donosile odluke na temelju solidarnosti. Institucije EU poput Europske komisije dokazale su se kao snažni zagovornici malih i srednje velikih zemalja stvarajući protutežu moći velikih zemalja poput Njemačke i Francuske. Trenutno zaobilaženje Europske komisije i prijenos de facto poprišta donošenja odluka iz europskog Bruxellesa u njemački Berlin (u svjetlu ekonomskih tegoba mediteranskih država članica EU) mijenja uspostavljenu ravnotežu moći u korist Nordijaca pod Njemačkom. Istodobno, EU 10, odnosno članice EU izvan eurozone, sve se više guraju u stranu. Njemačka vrlo dobro zna da EU u svom sadašnjem obliku ne može nadživjeti, niti se s njima natjecati, rastuća svjetska gospodarstva poput Kine, Indije i Brazila. Kako se strani kapital seli na istok, tako raste i potreba za transformacijom EU jer je u protivnom ugrožen europski prosperitet. To je vrlo dobro iščitavanje stvarnosti i budućnosti, ali način na koji Nijemci pokušavaju „obrazovati" svoje partnere u EU ne pomaže baš puno. Ukratko, njemački gospodarski nacionalizam i grčeviti odgovori na krizu eurozone mogli bi se pokazati katastrofalnima ako Njemačka ne „nadoknadi" slabijim državama članicama nužne promjene. Moje je predviđanje da će EU biti svjedokom velikog pomaka ka federalizaciji, iako je iskustvo pokazalo da je EU proizvod postupnih promjena.

S obzirom na zabrinjavajuću situaciju u zemljama EU, smatrate li da bi EU mogla odgoditi ratifikaciju sporazuma o hrvatskom pridruženju? Što da EU radi s još jednom slabom zemljom kojoj će uskoro vjerojatno također trebati financijska pomoć? Hrvatska je malo tržište, koja je tu korist za EU u ovim teškim vremenima?

- Ovo je uistinu vjerojatan scenarij, iako još uvijek vjerujem da će Hrvatska naposljetku ući u EU u srpnju 2013. Po mome mišljenju, prava prijetnja hrvatskom pristupu je njezina loša izvedba. Hrvatski bi narod trebao znati da je njihova zemlja još uvijek pod nadzorom Europske komisije unatoč zaključenju pregovora. Stoga cilj ulaska u EU i dalje ostaje na snazi. Kroatoskeptične zemlje poput Nizozemske i Velike Britanije lako bi mogle zatražiti odgodu hrvatskog ulaska uoče li kršenje hrvatskih obveza prema EU (osobito u područjima reforme pravosuđa, korupcije itd.). Istodobno, ukoliko se Hrvatska učinkovito ne posveti svojim strukturnim nedostacima (javni dug itd.) i shodno tome bude predstavljala prijetnju za EU, države članice i institucije EU mogu postaviti nove uvjete za njezin ulazak i tako ga odgoditi.

Kako objašnjavate činjenicu da Hrvatska u EU ulazi sama? To se dogodilo samo s Grčkom 1981.

- Što se tiče Hrvatske, EU je odlučila nastaviti s politikom uključenja jedne članice iz tri glavna razloga. Prvo, nakon istočnih i jugoistočnih krugova proširenja EU 2004. i 2007. godine, prisutan je rastući „zamor od proširenja" među narodima EU. Osobito je ulazak „tromih" Bugarske i Rumunjske 2007. godine ozbiljno potkopao kredibilitet EU s obzirom na stalne probleme tih zemalja s transparentnošću, organiziranim kriminalom, neučinkovitom javnom administracijom i propusnim granicama. Najvažnije od svega, trenutna dužnička kriza vladara eurozone dodatno je potkopala šanse za buduća proširenja jer je EU zaokupljena vlastitim problemima. Dopuštanje integracije u EU zemljama s ozbiljnim strukturnim problemima uistinu nije vjerojatan scenarij. Stoga će po mome mišljenju EU od sada davati prednost pažljivim i proračunatim pristupima po jedne članice. Hrvatska je primjer toga. Drugo, suprotno od ostalih zemalja kandidata sa Zapadnog Balkana, Hrvatska je daleko brže napredovala s EU-sponzoriranim reformama i usvajanjem acquis communnautaire (unatoč stalnim problemima s provedbom). Stoga bi grupiranje Hrvatske sa Srbijom, Crnom Gorom ili Bosnom ozbiljno narušilo kredibilitet EU kao poštenog igrača. Ipak politika proširenja EU prema Zapadnom Balkanu jasno precizira da pristup zemalja kandidata ovisi o njihovim „vlastitim zaslugama" i „tempu reformi". Konačno, Hrvatska je za EU priča o uspjehu i „uzor" za nekoć ratovima rastrgan Balkanski poluotok. Stoga hrvatski ulazak signalizira ostatku kandidata sa Zapadnog Balkana da je članstvo u EU još moguće pod uvjetom da izađu u susret zahtjevima EU i potaknu reforme.