Denis LatinTočno prije godinu dana na ovom je mjestu procijenjeno kako su Mesićeva isprika židovskom narodu za zločine počinjene u II. svjetskom ratu i Račanovo potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju najznačajniji vanjskopolitički događaj u mandatu trećesiječanjske vlasti. Dva vanjskopolitička događaja izrazito unutarnjopolitičkih dimenzija dala su punu potvrdu takvih novinarskih ocjena.

Prvi se ogleda u prvom, po mnogima povijesnom posjetu jednog izraelskog predsjednika Republici Hrvatskoj. On je, nema nikakve sumnje, uvažavanje korekcija što ih je predsjednik Mesić i cjelokupna hrvatska vlast učinila u odnosu na tuđmanističku koja je namjerno umanjivala težinu stradanja židovskog naroda u razdoblju NDH, pokušaje revizije rasističkog karaktera tog režima, kao i svjesnog umanjivanja značaja i općeljudske ispravnosti načela i zasluga koje su imali pripadnici antifašističkog pokreta u Hrvatskoj.

Susret Moshe Katsava i Stipe Mesića definitivno je potvrdio da je razdoblje napetih odnosa između dviju država definitivno prošlo. Izraelski je predsjednik izrazio divljenje zbog napretka koji je Hrvatska ostvarila u protekle tri godine. Ono zacijelo nije bilo tek kurtoazno jer su Mesić i vladajuća koalicija u pitanjima odnosa prema stradanjima i zločinima uistinu napravili radikalan zaokret. Na taj način Hrvatska je s Izraelom postigla svojevrsni pakt o razumijevanja oko pitanja borbe za vlastitu neovisnost i borbu protiv bilo kakvog terorizma. Takva novoostvarena pozicija Hrvatske u međunarodnim odnosima sasvim će joj sigurno osigurati povoljniji položaj u obračunima pred haaškim sudištem. Uvažavanje borbe za vlastitu samostalnost i neovisnost, kao i na žrtvu, tražilo je isti takav pristup kad su u pitanju drugi narodi i države. No zato je u proteklih nekoliko godina trebalo napraviti i iskorake koji su nailazili na žestok otpor ideologa tuđmanističke oporbe i hrvatskog haiderizma. “Uvelike cijenimo hrvatske partizane i junaštvo hrvatskih boraca za slobodu koji su se borili protiv fašizma u Hrvatskoj u II. svjetskom ratu. Ti borci protiv fašizma služe na čast narodu Hrvatske i važna su nacionalna vrijednost za mladu generaciju”, rekao je u Hrvatskom saboru predsjednik Katsav podsjećajući kako od 2000. godine u Izraelu traje ustanak Palestinaca koji traže neovisnu državu.

Govoreći kako razumije predsjednika Mesića i onda kada govori na nerazumljivom mu hrvatskom, te naglašavajući kako ga s hrvatskim predsjednikom veže i veliko prijateljstvo i iskreno divljenje prema njegovu vizionarstvu, Katsav je dao možda dosad najsnažniju podršku hrvatskom predsjedniku i političkim i drugim reformama koje su započete za njegovog i Račanovog mandata.

Nešto slično učinio je predsjednik Europske komisije Romano Prodi koji se ovih dana također našao u posjetu Hrvatskoj. Prodi je dao snažnu podršku europskom putu Hrvatske nudeći joj aranžman koji ne samo da je locira kao glavnu lokomotivu u regiji, već joj, bodreći prihvaćanje eurostandarda i europske politike, otvoreno nudi zaobilaženje kompozicije u koju je posložena zajedno s Bugarskom i Rumunjskom. Hrvatska je jednostavno stavljena pred gotov čin: “Ako, teoretski, neka balkanska zemlja ne želi ući u EU, ona može tako i odlučiti. EU, dakle, kreira uvjete, ali tu i staje. Poslije toga svaka od zemalja odlučuje sama za sebe želi li ući ili ne”, rekao je Prodi potvrđujući da Hrvatska nema alternative osim puta kojim je krenula. Imajući na umu činjenicu da neke zemlje zbog primjedbi na hrvatsku suradnju s Haagom nisu ratificirale hrvatski Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, Prodi je apelirao na njih tjerajući ih da se proces približavanja ubrza. Pritom predsjednik Europske komisije nije prosuđivao suradnju s Tribunalom, ali je jasno dao do znanja da se taj proces mora nastaviti.

Zanimljivo je kako se Prodi sastao i s predstavnicima opozicije i nadbiskupom Bozanićem dobivajući i od njih potporu hrvatskom putu za EU za koju je, po njemu, nužna podrška svih građana. Predsjednik Europske komisije nije se u predizbornoj atmosferi htio staviti ni na stranu Vlade ni na stranu opozicije. EU se neće miješati u prava hrvatskih birača da na izborima odlučuju bez izvanjskih pritisaka, ali više je nego jasno kako Europa daje snažnu podršku programu sadašnje vladajuće koalicije koja je započela procese približavanja, otvaranja i tek naznačila pravce kojima bi Hrvatska trebala ići. Pobjeda ciljeva s kojima je na posljednjim izborima formirana trećesiječanjska vlast strateški su interes EU-a, ne samo zbog budućnosti Hrvatske nego i zbog stabilizacije cijele regije i jačanja Europe kao buduće najjače ekonomske sile svijeta.

Nešto slično izrečeno je ovih dana i u ocjenama OESS-a. Započeti procesi ocijenjeni su pozitivnima, zakonska rješenja dobrima, ali provedba presporom i nedovoljno dobrom. Suradnja s Haagom, povratak izbjeglica, prava nacionalnih manjina, Zakon o HRT-u, to su pitanja na kojima će i dalje inzistirati međunarodna zajednica i EU. Da ne bi bilo zabune, takve je ocjene ovih dana autorizirao i direktor EU-a za zapadni Balkan Reinhard Preibe, javno demonstrirajući da se Hrvatska još uvijek može svrstati tamo odakle se još donedavno i nije previše makla.

U svakom slučaju, sve poruke važnih međunarodnih faktora govore kako se Hrvatska teško može vratiti u balkansko-tuđmanističko grotlo bez dna. Sve poruke upućuju kako sadašnja vlast treba do kraja obaviti posao koji je započela i u kojem u nekim stvarima i nije imala previše petlje.

Iako ne iskazuje nikakve želje da se pretjerano miješa u izborne odluke hrvatskih građana, Europa i svijet razvoj događaja u još uvijek kritičnom i složenom dijelu Balkana ne žele nikako prepustiti slučaju. Surovo ratno iskustvo iz teških 90-ih dale su Europi pouke o tome što treba raditi i kojim putem treba ići, baš kao što je još gore iskustvo iz II. svjetskog rata sve moderne države naučilo čega se valja čuvati i od čega treba bježati.

“Znam da je Hrvatska podnijela žrtvu ne potpisavši bilateralni sporazum s SAD-om. Zahvalan sam na tome i neću to zaboraviti”, rekao je ovih dana boraveći u našoj zemlji Romano Prodi, demonstrirajući, baš kao i Sveti Otac za svog pastirskog pohoda u lipnju, da je pozvana pridružiti se europskoj obitelji naroda u kojoj se može osjećati sigurno i zaštićeno, u kojoj će se poštivati prava svih i svakog posebno, i u kojem se otvara nova stranica povijesti na kojoj će biti zapisano kako se zločin smatra prošlim svršenim vremenom čime se, barem u ovom dijelu svijeta, stvaraju normativni uvjeti za prekid besmislene spirale naselja.

U proteklih nekoliko godina Europa je učinila mnogo toga da bi se Hrvatska u njoj počela osjećati ugodno i prihvaćeno. Sada su na redu njeni građani koji bi trebali pokazati koliko im je do takve pozicije stalo. Izbori su prava prilika za tako nešto.