Objavljeno u Nacionalu br. 406, 2003-08-26

Autor: Denis Latin

ELEMENTA LATINA

Dok SDP i HDZ budu jaki, močvara neće presušiti i neće biti suvisle politike

Ivo Banac rijedak je ministar koji radi, zna objasniti što radi i što time želi postići.

Denis LatinDenis LatinProteklih dana Račanov osobni novinar, zacijelo po narudžbi, kako se to uobičajilo u izdanjima EPH, objavio je još jednu moralno-političku potjernicu koja će se uskoro pretvoriti u obvezatnu okružnicu kojom će visokokontrolirano novinstvo nastaviti difamaciju premijerova najopasnijeg konkurenta.

Račanov epehaovski doušnik ovaj put se okanio njemu omiljene skupine Mesićevih ljubitelja iz Udruženja obrtnika i dohvatio se tzv. zajednice autsajdera u koju je ovaj put ubrojio Stipu Gabrića Jambu, Josipa Boljkovca, Franju Tureka, Stjepana Zdunića, fra Tomislava Duku, Miroslava Lacu i Silvija Degena, označujući, kao svojedobno progoniteljskim “vješticama iz Rija”, kompromitirane i trivijalne protagoniste hrvatskog javnog i političkog života. Tako je, prema Račanovu osobnom nazovinovinskom javnom bilježniku, u toj kategoriji završio i Silvije Degen, i to samo zato što kao odvjetnik navodno često kasni ili zaboravlja doći na zakazane rasprave. Za svakog od Mesićevih autsajderskih prijatelja utvrđena je jedna takva trivijalna epitetura ne bi li se tako kompromitirali i predsjednik i ti ljudi. Na sreću, hrvatska javnost već je davno prepoznala dužnosničku filozofiju novog hrvatskog predsjednika koja se temelji na otvorenosti prema svim slojevima građana. Na to ga, uostalom, i obvezuje pravedno iščitani smisao i funkcija šefa države kao predsjednika svih građana, što Mesića nikad nije sprječavalo da u načelu uvijek donosi mudre, dobro odvagane općekorisne političke ocjene i procjene, a koje su ga, na kraju krajeva, dovele do pozicije kudikamo najpopularnijeg političara i uvelike uvažavanog na raznim stranama svijeta.

Aktualni pokušaj difamiranja predsjednika putem njegovih navodnih prijatelja, među kojima zacijelo ima i onih koji se nisu dobro snalazili u rigidnim hadezeovskim i neoesdepeovskim pozicijskim vremenima moglo bi se kvalificirati kao širenje političke nesnošljivosti i propagiranje neravnopravnosti građana pred institucijama države. Njihovo gubljenje u Tuđmanovim i Račanovim stranačkim i inim diktaturama dalo im je status otpadnika iz kojeg je, ne zaboravimo, Mesić dohvatio predsjedničku dužnost. Nitko od spomenutih Mesićevih audsajdera nije pravomoćno osuđen niti postoji bilo koji razlog koji bi predsjednika priječio da ih udalji ili eliminira iz prijateljskog kruga. Predsjednikova je dužnost da razgovara čak i s notornim kriminalcima samo zato što je predsjednik svih građana Hrvatske. Institucije sistema funkcioniraju neovisno i profesionalno, ali političari, baš kao i novinari, mogu razgovarati sa svim i svakim, neovisno o njihovim etiketama, titulama, statusnim pozicijama, platežnim sposobnostima, dokazanoj ili nedokazanoj krivnji, stranačkoj ili bilo kakvoj drugoj pripadnosti.

Ovaj najnoviji imperijalovski nasrtaj na Mesića, kakav u predizbornoj atmosferi naročito njeguju novine u vlasništvu države, najviše govori o opasnoj inauguraciji novog tipa podobnosti koji Račanov krug forsira nadoknađujući time stravičan nedostatak političkog talenta i invencije. Račan, baš kao ni Sanader, ne želi obznaniti svoj predizborni program koji nema, a oko čega bi javnost i politički zastupnici ukrstili svoja verbalna koplja. Oni koji nisu s nama – protiv nas su, tako nekako glasi geslo dvaju polova nekadašnjeg partijskog entiteta. Račan ne razgovara ni s kim osim s osobnim novinarima i glasnogovornicima koji mu u novine plasiraju humoristične notice poput one da se od Splita do Zagreba vozio putničkim zrakoplovom i da je pritom na opće zaprepaštenje i divljenje svih prisutnih jednom bračnom paru pomogao nositi putničke torbe. U takvoj političkoj i marketinškoj neimaštini i konceptualnoj oskudici rađaju se ideje poput posljednje u nizu vještičjeg napada na Mesićev krug.

No i u tom slučaju postavljene se teze spuštaju na zemlju za tili čas. Kao prvo, i Račanovo prijateljsko društvo vrlo je upitno s više strana: od grupovca Pavića, muljatora Vrhovnika, pa i Murtića o kojem se ovih dana štošta može iščitati. Drugo, kako nitko nije kriv dok mu se to ne dokaže, glasnogovornikove teze mogu ukazivati i na sve promašaje Račanova mandata u kojem je bilo dovoljno vremena uspostaviti sustav poštovanja zakonitosti i kažnjavanja pretvorbenih marifetluka kakvi se danas s pravom pakiraju Stipi Gabriću Jambi, ali nisu procesuirani, baš kao ni u slučaju Račanova prijatelja Pavića koji je unatoč imetku također svrstan u društvene autsajdere, po istim kriterijima koje uspostavlja Račanov pretplaćeni apologet.

Kancelaru uistinu nije lako. Osuđen na prve suradnike čiji je maksimum u civilstvu bio rad na saldo kontu, poput Željke Antunović, svoje desne ruke, svjestan je da je izabrao ispodprosječno i da nema što braniti. Stoga će napadi na sve one koji ne misle kao on biti najrabljenije oružje aktualnog premijera.

Jedna takva orkestrirana kampanja već je viđena i proživljena u slučaju Ive Banca. Svaka novinarska šuša dala si je za pravo da opali šamarčinu najvećem kritičaru tuđmanizma i račanizma jer se prihvatio sadržajnog isušivanja močvare. Poslušne Račanove slabomisleće aparatčike za samo je nekoliko tjedana ostavio bez teksta: Banac se prometnuo ne samo u jednog od raritetnih ministara koji rade nego uz to i znaju razložno objasniti što rade i što time žele postići, a što je za račanovsko-antunovićivske parametre na koje smo nasilno osuđeni zarad esdepeovske većine, nešto što politici nije prirođeno.

Zajednički SDP-ov i HDZ-ov koncept osvajanje vlasti smatra jedinim korisnim motivom bavljenja politikom. Oni ne žele vidjeti ni jedan problem čije bi rješavanje bilo samo sebi svrhom. Zato Račan i Sanader tako bezobzirno i orkestrirano izbacuju i diskreditiraju sve one koji misle da hrvatska politička sreća nije među njihovim staromodnim i istrošenim konceptima partijašenja.

Za Hrvatsku je životno važno da se na skorašnjim izborima snažnije razmašu i neke druge opcije, osobito liberalna, kojima neće biti imanentna stranačka strahovlada, političko nesnalaženje, neplodna disciplina i držanje nacije kao taoca vlastite nesposobnosti.

Razdrmanoj posttuđmanističkoj Hrvatskoj nedostaju snažnije političke stranke profila HNS-a ili LS-a koje će biti protočne za kompetentne, sposobne i kreativne ljude. Sjedenje na Iblerovu trgu ili susjednom Trgu hrvatskih velikana, kako je vrijeme pokazalo, nije nikakva škola, kreativna radionica, pa prema tome ni bilo kakva preporuka. Tamo se, na žalost, ne kuju ideje i planovi ubrzanog rasta i razvoja nego kontrola vodostaja močvare koja ih jedina drži na površini. Dok bude jakog HDZ-a i SDP-a, to je sasvim sigurno, ona neće presušiti i u nas neće biti plodnije politike.

Vezane vijesti

Josipović za DW: Čičak i Banac pretvorili su HHO u parapolitičku...

Josipović za DW: Čičak i Banac pretvorili su HHO u parapolitičku organizaciju

Hrvatski predsjednik Ivo Josipović odbacio je optužbe HHO-a da se miješa u unutarnje stvari BiH, ustvrdivši kako to čine čelnici te organizacije Ivan… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika