Srećko JurdanaUdarac za udarcem stiže hrvatskog čovjeka: Ljubljana je povukla veleposlanika na konzultacije, a u isto vrijeme objavljeno je da se Dražen Budiša i Mate Granić nisu uspjeli dogovoriti oko predizborne koalicije. Ima li kraja tim nevoljama? Zašto nam najbolji drugovi nisu u stanju pronaći zajednički jezik? Hrvatska kakvu poznajemo, bez nekih ljudi naprosto je nezamisliva. Ne uđu li zbog izostanka dogovora HSLS i DC u parlament, za lokalnu mladu demokraciju to će predstavljati tragediju gotovo ravnu periodičkim najavama Zdravka Tomca da bi mogao napustiti SDP.

Nadamo se da birači neće dopustiti eliminaciju lošega humora iz politike, jer on je tradicija koju treba sačuvati. Uvijek na sceni kad ga na nju nitko ne zove, poput sjenke zaboravljenih predaka, spomenuti Tomac počeo je zadnjih godina kod promatrača izazivati osjećaj nostalgične topline sličan doživljaju uličnoga svirača vergla. A što se Budiše i Granića tiče, ipak su oni – politički promatrano – ljudine. Pogađali su duh vremena, a davali mu i intonaciju: dalekovidno su šutjeli kad je trebalo govoriti, i obrnuto, i na taj način – zajedno s mnogim kolegama koji se ponovno natječu za vlast – udarili nezaboravan pečat hrvatskome demokratskome folkloru.

Nastupajući kao personifikacija principijelnosti, Budiša je nedavno ironizirao Zakon o sprečavanju sukoba interesa koji SDP upravo gura u parlamentu. “To je sveta vodica koja neće moći riješiti probleme korupcije i nepotizma u Hrvatskoj”, rekao je, a spomenuo je u tom povodu i susret Mesića s Jambom kao ilustraciju dvoličnosti vladajuće garniture. Kad je na dnevnome redu borba protiv korupcije i nepotizma, Budiši bi doista bilo bolje da šuti. Njegov čovjek Joško Kontić na čelu komisije za istraživanje pretvorbe Večernjeg lista, izvedene za vrijeme Tuđmana, amnestirao je Ivića Pašalića i sve njegove jatake od bilo kakve odgovornosti, i dirigiranu prodaju lista HDZ-u preko nepoznatih off-shore fondova proglasio legalnom operacijom kod koje se mogu detektirati samo minorne nepravilnosti. Postupno se degradirajući u desničara i čvrstoga saveznika “patriotskoga bloka”, u razdoblju kad je njegova stranka sudjelovala u podjeli vlasti Budiša nije želio poduzeti ni minimalnu akciju koja bi ga mogla konfrontirati s ozloglašenim Tuđmanovim operativcima. Danas glumi pravednika i napada režim zbog iste neaktivnosti, oportunizma i bleferaja kojem je i sam dao zapaženi obol.

Nezavisno od Budišine poze, međutim, spomenuti zakon (o sprečavanju sukoba interesa itd.) uistinu predstavlja prodaju predizborne boze, a uz njega donekle i sukob sa Slovenijom oko gospodarskoga pojasa. Račanu i društvu bilo je jasno kako će u Ljubljani reagirati na najavu o proglašenju tog pojasa, ali krenuli su u konfrontaciju dva mjeseca prije izbora zaključujući da bi se u toj “međunarodnoj krizi” građani mogli psihološki mobilizirati oko njihovoga nacionalnoga bedema. Život damo, pojas ne damo, a s njime ni koaliciju koja ga je proglasila. To je ujedno sve što se o aferi pojas može reći. Na drugoj strani, slučaj zakon (interesi, nepotizam itd.) provocira previše neugodnih asocijacija na četverogodišnju pasivnost vlasti, da bi ga mogli tretirati isključivo kao taktičku dosjetku.

Obznanjujući da je predizborna kampanja počela, Račan je nedavno u Maksimiru – na “neformalnome druženju” – apelirao na aktiviste SDP-a da publici “bez stida” ukažu na sve ono dobro i pozitivno što je vlast učinila za Zagreb i Hrvatsku. O.K. Krenimo bez stida. U interaktivnome odnosu građana i režima bilo je i lijepih trenutaka, posebno na početku mandata kad su mnogi vjerovali da dolazak koalicije znači i početak obračuna s banditima koji su pod Tuđmanom opljačkali narod i državu. Tu je, međutim, došlo do velike prijevare, koja je Račanovu “mirnu tranziciju” pretvorila u mirnu pravosudnu nakaradu. Tuđmanov HDZ djelovao je kao hijerarhizirana zločinačka organizacija čiji je osnovni praktični cilj bilo pretvaranje nacionalnoga bogatstva u privatni posjed partijskih bossova i njihovih vazala.

Pokojni Tuđman nije skrivao namjere. Objavio je “ekonomski program” stvaranja dvjesto bogatih obitelji – provjereno lojalnih njemu i partiji – kojima će ostatak nacije služiti kao proizvoljno plaćena radna snaga, kao kmetovi, fizički radnici ili prigodni intelektualni servis. Tako definirani poredak trebala je štititi podmićena pretorijanska garda, situirana u Ministarstvu obrane i tajnim službama. Da je u zemlji bilo prave opozicije, ona bi već tada – kad je Tuđman obznanio svoj plan – podigla buku do neba. Opoziciju su, međutim, činili ljudi koji su s Tuđmanom paktirali. Modalitete pseudooponiranja Račan je s njim počeo dogovarati još krajem osamdesetih. Zdravko Tomac, koji je niz godina bio RaËanov prvi čovjek, otvoreno je štitio ideologiju i interese HDZ-a. Forsirajući na političkoj sceni pankretićevski parahadezeovski jezik ulagivanja provincijalizmu, Zlatko Tomčić je za vrijeme Tuđmana razvijao unosne privatne poslove. Budiša je do danas ostao Tuđmanov fanatični idolopoklonik.

Kad su preuzeli vlast kao skupina, brzo su se solidarizirali oko stava da ne treba dirati u Tuđmanov kriminalni milje. Zbog “mirne tranzicije”? Straha da će pravna intervencija u državi dovesti do nekontroliranih turbulencija? Donekle, ali prije svega zbog ranije uspostavljenoga savezništva s pripadnicima Tuđmanovog aparata. Dopustili ste nam da deset godina glumimo opoziciju uživajući saborske sinekure; mi ćemo sad isto to dopustiti vama. Činjenica da su na vlast došli jer je veći dio nacije očekivao suprotno ponašanje, ostala je bez značenja u kontekstu suptilne sprege interesa koja determinira hrvatsku scenu.

Tuđman je na državni račun izgradio zamak vrijedan deset-dvadeset milijuna dolara, a njegovi potomci stavili su na stranu kapital koji i njihovim praunucima omogućuje bezbrižan život. Preko svega se prešlo spužvom, sve je to legalizirano jednako kao i pretvorbe Dukata i Agrokora, kao pljačka Tiska, Dione i Slobodne Dalmacije, kao otimanje državnih stanova, reketarenje firmi, izvlačenje novca iz banaka ili formiranje medijskoga monopola pod nadzorom Ivića Pašalića. Zaboravimo što je bilo – glasila je poruka Račana i društva – i, u duhu staroga šlagera, počnimo ljubav ispočetka. Ne zanima nas prošlost, pa makar i jučerašnja. Mi smo vizionari. Zanimaju nas važne stvari kod kojih smo postigli fantastične uspjehe: “približavanje Europskoj uniji”; “usklađivanje zakona” s europskima; “gospodarski pojas”; rezultati turističke sezone; povrat crkvene imovine; problemi u ribarstvu; upravljanje vodama; međunarodni forumi na Brijunima; zastupljenost manjina; sve u svemu, ”širenje demokracije”, do mjere kad i potvrđeni banditi u Saboru mogu nastupati kao borci za pravdu.

Da ne bi netko uoči izbora pomislio kako je vlast potpuno eliminirala sjećanje na korupciju i pljačku, nakon četiri godine valjanja u mlakoj bari kompromisa s lopovima izglasava se nekakav komičan zakon (o sukobu interesa), veličanstveno ispunjenje reformističke misije račanizma, na temelju kojeg je starim junacima novi mandat osiguran.

STUPAC TJEDNA: UČENICA ELA

Kako da se samozatajni ministar Strugar ponese s tim demonima i predrasudama ukorijenjenim u obiteljskom fetišu? Odgovora nema. Svaka čast naciji koja svoje kršćansko određenje manifestira na takav način.