"Kolijevka života" jasan je signal da gledatelje diljem svijeta akcijske junakinje zanimaju samo kao jednokratni fenomenKamera nježno klizi preko panorame Hong Konga u noći. Na tamnim neboderima ističu se jedino bliješteće neonske reklame vodećih divova svjetske industrije. Glavna junakinja sjetno promatra taj prizor, iako je neposredno prije toga napravila nešto nimalo romantično: stavila je svoja dva pištolja ispod jastuka!

Nakon te scene počeo sam sve ozbiljnije razmatrati mogućnost nije li “Lara Croft Tomb Raider: Kolijevka života” ipak dobar film?! Krenuo sam u kino s poprilično skepse, jer me očekivao hollywoodski blockbuster koji je proglašen jednim od najvećih podbačaja netom završene američke ljetne filmske sezone. Ta skupa igračka koja je trebala etablirati serijal po već legendarnoj videoigri “Tomb Raider” stajala je 130 milijuna dolara ukupno s reklamom. Priželjkivanja su bila golema: analitičari su izračunali da bi prvi vikend prikazivanja trebao donijeti zaradu od bar 50 milijuna dolara bruto, kako bi se isplatila uložena sredstva. Utržak je, međutim, iznosio tek nešto više od 20 milijuna, a film je do danas u svijetu zaradio samo sto milijuna, što znači da ni nakon distribucije na videu i DVD-u neće pokriti troškove. Nema šanse da se Lara Croft i treći put pojavi na velikom ekranu, bar ne u ovako luksuznom “pakungu”.

Kompanija Paramount glavnog je krivca za neuspjeh našla u nedovoljno atraktivnoj videoigri čije je izdanje prethodilo premijeri filma: klince razočarane igrom nije zanimao ni filmski “Tomb Raider”. Kritičari su bili nesmiljeniji: oni blagonakloniji tvrdili su da je bučno reklamiran prvi film zapravo razočarao publiku te da je val nezadovoljstva pogodio “dvojku”, koja je bolje ostvarenje, no većina je ipak smatrala da između dvije filmske Lare Croft i nema neke kvalitativne razlike – uvijek isto suhoparno hollywoodsko smeće s previše jurnjave i pucnjave.

Kad sam pogledao film, priključio sam se onim prvima (“dvojka” je zbilja superiornija od “jedinice”), ali sam otkrio još jedan razlog neuspjeha. Kao i u slučaju nastavka “Charliejevih anđela”, koji nije bio ništa slabiji od prethodnika, ali također nije opravdao komercijalna očekivanja, “Kolijevka života” jasan je signal da gledatelje diljem svijeta akcijske junakinje zanimaju samo kao jednokratni fenomen. Kad ih jednom vide kako se tuku i izvlače iz neprestanih pogibelji, drugi put im je to malo dosadno. Ne samo zato što je riječ o predrasudi da je žena predstavnik slabijeg spola i da nije uvijek uvjerljivo gledati je kako tuče muškarce, nego i zato što su svi ti filmovi inačice serijala o Jamesu Bondu, samo što im je protagonist suprotnog spola. Lara Croft je u tom pogledu čak i drskiji kradljivac od ljepotica koje rade za zagonetnog Charlieja: poput tajnog agenta 007 i ona je Engleskinja, posluje s britanskom obavještajnom službom MI6, a voli pustolovine kao i svoju domovinu. Po mom sudu, uspješni serijal sa ženom u glavnoj ulozi bit će tek onaj koji neće ropski oponašati matricu filmova s muškim junacima.

“Kolijevka života” je – da ne bude zabune – derivativni hollywoodski blockbuster, no unatoč svim ograničenjima i prilično zabavan film! Osvojio me već sam početak u kojem je izbjegnut bondovski kliše da se junakinja prije špice predstavi u nekakvoj spektakularnoj akciji. Umjesto toga, film započinje zgodnom scenom grčkog vjenčanja u živopisnom seocetu na klisuri: kad mladež otjera tradicionalni orkestar narodne glazbe kako bi lokalni DJ mogao zasvirati techno, sve se počinje drmati, ali ne zbog ubojitih zvukova iz sintesajzera, nego zbog pravog potresa, koji je uvod u prvu pustolovinu Lare Croft.

Scenarij za “Kolijevku života” napisao je Dean Georgaris, nova hollywoodska nada, koji je napisao predložak i za predstojeći film Johna Wooa “Paycheck”, a angažirali su ga i na pripremama za “Nemoguću misiju 3”. On je spretno usredotočio radnju na tri glavna lika, Laru Croft (Angelina Jolie manje je ukočena nego u prvom filmu), njezina bivšeg ljubavnika i nepouzdanog suradnika Terryja Sheridana (Škot Gerard Butler proslavio se naslovnom ulogom u odličnoj mini-seriji “Attila”) te opakog nobelovca (?!) Jonathana Reissa (irski karakterni glumac Ciaran Hinds) koji trguje biološkim oružjem i sanjari o pronalasku originalne Pandorine kutije. Georgaris mudro strukturira radnju (Lara i Terry poljube se tek u trećoj sceni sentimentalnih peckanja), s lakoćom niže luckaste situacije (Larino jahanje na morskom psu), piše odlične dijaloge i ubrizgava uvjerljivost u nestvarne akcijske prizore: kad Terry i Lara trebaju isprazniti Reissov laboratorij, oni naprosto uključe alarm, pretpostavljajući da su Reissovi službenici suviše slabo plaćeni da bi razmišljali je li opasnost prava ili nepostojeća.

Odličnog suradnika Georgaris je imao u Nizozemcu Janu De Bontu, koji je već imao nesreću da režira jedan neuspjeli nastavak, “Brzinu 2”. De Bont je i tamo obavio odličan posao, ali što mu to vrijedi kad je utržak bio ispod očekivanog, a kritike porazne. Nakon debakla “Kolijevke života” bit će mu vrlo teško uvjeriti nekoga da je vrhunski hollywoodski profesionalac, koji se brine za sitnice koje blockusteri izbjegavaju (poput spomenutog romantičnog kadra Hong Konga u noći) i koji sve što se pokaže na ekranu dovede do kraja, pa čak i to da netko potegne Laru za njezin famozni konjski rep: u završnom obračunu s Reissom njezina duga kosa gotovo se pokaže kobnom.

“Kolijevka života” ima jedan ključni nedostatak – razvučenu akcijsku završnicu koja u pola sata prikazuje ono što bi se moglo obaviti i u pet minuta. Za nevolju, ona se odigrava u artificijelnom dekoru i s kompjutorskim čudovištima koja su već otrcali serijali “Gospodar prstenova” i “Harry Potter”, pa se dotad ugodan provod u kinu pretvara u gnjavažu.

Podlijeganje klišejima ne čudi u filmu koji je nastao po videoigri i morao je gotovo ni iz čega smisliti okvir priče i psihološki profil junaka. No kad je predložak blistavi original, a njegova se ekranizacija grči u klišeiziranosti, to je da pobjesniš! Takav je slučaj s filmom “Družba pravih gentlemana”, koji pravi društvo “Kolijevki života” na listi najvećih ovoljetnih američkih filmskih podbačaja. Kompanija Fox, naime, otkupila je prava na ekranizaciju briljantnog stripa Alana Moorea i Kevina O’Neilla “Liga izuzetnih gentlemana”. Foxove šefove nije obeshrabrila činjenica što su već skupo platili jedan drugi Mooreov strip, “Iz pakla” (napisan u suradnji s Eddiejem Campbellom) i po njemu napravili razmjerno neuspješan film s Johnnyjem Deppom u glavnoj ulozi. Problem s potonjim donekle je shvatljiv: Mooreov i Campbellov strip-roman dočarao je potragu za Jackom Trbosjekom u viktorijanskoj Engleskoj s toliko minucioznosti, da su detalji postali sadržaj radnje. Sveden na čistu fabulu, film se nije bog zna kako razlikovao od brojnih prethodnih verzija o lovu na Trbosjeka, bez obzira na to što su redatelji, braća Albert i Allan Hughes, tu i tamo pokazivali natruhe modernističkog stila.

Strip “Liga izuzetnih gentlemana” zasnivao se na puno nekonvencionalnijem dramskom konceptu: radnja se opet odigravala u viktorijanskoj Engleskoj, ali su njegovi junaci bili protagonisti nekih od najčuvenijih romana 19. ili ranog 20. stoljeća (zastara autorskih prava učinila je tu dosjetku izvedivom) – Allan Quatermain, Dr. Jekyll odnosno g. Hyde, Nevidljivi čovjek, Mina Harker, kapetan Nemo i Dorian Gray (potonji se priključio tek u drugom svesku Liginih pustolovina) – okupljeni radi spašavanja ugroženog britanskog imperija. Mooreov i O’Neillov strip postmodernistička je pustolovna fantastika u kojoj se koriste oružja i izumi neprispodobivi tom razdoblju. Dostatno da se za njega zainteresira Hollywood, koji je tom živopisnom društvancu pridodao mladog agenta Toma Sawyera, kako bi se original bar malo amerikanizirao.

Najveći se problem postavljao u tome što se strip obraćao kultiviranom čitaocu, kojeg je zabavljalo otkrivati na stotine skrivenih referenci, dok je film je trebao zaintrigirati žderače kokica u multipleksima diljem svijeta. Što oni znaju kakva je to ulica Morgue i tko su Ishmael, Dorian Gray ili Moriarty, a kamoli Mina Harker (usprkos tome što su gledali bezbroj verzija “Drakule”)?! U “Kolijevci života” čak se sprdaju s razinom obrazovanja svoje ciljne publike: jedan od likova izjavljuje kako njegovi sinovi nemaju pojma o mitologiji, budući da cjelokupno znanje crpu s televizije! Upravo je zato nijansirana radnja prvog sveska – u kojoj Mina po nalogu zagonetnog M.-a okuplja sve članove Lige na njihovu prvom zadatku – pretvorena u akcijski spektakl prezasićen specijalnim efektima: nijedna lokacija za producente nije bila dostatno sveta ni egzotična, pa se oko prve trećine filma gotovo sruši Venecija (nevjerojatan je poriv hollywoodskih producenata da unište svjetske znamenitosti: i u “Kolijevki života” ima prilično bedasta scena u kojoj se nemilice razbijaju dragocjeni kineski ratnici od terakote), a završnica se odigrava u ledom prekrivenom laboratoriju glavnog zločinca u Mongoliji. Film se još čini zanimljivim tijekom predstavljanja njegovih neobičnih junaka, kao i dok spaja starinsko i ultramoderno, no rutinski akcijski prizori s paralelno izmontiranim tučnjavama protagonista u završnoj trećini neopisiv su davež. Pritom se nijedno pretjerivanje nije činilo suvišnim. Moore i O’Neill koncipirali su g. Hydea kao orijaša natprirodne veličine, što je u filmu, dakako, dočarano kompjutorskom animacijom. To tvorcima filma, međutim, nije bilo dovoljno, pa su mu napravili suparnika, dvostruko većeg od njega. Dok gledate kako se te dvije artificijelne kreature obračunavaju, svjesni ste da hollywoodski mudraci smatraju gledatelje potpunim idiotima. Ipak, po komercijalnom podbačaju “Družbe pravih gentlemana” i propuštenoj prilici za unosnu franšizu reklo bi se da su se u tome preračunali.