Srećko JurdanaHrvatsku javnu scenu obilježila su zadnjih dana dva uistinu historijska događaja: “Hrvatski doručak za Guinnessa”, na kojem su tisuće ljudi rušile rekord u masovnome žderanju, i vezivanje kravate na pulsku arenu, također za Guinnessa. Osim toga i dodjela Mediteranskih igara 2009. godine Pescari, ali to se može uvrstiti u hrvatske društvene događaje isključivo po televizijskim suzama Antuna Vrdoljaka, koji je prošli put – agitirajući za nekog drugog da bi ga zato primili u MOO – najavio da Rijeka zbog toga 2009. sigurno dobiva igre. Danas je plačući izjavio u stilu Desanke Maksimović, “Mi ćemo pobijediti, ne znam kako, ali znam da hoćemo, jer mi moramo pobijediti…” Itd. Toliko o Vrdoljaku, vratimo se ozbiljnijim stvarima, tj. Guinnessu.

Azil za ekscentrike, dangube i jebivjetre*

Lijepo je živjeti u balkanskoj Dembeliji koja nudi efektne odgovore na složene situacije: u Europu se s njom doduše ne može, ali u njoj se zato može, srpski rečeno, onanisati* do beskraja primjenjujući zapadnjačke modele kolektivnoga gubljenja vremena. U Puli je neka ozbiljnija žena izjavila za televiziju da je kravata na Areni “uz rođenje prvoga djeteta najznačajniji događaj u njezinu životu”. “You stupid woman”, rekao bi na to Rene iz “Allo, allo”. Vezivanje kravate na Arenu svakako je vrijedno divljenja, među ostalim i zato što je realizirano u trenutku kad je naciji potrebnije od bilo čega drugog, ali po životnoj važnosti za pulskoga čovjeka ne može se ipak nadrediti prvome dolasku druga Tita na pulski festival.
U potrebi da dokaže prilagođenost Zapadu, Hrvatska se pretvara u azil za ekscentrike, dangube i jebivjetre*, ali princip je razumljiv: lakše je sudjelovati u Guinnessovim kretenarijama negoli provoditi ozbiljne društvene reforme. I Sabor kao takav, koji se na opće veselje upravo raspustio, može se tretirati kao konceptualistički eksperiment više nego kao institucija. Njegova parodična funkcija značajnija je od nominalne. Zgrada na Markovu trgu zapravo je također neka vrsta arene u kojoj se oko trivijalnih stvari sukobljava niz malih ljudi s podivljalim egom, i utoliko je i ona – ta zgrada – za prestanak mandata zaslužila da joj stave kravatu. Tko će se, međutim, sjetiti takve pažnje prema ponosnome zdanju koje stotinama godina strpljivo udomljava iste profile, kad zastupnike na sve strane nestrpljivo čekaju predizborni rituali.

Sanaderova trijumfalistička dernjava

Sanader se, na primjer, mora negdje i tristo pedeseti put proderati kako sigurno osvaja vlast, i paziti jesu li tu “poruku” mediji registrirali s uvažavanjem. HDZ-ov proizvodni plan ugrožen je ako deset puta dnevno on ili netko od njegovih klonova ne ponove pred svjedocima tu vrijednu misao. Da bi se dočepao trona, i naciji ponovno na grbaču natovario desnicu, odlučio je – prema informaciji iz novina – aktivirati i Rojsa. Uvijek smo vjerovali u Sanaderovo domoljublje. Rojs navodno dobro stoji kod “dijaspore”, tj. kod Hercegovaca, i šteta je tako vrijednog kandidata izbaciti iz partije samo zato jer je kradljivac državne mehanizacije, ratni zločinac i neartikulirani fanatik. Zna vražićak Sanader što je politika: zgrabimo vlast, braćo, a za Europu ćemo lako. Tko ima Hrvatsku – HDZ-u je to dobro poznato – Europa mu je potrebna samo kao verbalistička poštapalica.
Dok se Sanader i njegove ljudine – Šeks, zatim Šeks, itd. – busaju u prsa u stilu polaznika kursa za vunbacitelje*, Račan i njegovo društvo nijemih gutača nacionalnoga čemera putuju zemljom šireći poruke tipa “Recite nam”, “Kažite”, “Opišite”, “Objasnite”. . . Ekipa je puna dobre volje, ali mlada je, neiskusna, ne zna što državi treba, i dužnost je hrvatskih građana – koji su za to, valjda, plaćeni – da joj objasne njezin smisao. Situacija je shvatljiva. Ivica Račan proveo je svega četrdeset pet godina na kandidatskim, visokim i najvišim političkim funkcijama, a to je apsolutno prekratko vrijeme da bi mogao usvojiti spoznaju što je to, zapravo, što Hrvatskoj treba. Kakvog lidera ona želi? Hedervary je izgrađivao Zagreb a iz Sabora su ga izbacili kao psa; Tuđman joj je nametnuo čizmu i doživio slom; Račan joj nudi mokasinku s potencijalno jednakim ishodom. Neki veleumovi potratili su živote na problem, a nisu došli do odgovora.

Dijalektika buke i staloženosti

Račan je premijer samo četiri godine: jedva dovoljno da se konformira s duhovima prethodnika, i da pomogne trojici-četvorici prijatelja da izbjegnu zatvor, da dignu neku firmu, ili da mirno odu iz firme koju su opljačkali i upropastili. Za sve drugo nužna mu je pomoć građana. “Recite nam…” A kada nam kažete što da radimo, mi ćemo vam na to trijumfalno odgovoriti: “Da! Za Hrvatsku!” SDP-ova kampanja asocira na retardirani domoljubni skeč, možda sa Zlatkom Vitezom kao Zrinskim i Radom Šerbedžijom kao Frankopanom, koji u sublimiranoj formi eksploatira Tuđmanovu operetnu parolu “Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što”, deset godina nakon što je ova izgubila smisao čak i u glavama Tuđmanovih barbarogenija. Na drugoj strani, HDZ-ova kampanja – potpuno lišena sadržaja – koncentrat je arogancije i primitivizma kao dviju tradicionalnih odrednica “povišću pritrujenoga” hadezeovskoga duha.
Kao što vidimo, hrvatska predizborna pseudodrama odigrava se u dobro poznatim parametrima: HDZ ne može ponuditi ništa osim buke, a SDP ništa osim “staloženosti”. Pretpostavljajući, međutim, da je ta “staloženost” u postojećim okolnostima vjerojatno nedovoljna za pobjedu – jer tijekom mandata nisu napravili ništa – u SDP-u su inspirativno iskoristili rezidue Tomčeva duha i dodali joj nijansu nacionalnoga patosa, s uvjerenjem da ta karta u Hrvatskoj uvijek dobiva. Opisana predizborna ponuda nije loša kao motiv za humoresku, ali u prilično ograničenoj mjeri. Pod opterećenjem predizbornih rituala nitko iz vladajuće i nevladajuće trupe nije pronašao vremena ni potrebe da se pojavi na mimohodu u spomen Marka Svrtana, dvanaestgodišnjaka kojeg je u Osijeku ubio psihopat kojem je policija dopustila da drži oružje. Hoće li u toj aljkavoj, indiferentnoj i inkompetentnoj policijskoj upravi netko biti prijavljen, optužen, najuren? Zaboravimo slučaj. Zna se da u Hrvatskoj život vrijedi koliko i opušak na ulici, tj. da građani u njoj borave na vlastitu odgovornost.
Netko će, unatoč svemu, opet doći na vlast i naciju na svoje specifične načine terorizirati naredne četiri godine, a pitanje hoće li se zateći u društvu tih sretnika danas ozbiljno muči Zlatka Tomčića. Inzistirao je u Vladi i Saboru na proglašenju ribolovne zone, odnosno pojasa, nadajući se da će se time povećati rating* njegovih ljudi u Dalmaciji. Nakon toga zaprijetili su mu smrću zato jer se ribolovna zona ne zove pojas. Naizgled benigna inicijativa u trenutku mu je otvorila horizonte hrvatskoga besmisla.

STUPAC TJEDNA: SMRT ALIJE IZETBEGOVIĆA

Bošnjačka nacija pamtit će Aliju Izetbegovića po tome što ju je definirao, vjerski u svakom slučaju. U svemu ostalome, čovjek je bio kontroverzan. Početkom devedesetih izbjegavao je pripreme za rat kako se ne bi dokraja antagonizirao sa Srbima, i morao ga je na kraju prihvatiti u krajnje nepovoljnim uvjetima. Deseci tisuća njegovih sunarodnjaka pobijeni su bez većih mogućnosti obrane. Ipak, Armija BiH koju je stvorio pokazala se poslije kao respektabilnom snagom, sposobnom za održavanje dvostruke fronte: prema srpskim i hercegovačkim invazivnim trupama.
Pomagali su mu mudžahedini čiju dulju nazočnost u Bosni Zapad nije htio tolerirati. Islamske zemlje zasipale su ga novcem, od kojeg njegova nacija nije imala posebne koristi. Nadzor nad bošnjačkom ekonomijom uspostavili su članovi njegove obitelji i bivši zatvorski drugovi poput Hasana Čengića. U tome se Izetbegović nije bitno razlikovao od Miloševića ili Tuđmana. Djelovao je, međutim, u neusporedivo težim uvjetima od njih dvojice. Zakovan u Sarajevu, iz kojeg su Srbi stanovnike nastojali istjerati granatama, bespomoćno je promatrao kako Ratko Mladić provodi genocid u “zaštićenim zonama”.
Premda je bio žrtva rata, nije bio imun na ratne zločine. Pojedini pripadnici Armije BiH provodili su torturu i nad Hrvatima i nad Srbima, i tome se nikada nije kategorički suprotstavio. Nastupao je, zapravo, kao personifikacija spekulativne orijentalne Bosne, filistarski zatvorene u sebe: nikad egzaktan, uvijek ambivalentan, prividno tolerantan, u stvarnosti fanatičan, s nevjerojatnom sposobnošću za opstanak u najtežim uvjetima.