Vedrana RudanPredizborno je vrijeme, zato sam nemirna. Gledaju me s velikih panoa, kese mi se na svakom uglu. Mjesec dana treba žmiriti, žmiriti, ne izlaziti iz kuće. Ujutro skuham kavu, pa u nju ulijem malo vrućeg mlijeka. Ne radim, mogu ustati u podne, dva, tri, pet. Znam umijesiti lisnato tijesto. Treba kupiti posebno brašno, uvaliti ga u plastičnu posudu, jedno jaje, mlake vode, malo octa, ulja, soli, uključiti mikser, isključiti, pokriti posudu, pustiti neka stoji, stoji, pola sata, sat, svejedno. Izribati jabuke. Rastegnuti tijesto, posuti po njemu jabuke, malo putra, cimet, debeli štrudl gurnuti u pećnicu. Kuhinja miriše, sjedim na kauču, kako je život, kako je moj mali život lijep! Zrak miriše na cimet i tople jabuke, treba samo udahnuti, duboko udahnuti, aaaaaaah. Zove moja mama, a štrudl se peče. Jesam li zvala doktore, nisam zvala, moja mama hoće u bolnicu. Ne može, gospođo, bolnica nije za stare ljude, bolnica je za mlade, njima treba pomoći. U bolnici je bila moja mlada Kata. Zašto je otišla k njemu pod nož, to me pitao doktor s kojim sam išla u gimnaziju. Za boga miloga, smrtnost njegovih pacijenata je sto trideset posto. Jadna moja Kata, umrla je, a sve je bilo u redu. Ančica mi govori u slušalicu, depresivna sam. I ja, govorim, bojim se panoa pokraj ceste. Ne vidimo ih, govori Ančica, crknuo nam je auto, više se ne vozimo. Puknuo mi je kauč, vrata mašine za suđe su eksplodirala, jedan mi je kuhinjski ormarić pao na sudoper, drugi se još drži, idem raditi u Frankfurt, Mirko je kupio samterice na sniženju, Ančica je spustila slušalicu. Noćas nisam spavala. Slušala sam čudan šum. Neki se muškarac u kišnom ogrtaču šuljao uz fasadu naše kuće. Čekala sam kad ću ugledati njegovu njušku u okviru staklenih vrata. Čekala sam i čekala, a onda ustala, otvorila balkonska vrata i vidjela kako vjetar palmi njiše grane i tare ih o naš zid. U šest ujutro, još sam gledala. U svaki zid mogu gledati satima, nema toga zida koji neće privući moju pažnju. Često me zove Kika. Čovjek iz Elektroprimorja mijenjao im je sat za struju. Kad je u kući nestalo struje, Kiku je muž uhvatio za vrat i urlao, kurvo, kurvo, kurvo, zašto nisi platila struju?! Kika je u moju slušalicu plakala i govorila, kako ti izlaziš na kraj sa životom? Super, rekla sam, bitno je da ne vidim panoe pokraj ceste. Ostala sam bez mobitela, govorila je Kika, nitko me ne zove, ali, dobar je osjećaj imati mobitel u torbici, ne mora te nitko zvati, ali te m o ž e zvati, to je velika razlika. Juha mi je na štednjaku, rekla sam i spustila slušalicu, nije bilo juhe. Htjela sam kupiti mikser, novi dućan, na sniženju imaju retro miksere, to je daleko, morali bismo se voziti i prolaziti pokraj velikih panoa i porculanskih zuba. Kad izaberemo, kupit ću mikser i raditi krem juhe od kuhane cvjetače i graška i voćnu kremu od kuhanih dunja, s malo šlaga gore, život može biti lijep! Lijep, lijep, lijep! Jučer sam mužu rekla, bila je nedjelja, nije mi dobro, grlo mi je crveno. Otišao je na tržnicu, kupio grdobinu, skuhao juhu i danas imam juhu za ručak, a u juhi pliva bijela grdobina. Drago mi je da imam muža, nije trendi imati muža, prava žena živi sama, ima svoj život, ne raduje se juhi, ide sama na tržnicu, vozi. Ali, ako vozi, mora voziti cestom, uz cestu su veliki panoi, s panoa gledaju njihove oči. Zle, nasmiješene, lažljive. Kad imaš muža, on vozi, možeš okrenuti glavu na drugu stranu. Moj bankovni račun je prazan, ne znači da će tako i ostati, život čine male stvari, riblja juha, voćna krema i uski puteljci seoski uz koje ne stoje veliki panoi. Otišla sam u kupaonicu, gledala u svoje lice i gledala. Zabila sam tanku iglu u jednu mrlju, izvukla iglu, opet je zabila, a onda jastučićem od vate brisala krv. Za tjedan ili dva koža će doći na svoje, ništa se neće vidjeti, to je dobar osjećaj, kad ti rana dobije tanku koricu. Spustila sam se u boravak, izašla na terasu, vjetar je puhao, bura je zdrava, obuzela me luda sreća, imamo drva, zapalit ću vatru! Vratila sam se u boravak, otvorila peć, u njoj nije bilo pepela, sinoć sam ga očistila, ugodno je čistiti peć. Tanke sam letvice složila u križ, iz košare izvukla stare novine… Aaaaaaaaa, vrištala sam i vrištala, aaaaaaaaaaa! Možda su me čuli susjedi, a možda i nisu. Sa stranica novina gledala me njena njuška. Usta je rastegnula od uha do uha, ona je političarka, u novinama piše, ona zna voziti traktor lijevo, desno, gore, dolje. Pola stranice dnevnih novina?! Aaaaaaaaaaaa, vrištala sam i vrištala. Pa sam umukla. Žena mojih godina mora se kontrolirati. Pogledala sam je i rekla, slušaj, stara, koga boli kurac što ti znaš voziti traktor lijevo, desno, gore, dolje, naprijed, natrag?! Gledala me zlim očima i bijelim zubima. Bila sam uznemirena, tresla sam se i tresla. Panoi su ušli u moj dom.