Grad Tifariti nalazi se na onome što Sahravi zovu 'oslobođenim teritorijem', što je golet puna pijeska i kamena gdje živi stotinjak tisuća ljudi "Bit će novog rata, sigurno. Ne može više ovako. Bio sam deset godina star kad sam otišao iz Smare. Nikad više nisam vidio grad. Tvoj otac na druga strana, ne možeš da ga vidiš, tvoja familija. Ujedinjeni narodi - loše, ništa nisu uradili. Ljudi hoće svoje pravo, svoju slobodu", govori mi na ponešto izlomljenom srpskom Šeh Abeid, nekadašnji pitomac Vojne akademije u Beogradu. Pušimo cigarete i čekamo da se okupi svih stotinjak džipova koji nas novinare i goste 13. kongresa Polisarija i njihove vodiče trebaju povesti nekih 350 km zapadno u Tifariti, na ono što Sahravi zovu "oslobođeni teritorij". Svuda oko nas prostire se hamada, kamenita golet, pustoš gotovo bez tračka života. Nalazimo se u blizini Tindufa, grada na krajnjem jugozapadu Alžira, podignutom kao vojna baza oko oaze na strateškoj tromeđi Maroka, Alžira i Mauritanije.

Sljedeći najbliži grad udaljen je 800 km. S ljetnim temperaturama koje dosežu 55 Celzijevih stupnjeva, studenim zimskim noćima i čestim pješčanim olujama to je prostor s jednim od najgorih uvjeta za život na cijelom planetu. "Mnogo kamenja, ništa drugo", dodaje Šeh. Iako se čini da nitko ovdje ne bi mogao preživjeti, ta pustara dom je za stotinjak tisuća, točan broj je sporan, Sahravija, izbjeglih krajem 1975. pred marokanskom i mauritanijskom invazijom Zapadne Sahare. Napadu koji je, prema međunarodnim organizacijama za ljudska prava, praćen bombardiranjem, zasipanjem napalmom, progonima i masakrima, ukratko, ubijanjem stotina, ako ne i tisuća civila, suprotstavila se Narodna fronta za oslobođenje Saguie el Hamre i Rio de Ora, dvaju dijelova bivše španjolske kolonije. Na španjolskom (službeni jezik je hasanija, lokalni dijalekt arapskoga) kratica glasi Frente Polisario. Nakon 16 godina žestokog rata, 1991. potpisano je primirje između Maroka i Polisarija te je došla misija Ujedinjenih naroda. Mauritaniju je pak Saharska narodnooslobodilačka vojska potpuno potukla i do 1979. izbacila iz rata. Saharska vojska čak je napala glavni grad Nouakchott, što je nevjerojatan uspjeh s obzirom na to da je početkom rata imala svega tisuću-dvije gerilaca, naspram otprilike stotinjak tisuća njima suprotstavljenih vojnika.
Uokolo lutaju novinari jedne japanske televizije, ruske NTV, talijanski freelanceri, brojni španjolski dopisnici, predstavnici radikalno lijevih partija i aktivisti iz više europskih država. Najbrojniji su, dakako, Alžirci.

"Drugovi, krećemo!", zove nas uskoro Šehov najbolji prijatelj Bazid Šerif. Sjedamo u Toyotu i kolona uskoro kreće. Bazid je također diplomac VA Beograd, i to u 44. klasi, artiljerac. Na pitanje o svojoj specijalizaciji, Šeh uvijek spremno odgovara: "Zadnju godinu bio sam u Oklopno-mehanizovana jedinica, Sarajevo, 45. klasa."
"Peva li još Lepa Brena? A Vesna Zmijanac? Ima li još za kupit cigarete Drina? Postoje li Partizan i Crvena Zvezda?", odmah su se po dolasku, večer prije, moji novi znanci raspitivali za ključne momente klasičnog imaginarija posljednjih godina SFRJ. Šeh će se usput prisjetiti zemunske ljubavi i posjeta Splitu, dok je Bazid još 1991. sve do početka rata služio u Zadru - "Lepi gradovi, Dalmacija jako lepa!" Prisjećaju se drugova iz svih bivših jugoslavenskih republika.
Kad sam na poziv Muhameda Malainina, Polisariova predstavnika za Balkan, odlučio otputovati na 13. kongres Polisarija, koji se održao od 13. do 21. prosinca u Tifaritiju, nije mi ni nakraj pameti bilo da ću odmah po dolasku u Tinduf - nakon leta preko golema, najcrnjeg zamislivog ništavila, u kojem tek poput otoka svijetle rijetki gradići, te slijetanja na pistu usred pustinje, na kojoj se nalazio tek transportni Iljušin-76 - začuti "naš" jezik. Naizgled bizaran doživljaj zapravo nije nimalo neobičan. Naime, SFRJ je 1984. priznala od Polisarija proglašenu Demokratsku Arapsku Republiku Saharu (DARS), i to kao, uz Albaniju, jedina od svih europskih zemalja. Ukupno, kako tvrde Šeh i Bazid, 20 boraca Polisarija školovanih u Jugoslaviji samo su jedan od brojnih nestajućih tragova te u Trećem svijetu vrlo ugledne i teško prežaljene države. Bivša država cijenjena je i zbog vrlo konkretnih razloga: nije se libila slati oružanu pomoć pokretima koje je smatrala oslobodilačkima i progresivnima. Na tu listu svakako spada i Zapadna Sahara, kao službeno posljednja afrička kolonija. U opskurni sukob u kutiću Sahare odlazili su i jugoslavenski liječnici. Na kongresu je trebao biti prisutan i Ahmed Salek, posljednji veleposlanik DARS-a u Beogradu, kojeg bi bilo vrlo zanimljivo priupitati je li bilo i neke "tvrđe" pomoći, ali spletom nesretnih okolnosti nismo se uspjeli susresti.

Gutamo tone prašine. Krajolik se uskoro promijenio - ne stružemo više po kamenitoj površini Mjeseca nego prolazimo beskrajni pješčani ocean, u kojem tek tu i tamo nailazimo na usamljenu kržljavu biljčicu. Sa skoro devet i pol milijuna četvornih kilometara Sahara je jezivo golema. Samo njezino ime zastrašujućeg pješčano-kamenog prostranstva dolazi od arapske riječi za pustinju, a u tom moru bez obala deseci Nissana, Toyota, Santana i Land Rovera podižu omanju pješčanu oluju. Čovjeka od napada gušenja spašava tek marama preko usta. Kvrgavo, stjenovito tlo znači pošteno treskanje i svako malo letimo u zrak, a kako bi sve bilo prema propisu, vidjeli smo i više nego jednu fatamorganu.

Bila je to posve fantastična karavana: na džipovima se prevozi čitava jedna država! Sva ministarstva i državne službe Polisarija smještene su u Rabuniju pokraj Tindufa, dakle, na teritoriju Alžira, koji u regionalnoj borbi za prevlast usrdno podržava Polisario. Ne samo to, nego su i izgnanički kampovi nazvani po gradovima koji su ostali pod marokanskom kontrolom: postoji tako Dakhla u Zapadnoj Sahari, odnosno, ovisno o gledištu, u južnim marokanskim provincijama, i logor Dakhla u Alžiru. Na isti način, sablasne dvojnike dobili su i Auserd, Smara i glavni grad El Ajun. Izbjeglice uglavnom žive od humanitarne pomoći, u izvanrednom stanju koje traje već 36 godina.
"Nema šta da se radi", kaže Ahmed. Zato smo sad u gotovo nadrealnoj koloni - potomci nomada jure u džipovima, s razvijenim vijorećim zastavama DARS-a, na zapad, primiču tu cijelu republiku u izgnanstvu njenom stvarnom području, na kongres, uz malo mašte i jugoslavenskih paralela - AVNOJ u pustinji... Zaustavili smo se da popijemo "čaj na žaru", kako reče Šeh, i da nešto pojedemo. "Gladan sam kao Vuk Drašković", šeretski će naš ljubazni vodič, banalna šala koja ovdje i iz njegovih usta zvuči apsurdno. Potraže se oskudne grančice, potom potpali vatra, pa beskrajno beduinsko prelijevanje čaja, sve dok se ne stvori bijela pjena... Prolazi stado koza, za koje mi nije jasno što jedu.
"Bi l' mogao ovdje da živiš?", pita me Bazid, a potom odgovara: "Ne bi mogli ni mi, ali uslovi nas natjerali. U Zapadnoj Sahari ima gradova..." Nastavljamo put. Kod sljedećeg stajanja kolega iz njemačkog lista Neues Deutschland primijetio je nešto: svaki put kad zastanemo, nekoliko džipova s naoružanim vojnicima rasporedi se ponešto dalje od grupiranih vozila, formirajući zaštitni krug. Razlog? U listopadu su u samom Rabuniju oružanim prepadom oteta tri zapadna humanitarna radnika. Nagađa se tko su počinitelji - možda Al-Kaida islamskog Magreba ili tek "obični" trgovci ljudima, dok marokanske vlasti tvrde da je odgovoran upravo Polisario. U svakom slučaju, sada kad je tu toliko gostiju, uključujući i europarlamentarce, nemaju namjeru riskirati. Uskoro prolazimo pokraj jedne kontrolne točke, a tu je i jedan tenkić, zapravo rusko oklopno vozilo za prijevoz pješaka, čini se BMP-1, odnosno Bojevaja Mašina Pjehoti 1. Tijekom godina Narodnooslobodilačka vojska prikupila je dovoljno vozila, čak i starijih tenkova, najrazličitijeg mogućeg porijekla, da može formirati nekoliko oklopnih brigada, a procjenjuje se da imaju od šest do trideset tisuća vojnika. Unatoč brojčanoj inferiornosti i zaista staroj opremi, visok moral, golemo iskustvo, donekle i raketno naoružanje uzrok su raširenom samopouzdanju. "Novi rat? Sigurno pobjeđujemo. Sto posto", kaže Šeh. Uostalom, nakon posljednjeg libijskog rata uokolo ima mnogo oružja.

Gosti i novinari na kongres Polisarija u grad Tifariti išli su u karavani od stotinjak terenaca; Saharci su 1979. potpuno porazili Mauritaniju, a Maroko kontrolira 80 posto najboljeg teritorija Zapadne Sahare (karta lijevo)Premda se službeno radi tek o izboru novog vodstva, prava tema kongresa upravo je nastavak rata. U protekla dva desetljeća obećani referendum nije organiziran, a u međuvremenu Marokanci u zapadnosaharske gradove doseljavaju stanovništvo sa sjevera. Sahravi su već manjina u vlastitoj zemlji. U takvoj situaciji sve više mladih pripadnika Polisarija žestoko navija za novi rat. Uskoro dolazimo u Tifariti, dvadesetak kuća od opeke i jedna dugačka, niska zgrada u kojoj se održava kongres. U blizini stotine hajmi, odnosno šatora, a posvuda deseci i stotine zastava DARS-a, boja upadljivo identičnih palestinskim. Razlika je tek u dodatku zvijezde i polumjeseca.
"Izbor je bio namjeran. Osnivači Polisarija podržavali su palestinsku revoluciju i uvijek je podržavamo, a osim toga, htjeli smo pokazati da je Maroko na neki način poput Izraela, možda i gori. Izraelci su barem stranci, ali Marokanci su oduvijek bili naši susjedi", reći će nam za par dana pisac i novinar Malainin Lakhal. Zaista, i na ovom, potpuno suprotnom kraju arapskog svijeta nalazi se mali narod, mnogo manji od Palestinaca, u borbi protiv nadmoćnijeg neprijatelja. Sličnosti su naizgled frapantne: i ovdje postoji zid, koji Sahravi zovu "zid srama", ista je zastava, isto je naseljavanje doseljenika. Ipak, jedna ključna razlika - ovdje se radi o borbi između Arapa, a Maroko Sahrave uopće ne priznaje, tvrdeći da se radi o odmetnutim marokanskim građanima.
Za večeru imamo rižu iz humanitarne pomoći i umak od devina mesa. Malo žilavo, ali ukusno. Potom presica. Sve je pomalo kaotično i nema signala za mobitel. No doznajemo da je Polisario već uhvatio jednog od ljudi povezanih s otmicom, kao i da je na kongresu 2100 delegata, od čega trećina žena i gotovo polovica mladih. Ključna vijest je i da je Europski parlament odbio produžiti ugovor s Marokom o iskorištavanju ribljeg fonda Zapadne Sahare, upravo zbog neriješena statusa teritorija - važna pobjeda za Polisario. Nevjerojatno bogatstvo ribljeg fonda te iskorištavanje nalazišta fosfata još su jedan razlog okupacije.

Kongres je počeo sutradan, prvo svečanim dočekom generalnog sekretara Polisarija, ujedno i predsjednika DARS-a Muhameda Abdulaziza, koji je na čelu organizacije još neizdiferencirane države od 1976. Po stilu, reklo bi se, sliči pomalo na Castra iz najboljih dana. Postrojavanje svečanih trupa, vojni orkestar, potom dječji zbor, pa govor šestogodišnjeg unuka borca kojem je posvećen skup, sve kao u "pravoj" državi i revoluciji. Opet, sve pomalo amaterski, improvizirano, simpatično. Zajednica je toliko mala, u nekoliko dana čovjek upozna niz ambasadora, članova središnjeg odbora, predsjednik parlamenta drži konferenciju za novinare. Saharska država gotovo se doima kao maketa revolucije i države. Tu je, po španjolskoj kratici naziva države, i RASD TV koja cijela stane u jednu sobu. No tek po otvaranju kongresa učinilo se kao da su uskrsnule sedamdesete. Prvo se bira prezidij kongresa, pa predsjednik podnosi golemi referat. Abdelaziz miroljubivo kaže: "Marokanski narod naš je partner u borbi za slobodni i demokratski Magreb", potom kubanski veleposlanik kliče - "Hasta la victoria siempre", venezuelski - "Viva todas las revoluciones del mundo". Veleposlanik Meksika, jedne od važnijih među pedesetak, u jednom trenutku i više od 80 zemalja koje su priznale DARS, izlazi na pozornicu i skandira - "Viva la lucha del pueblo Saharaui", što dvoranu baca u ekstazu. Ipak, najžešći dojam ostavio je predstavnik Nigerije koji je Sahravima predložio hitan nastavak rata do konačne pobjede. "Vaša neovisnost nije za pregovaranje! Živio saharski narod! Živjeli narodi Afrike!" Govor je bio toliko žestok da su europski mirovni aktivisti bili šokirani, a Nigerijac je dobio gromoglasne ovacije.

Nakon toga govore predstavnici Južne Afrike, Angole, potom članovi udruga i nižerangirani političari iz niza europskih zemalja. Sve to ulijeva nadu tom malom narodu, gotovo izguranom od svijeta u neku davno prevladanu prošlost, da ipak nisu zaboravljeni. Između svakog govora skandiranje iz predsjedništva, na koje publika odgovara, među ostalim, i "Kulu El Watan awi Shahada!", što će nam Šeh prevesti kao "Cela otadžbina ili smrt!". Polisario ima i sve masovne organizacije - Nacionalnu udrugu žena, mladih, studenata, naravno, svi šalju demokratski izabrane delegate na kongres. Humora radi, treba reći da današnji revolucionarni gerilski pokreti riječ "komitet" na engleski prevode kao "workshop", a masovno se pije crvena Fanta. Navečer nastupa grupa El Wali Bend Martir, što je, sasvim prikladno, ime Polisariova sekretara poginulog u borbi s Mauritancima. U međuvremenu, i dalje otkrivam tragove bivše države, kako u Šehovu Srpskohrvatsko-španskom rečniku izdanom 1971. u Cetinju, tako i u susretu sa Šehovim kolegama Hamahuom Muhamedom Moludom i Muludom Muhamedom koji mi se u bilježnicu potpisuju na - ćirilici!
Na kongresu su, inače, bile prisutne i brojne žrtve marokanske represije, poput Sukaine Žid Ahlu, koja je, kaže, u marokanskim zatvorima provela ukupno 12 godina tijekom kojih je bila mučena stavljanjem raznih tvari na kožu te seksualno zlostavljana. Bivši zatvorenici tvrde da su u zatvorima silovani i muškarci. Sidi Muhamed Dadaš, "sjevernoafrički Nelson Mandela", u zatvorima je proveo ukupno 24 godine, a starac Deida El Jazid, unatoč vrlo visokoj dobi, i dalje sudjeluje u demonstracijama. Godine 2005. Sahravi su na području pod marokanskom kontrolom započeli vlastitu Intifadu neovisnosti kojom su uspjeli skrenuti pažnju svjetske javnosti na brutalnost marokanskih vlasti, koja obuhvaća i mučenje. Noam Chomsky čak je ustvrdio da je uspostava velikog mirnog protestnog logora Gdeim Izik bio istinski početak arapskog proljeća. "Doseljenici vrše nad nama pogrome... Nisu svi loši, ali velik broj njih su najobičniji kriminalci. Hapšen sam više od deset puta, od toga dva puta pretučen. Ovo je Intifada neovisnosti i postižemo mnogo bolje rezultate nego ratom, koji nije dobar ni za nas ni za Marokance. Završit će onda kad dobijemo neovisnost, ili smrt prije toga," zaključuje odrješito Hasana Aba, aktivist iz El-Ajuna.

Na brežuljku poviše Tifaritija nekoliko je vojnika na straži uz protuavionski sustav, opet sovjetske proizvodnje. "U početku nismo imali ništa, ali uzimali smo oružje od neprijatelja. Velika je razlika - oni imaju oružje i snagu, rekli su 1975. da će osvojiti našu zemlju za sedam dana, ali mi smo hrabri borci. Spremni smo i hoćemo umrijeti za svoju zemlju", priča blagim glasom stari borac toplih očiju Budbudoa Baihu Muhamed. Ovdje me Šehov pomalo zahrđali srpskohrvatski osudio tek na nekoliko rečenica, premda je vojnik poprilično dugo govorio. Inače, zahvaljujući sovjetskim raketama, Polisario je tijekom rata, naročito u prvoj fazi, rušio brojne marokanske avione. U razgovoru Šeh nam je objasnio i to da u njihovoj vojsci nema činova. "Naređuje komandir čete ili bataljona, ali svi smo jednaki. Mi smo kao partizani, ratujemo za naša sloboda..."

Na kongresu, koji je produžen i nakon što sam morao napustiti Tifariti, za predsjednika je ponovno izabran Abdelaziz, što vjerojatno znači nastavak pregovora. Iako ni jedna država još nije u potpunosti priznala aneksiju, s vremenom među velikim silama prevladava želja da se prihvati "stanje na terenu". Nekoliko visokih dužnosnika Polisarija prebjeglo je Maroko, što vlada te zemlje rado ističe sebi u prilog, a po tamošnjim medijima, Maroko od samog početka podržava i sam Abdelazizov otac. Ipak, ovi ljudi u cjelini, nakon 35 godina vojne i diplomatske borbe, zasad nemaju nikakvu namjeru odustati i možda će zaista ponovno uzeti oružje. Hamdi Toubali, momak koji je prebjegao na ono što Sahravi zovu slobodnim teritorijem, prešavši zid i hodajući danima, zaključio je razgovor riječima: "Ovo nije samo naša borba, ovo je borba generacija, bit ćemo neovisni možda ove, možda sljedeće godine, možda za četiri tisuće godina..."