Zoran FerićGluma je kao zanat i posao lijepa i uzbudljiva, a gluma kao životno načelo ili potreba nerijetko se pretvara u izvor teških frustracija. Glumac u kazalištu ili na filmu pomaže stvoriti iluziju, a mi u tome uživamo među ostalim i zato što smo svjesni da je to iluzija. Ono što glumimo ili što nam se glumi u životu ima opasne pretenzije da shvatimo kao istinu i realitet. A u životu glumimo svašta. To ponekad ovisi i o godišnjim dobima i crkvenome kalendaru.

Oko Božića i Nove Godine glumimo dobrotu ili barem da smo na trenutak zatomili svoju sebičnost. I, što je osobito zanimljivo, neki se u te svoje uloge toliko užive da više zapravo i ne znaju što su bili ili što će opet biti za nekoliko dana kad iluizije dobrote oko božićnih blagdana nestane pa pred televizijskim kamerama i fotoaparatima novinara miluju djecu iz domova, darivaju starce i nemoćne, druže se s invalidima i jedu sa siromasima po menzama grah spremljen bolje i s više mesa samo za tu priliku. Mene obično u ovo vrijeme zapadne da pred malim nećakom svoje supruge glumim Djeda Mraza.

Tako je i ove godine. Stvar je zanimljiva jer pred tim petogodišnjim dječakom uvijek osjećam tremu jaču i dublju nego, recimo, na javnim nastupima. Stalno se bojim se da će me dijete raskrinkati, da će mi u jednom trenutku otpasti brk pa da će mali s razočaranjem shvatiti da je to njegov debeli tetak, a ne Djed Mraz. Nevjerojatno je i divno kako oni koji vjeruju u Isuseke i kojekakve Djedove, Mrazove ili Božićnjake, i oni kojima je to samo ritual i obaveza sjede za istim stolom, jedu istu hranu, ljube se, čestitaju i nadaju se da osjećaju zajedništvo.

Nažalost, ja s malim dečkom kojemu i ove godine glumim Djeda Mraza u tom pogledu nemam ništa zajedničko. Naši su se svjetovi nepovratno udaljili. Kad sam obučen u crveni kostim i kad imam dugu bijelu bradu, on stvarno vjeruje da sam doletio na sanjkama, da su me po zraku vukli sobovi i da sam se spustio kroz dimnjak, a ja to više nikada neću niti mogu vjerovati. Ja ga noseći vreću s darovima obično pitam je li i ove godine bio dobar, a on mi kaže da jest, iako je zapravo svjestan da nije uvijek bilo tako i da često ljuti mamu i tatu. Tako si međusobno lažemo. Pri tome, naravno, ja osjećam da mnogo više lažem njemu, nego on meni.

I, nažalost, siguran sam da će taj mali plavi dečko stupiti u svijet odraslih onoga momenta kad shvati da ja nisam Djed Mraz. I da je sve to oko Božića zapravo jedna velika prijevara. Doduše, prijevara s dobrim namjerama, ali ipak prijevara. Još se, naime, i predobro sjećam vremena kada sam i sam otkrio jednu takvu altruističku prijevaru. U to doba nekako sam bio opsjednut malim Isusekom, iako je bilo vrijeme kad se Isusek gledao samo u crkvi, a ne, kao danas, pred crkvama i gotovo na svakom koraku. Dakle, tada oko Božića, silno me je zanimalo da vidim tog Isusa. Naravno, ne zbog nekakvih dubljih religijskih razloga, nego zato što donosi darove.

Tako sam se i počeo igrati da sam Isus, kao što se djeca, recimo, igraju da su čarobnjaci ili vojskovođe. Od ružinih grana iz vrta ispleo sam trnovu krunu, pri tome se dobro izubadao po prstima i oprezno je stavio na glavu. Da se ne izbodem i po čelu. Stajao sam u vrtu i širio ruke kao da sam na križu. Onda me majka, koja je nešto kuhala, s kuhinjskog balkona pitala što radim. Rekao sam da se igram Isusa. Tada su dotrčali moj otac i deda i svi su troje s balkona buljili u mene kako širim ruke pored nekog kolca u dvorištu, s trnovom krunom na glavi. Dobro ih se sjećam kako su zabezeknuto stajali na tom balkonu čija je ograda danas zapuštena i hrđava jer je nisam barem petnaest godina ofarbao.

I tada su počeli vikati na mene kao svjetina na pravoga Isusa. Scena mora da je izgledala vjerodostojno. Netko je viknuo: “Odmah skini to s glave!” Očito su bili ljuti i željeli da odmah prekinem tu opasnu igru. Tada, naravno, još nisam znao da svatko od njih za to ima svoje razloge. Majka se bojala da se ne izgrebem po licu i ne iskopam si oko, otac se bojao da će me vidjeti netko od susjeda i cinkati ga na partijskom sastanku da mu dijete ima religiozan odgoj, a deda, koji je bio pobožan, bojao se da takvom igrom hulim protiv Boga. Te godine otkrio sam da je sve to iluzija i prestao sam vjerovati u maloga Isuseka koji nosi darove. Zapravo, čitavu tu prijevaru nisam otkrio sam, još bih po svoj prilici neko vrijeme vjerovao, da moj otac nije odlučio od mene, djeteta sklonog čudnim igrama, učiniti čovjeka. Kao da je odjednom poželio odrasla sina, a nije imao strpljenja čekati. Inicijacija je, zapravo, bila jednostavna.

Toga Badnjaka sredinom 60-ih moja je majka iskoristila trenutak kad sam se u kuhinji nešto igrao s tatom da pod već okićeni bor u dnevnoj sobi složi darove. Budući da je bilo već dosta kasno, otac je vjerojatno imao zadatak da me otpremi na spavanje. Da se to i dogodilo, ujutro bismo svi zajedno, čudeći se, pronašli pod jelkom, čije su grane bile pokrivene vatom umjesto snijega, mnogo lijepih paketa umotanih u svjetlucavi papir, a moja bi majka govorila za koga je koji dar donio mali Isus. No umjesto da me otpremi na spavanje u moju sobu i ušuška pričama o tenkovima i avionima, što je kao strastan ljubitelj oružja odlično radio, otac me doveo pred zatvorena vrata dnevne sobe. I pri tome je bio strašno tajnovit. Morali smo se šuljati i paziti da parket u predsoblju ne pucketa pod našim koracima. Bila je to kao neka tajna misija. Srce mi je lupalo od uzbuđenja jer sam valjda stvarno pomislio da ću konačno vidjeti Isusa na djelu.

Prvo je kroz ključanicu pogledao on, a onda se maknuo i rekao:”Gledaj!” Pogledao sam i vidio svoju majku kako iz komode vadi zamotane darove i slaže ih pod bor. Sada mi se čini da je to radila u nevjerojatnoj žurbi, u nekoj vrsti panike, kao da sluti kako bi moj otac mogao učiniti kakvu glupost i razbiti iluziju. Ona se, za razliku od oca, bojala da ne odrastem prerano. Stari mi je prstom pokazao da šutim pa smo otišli u moju sobu kako bi me napokon stavio u krevet. Dobro se sjećam da su i darovi toga Božića bili pomalo čudni. Pozlaćena plastična kruna i mač, da se igram kralja i dalje podržavam svoje djetinje maštarije, te “Ilustrirana povijest svijeta”. Da se valjda suočim s onim što me čeka u stvarnosti. Malom plavom dečku iz Opatije ove godine još uvijek nitko nije darovao nikakvu povijest svijeta. Ali jedne od sljedećih godina to ga sigurno čeka. Ne veselim se tom trenutku.