Veljko BarbieriU meni možda najdražem njegovu romanu “Legenda o Josipu” Thomas Mann u događajima koji naprosto odišu zagonetnom unutarnjom biti svih glavnih sudionika, biografski, po starozavjetnom predlošku, prati generacije židovskih praotaca, od Abrahama preko Izaka, do Jakova i njegova najmilijeg sina Josipa. Golemi roman u sebi prepliće nomadsku ćud koja se stalno lomi između pijeska kamenjara i pustopoljina, i bogatih pašnjaka, poput onih Jakovljeva strica Labana, zanosnih oaza i sjajnih rijeka, koje zrcale stalni sukob koji potresa njihove sudbine patrijarha na raskrižjima odanosti Bogu, koja je stalno na kušnji zbog osjećaja da su upravo oni izabrani u svom izabranom narodu da tumače riječi i zapovijedi onoga čije ime od strahopoštovanja i zbog njegove neprijeporne svetosti ne smiju ni izgovoriti. Ta narcisoidna crta, opće mjesto Mannove književnosti, zbog koje se podjednako kaju i Izak i mladi Jakov, a ponajviše prelijepi Josip, Rahelin sin, “dijete najmilije”, stalno je u ovom romanu u usponu i kreće se od bolnih izazova zbog bespogovorne odanosti Bogu i vlastite volje prepune mitoloških šumova i samovoljnih napuklina.

Pa kada u tom naslijeđenom i stupnjevitom uzrastanju samoljublja detonira otkriće tjelesnosti, kroz začeće i rođenje Josipa, lijepog poput nekog poganskog erotskog božanstva, obdarenog pameću i proročkom sposobnošću, počinje drama u kojoj Josip upravo zbog isticanja svih vrijednosti kojima je bio obdaren biva prodan od svoje braće u roblje. Ipak, priča o Josipu i njegovoj braći završava dobro za sve. Od starog Jakova koji je svog ljubimca, za kojeg je bio uvjeren da ga je zaklao lav, pronašao na faraonskom dvoru obasutom počastima, Josipove braće koja su pod zaštitom moćnog ali jednom izdanog brata uspjela iskamčiti oprost, te na kraju i samog Josipa kojemu je Bog pružio priliku da u okrilju obitelji pronađe mir i vjeru svojih praotaca.

U pozadini te velike sage o ljepoti, dobru, samoljublju i prijetvornosti, istini i vjeri, odvija se ne manje dramatičan sukob Josipova oca Jakova, u mladosti također uvjerenog u svoju privlačnost i nadmoć, miljenika svoje majke Rebeke, koja zajedno sa sinom i zaplete niti buduće teške sudbine drugog blizanca Ezava, lovca, prvorođenog, kojeg je pak silno ljubio njegov otac Izak. Već je ovaj Kanconijer ispričao pripovijest kako je Jakov na prijevaru oteo sva prava prvorođenoga, podmetnuvši svom ocu koji ga je, ništa ne sluteći, već blagoslivljao, kozletinu s lećom umjesto divljači koju je za njega trebao uloviti njegov brat lovac Ezav. Ispričali smo kako je Ezav od tada do kraja života lutao pustinjom sa svojim stadima u potrazi za izgubljenom Božjom naklonosti.

No nismo ispričali pozadinu priče o toj strašnoj krađi, podjednako znakovitu i za Jakova, ali i za njegova sina Josipa, budući da je i njega stari kradljivac blagoslova također u duši želio obdariti svim počastima prvorođenoga, usprkos njegovoj brojnoj starijoj braći. U iskrenjima Božje kazne koja žari pokoljenjima samoljubivi Josip, u kojemu je Jakov, kao i Thomas Mann, prepoznavao duhovno i tjelesno utjelovljenje božanske ljepote, Jakovu prispodobive jedino sa skladom zviježđa, a Mannu i s prelijepim dječakom Tadjuom iz “Smrti u Veneciji”, čija ljepota otvara ponore boli i ljubavi prije neumitne smrti, taj Josip napokon otkupljuje obiteljski grijeh i umiruje samog Jahvu. No ni tada svemoćni Bog nije zaboravio zgodu opisanu u Knjizi postanka, koja je prethodila cijeloj ovoj zamršenoj pripovijesti:

“Ezav postane vješt lovac, čovjek pustare”, priča Stari zavjet, “a Jakov je bio čovjek krotak i boravio je u šatorima. Izaku je bio Ezav draži jer je volio divljač, a Rebeka je više voljela Jakova. Jednom Jakov kušaše jelo. Ezav stigne s polja, gladan. Reče Ezav Jakovu: ‘Daj mi tog crvenog variva da pojedem, jer sam izgladnio”, a Jakov odgovori: ‘Ustupi mi prije svoje prvorodstvo.’ Ezav reče: ‘Evo me skoro na samrti, što će mi prvorodstvo!’ Jakov nastavi: ‘Prije mi se zakuni! I on mu se zakune. I tada proda Jakovu svoje prvorodstvo. Tada Jakov dade Ezavu kruha i čorbe od sočivice. Jeo je i pio, onda se digao i otišao. Tako Ezav pogazi svoje prvorodstvo.”

U ovom biblijskom alibiju koji na neizravan način ozakonjuje Jakovljevu prijevaru, još jednom se susrećemo sa sočivicom, lećom, najvažnijom mahunarkom u prehrani biblijskih židovskih plemena. Podrijetlom iz Male Azije, leća koju su Jakovljevi sinovi vjerojatno donijeli u zemlju faraona, postala je važna hrana antičkog svijeta, a u carskom Rimu stotine je brodova gotovo svakodnevno isplovljavalo iz Aleksandrije i luka u Judeji nakrcano lećom namijenjenom rimskom puku. Pa ipak, valja objasniti da ono crveno varivo od sočiva koje se kasnije proširilo po starom Sredozemlju, a koje navodi Knjiga postanka, nije bilo pripremljeno od crvene vrste leće, budući da azijska sočivica crvenog zrnja požuti u kuhanju. Prije će biti riječi o skupocjenom antičkom židovskom miomirisu koji se dodavao hrani, od maslinova ulja, crvenkastog ulja od datulja i hibiskusa, a kojem je, uz uzgoj leće, upravo Judeja bila najveća proizvođač. Taj je običaj parfimiranja jela bio u modi kroz cijeli srednji vijek, a posebno se uvriježio u XVIII. stoljeću. U baroknoj, prosvjetiteljskoj i romantičarskoj kuhinji, u raznim juhama, ali i pripravcima od sočivice, posebno u pireima koji su sve do danas ostali važni prilozi jelima od divljači, a posebnog suhog mesa.

No premda je kroz cijelo to razdoblje leća u Europi ipak bila prehrana siromaha i proskribiranih Židova, u Veneciji, Dalmaciji, ali i u Cervantesovoj Španjolskoj, posebno u njegovu Don Quijoteu, ona je poželjna, ne samo posna hrana, sa suhim mesom i povrćem, bliski rođak židovskom jelu ironično nazvanom “Ezavov lonac” od leće i ječma, ali bez mesa i dragocjenog crvenog miomirisa zbog kojeg je pogaženo prvorodstvo. Onaj blagoslov koji je potresao Knjigu postanka i nadahnuo Thomasa Manna da napiše veliku i silovitu pripovijest o Jakovu, Josipu i njegovoj braći.

Pire od leće
Dobro ispranu leću skuhajte zajedno s narezanom mrkvom i kockicama korijena od selena te nekoliko režnjeva češnjaka. Kad sve omekša, procijedite i sameljite u mikseru. Ovaj pire ubacite na maslinovo ulje na kojem ste već malo zazlatili sitno sjeckanu slaninu i luk pa sve pomiješajte. Posolite, popaprite po želji i služite kao prilog pečenim i suhim mesima.

Salata od sočivice
Namočite sočivicu sat-dva pa je skuhajte u vodi. Procijedite i začinite maslinovim uljem, može s malo kvasine, po želji ubacite žlicu kapara i služite kao prilog ili glavno jelo za marendu ili kasnu večeru.

Leća po dalmatinski
Potopite leću na nekoliko sati. Procijedite i kuhajte u vodi zajedno sa sjeckanom kapulom, češnjakom, selenom i petrusimulom dok ne omekša. Tada posolite i popaprite, ubacite list lovora te dodajte komade već skuhanog suhog mesa. Pustite da zajedno uzavre pa služite vruće ili hladno preliveno s nekoliko kapi maslinova ulja.