Damir RadićMotiv putovanja jedan je od najstarijih u umjetničkoj naraciji i do danas jedan od najraširenijih. Ništa čudno, jer organizacija naracije oko putovanja kao središnje točke iznimno je zahvalna: putovanje je lako razdijeliti na epizode u kojima oni koji putuju nailaze na razne zanimljive likove i događaje, uz koje obično idu uzbudljive zapreke koje putnik mora svladati do dolaska na cilj, a na putu može steći i dragocjene pomagače, prijatelje, ljubavnike. Žanr vesterna osobito je bio sklon motivima putovanja te je, po mnogim povjesničarima filma, anticipirao moderni film ceste. Arhetipsko pak ishodište na putovanju utemeljene umjetničke naracije svakako je “Odiseja”, često nadahnuće modernih autora, od Jamesa Joycea i njegova “Uliksa” do braće Coen i filma “Tko je ovdje lud?”. U filmskoj povijesti posebno se pamti “obrnuta Odiseja” Antonionijeva “Krika”, u kojem protagonist nije putovao prema svojoj ljubljenoj, nego od nje. No Antonioni je bio modernist i egzistencijalist par excellence pa je i njegov protagonist bio otuđeni antijunak “opustošene duše” uz kojeg je svojevrsno obrtanje klasičnog predloška prirodno prianjalo. Daroviti britanski filmaš Anthony Minghella u svom novom ostvarenju “Cold Mountain”, kojem je hrvatski distributer prišio tolkienovski inspiriran prijevod “Studengora”, nije autor antonionijevskog profila. Njegov junak stoga je klasičnije usmjeren: čezne za svojom voljenom i proći će kroz vatru i vodu da joj se vrati.

Minghella je adaptirao roman Charlesa Fraizera, čija radnja obuhvaća razdoblje Američkog građanskog rata koji razdvaja tek začeti ljubavni par iz južnjačkog mjestašca Cold Mountaina – lijepog, ali nekomunikativnog, emotivno suzdržanog radnika Inmana (Jude Law) i prekrasnu, kultiviranu svećenikovu kćer Adu Monroe (Nicole Kidman), protivnicu ropstva. Inman je mobiliziran i odlazi u rat, Ada ostaje u Cold Mountainu, a kakvu-takvu vezu održavaju njezinim pismima koja do njega stižu s mjesecima zakašnjenja. Dok Inman prolazi ratnu kalvariju, Adi umire otac pa ostaje bez sredstava za život, imanje joj uskoro zarasta u korov te biva prepuštena na milost i nemilost dobronamjernim susjedima odnosno brutalnim gospodarima rata utjelovljenima u lokalnoj miliciji. Dobivši Adino pismo kojim traži da se vrati, Inman dezertira i kreće na opasan put povratka, dok Ada istodobno dobiva neočekivanu pomoć u sirovoj, ali srčanoj Ruby (Renee Zellweger) koja joj postaje dragocjenom saveznicom u obnovi farme i otporu poluvojničkom šljamu.

Slično Neilu Jordanu, Minghella je u svojim filmovima redovito zainteresiran za problematične i nekonvencionalne ljubavne odnose. U senzacionalno uspješnom “Engleskom pacijentu” problematizirao je intrigantnu vezu mađarskoga grofa i udane Engleskinje na pozadini predstojećeg Drugog svjetskog rata, demonstriravši sofisticiranost i oporost nekarakteristične za produkcije takve vrste. “Talentirani gospodin Ripley” ponudio je pak razmatranje homoseksualne ljubavne naklonosti inhibiranog i frustriranog, emocionalno nesazrelog naslovnog protagonista prema objektu njegove ne samo erotske nego i društvenohijerarhijske čežnje. “Studengora” u neku ruku spaja motive ta dva filma: ratna pozadina, trpljenje pojedinaca pod ideološko-političkim pritiscima i afirmacija univerzalnih ljudskih vrijednosti, jednako kao i vremenski-prostorno složena naracija naslijeđe su “Engleskog pacijenta”, a inhibiran protagonist koji potiskuje vlastiti emocionalni intenzitet naslijeđe je “Talentiranoga gospodina Ripleyja”. Zanimljivo je da su sva tri filma prilagodbe prestižnih književnih djela i pritom je vrlo znakovito da Minghella redovito bira predloške erotski intrigantnih priča čiji ljubavni rasplet ne nudi happy end. Kod Minghelle, velike ljubavne priče dio svoje veličine duguju nemogućnosti trajanja odnosno patnji koja je u njih uložena. Pritom i “Engleski pacijent” i “Studengora”, na drugačiji način i “Talentirani gospodin Ripley”, otkrivaju autora temeljno anarhoindividualističkog svjetonazora koji afirmaciju individualnih ljubavnih odnosa pretpostavlja kolektivističkim patriotskim i nacionalnim zanosima spram kojih je ili posve ravnodušan ili ih podvrgava nesmiljenoj kritici. Minghelli “naša stvar” i “naši dečki” nimalo ne imponiraju, za razliku od predstavnika tzv. hrvatskog ratnog pisma koji pokatkad ne prežu ni od de facto opravdavanja ratnog zločina razumijevanjem “opravdanih” frustracija “naših dečkiju”, kao što to primjerice čine Jurica Pavičić i Vinko Brešan u “Ovcama od gipsa” odnosno “Svjedocima”.

Sukladno prije napisanom nije čudno što “Studengora” nije prošla osobito dobro kod glasača Američke akademije – zaradila je pet sporednih nominacije te onu za najbolju mušku ulogu (Jude Law) i žensku epizodu (Renee Zellweger). Dok Bush mlađi traži zbijanje oko nacionalnog stijega, teško je za ovakav film očekivati razumijevanje institucije koja se obično uvijek okretala onako kako je puhao dominantan politički vjetar; uostalom, “Engleski pacijent” svoje je Oscare dobio u vrijeme Billa Clintona. Poseban je apsurd da Minghella nije nominiran za režiju iako je briljantno orkestrirao uvodnu, ultranaturalističku sekvencu bitke kod Peterburga, sjajno isprepleo različite vremenske razine u prvoj trećini filma, na generalnom planu skladno povezao zanesenu poetičnost i naturalističnost. U prilog mu nije išlo ni nesusprezanje u erotskim prizorima, koji su kreirani sa senzualnošću uglavnom nezamislivom za konzervativne kriterije današnje hollywoodske A produkcije. No na stranu Oscari; oni koji u ovo valentinovsko vrijeme pohrle na “Studengoru” neće požaliti: lijepa, tužna, delikatna i uzbudljiva ljubavna priča usred ratnog vihora, s nestvarno lijepom Nicole Kidman, sasvim sigurno pružit će vam više užitka od marketinški napuhanog “Povratka kralja” usprkos svim njegovim prestižnim nominacijama.

Govoreći o Oscarima, vrlo je zanimljiv slučaj brazilsko-američko-francuskog filma “Božji grad”. Prošle godine kao brazilski kandidat nije se uspio izboriti za oscarovsku nominaciju u kategoriji filma na neengleskom, no potom ga je pod svoje uzela propulzivna kompanija Miramax, osigurala mu redovitu američku distribuciju i velik medijski publicitet pa je film koji iz prvog pokušaja nije ušao ni među pet najboljih izvan engleskoga govornog područja, iz drugog stekao prestižne nominacije za najbolju režiju, adaptirani scenarij i fotografiju, te montažu. “Božji grad” režisera Fernanda Meirellesa – čiji je prethodni, vrlo solidan film “Spremačice” svojedobno prikazan u Motovunu – reprezentativan je proizvod suvremene latinoameričke kinematografije: iznimno izražajnim vizualnim stilom intenzivnog kolorita i dinamičnog kadriranja, s čestom uporabom kamerom iz ruke, tematizira materijalnu, duhovnu i moralnu bijedu društvene margine, pri čemu je formalna dinamičnost i svježina garnirana narativnim meandriranjem odnosno kombinatorikom, a sadržajna autentičnost korištenjem izvanredno prirodnih glumaca, često naturščika. Zapravo je riječ o poetici vrlo srodnoj onoj koju su krajem osamdesetih i početkom devedesetih promovirali predstavnici novog afroameričkog vala, autori poput Johna Singletona i braće Hughes, poetici čiji je vrstan izdanak – “Rane” Srđana Dragojevića – niknuo i u našem susjedstvu, no koja se danas doima već pomalo potrošenom. Nesumnjivo, priča koja kroz šezdesete, sedamdesete i rane osamdesete prati dvojicu mladića iz grozne, naslovne favele Rio de Janeira – jednog koji pokušava postati fotograf i tako pronaći izlaz iz geta, drugog koji prerasta u nemilosrdnog gangsterskog bossa – oblikovana je iznimnom vještinom pa film svakako zaslužuje preporuku. No čudno je da Američka akademija i hvalospjevni kritičari “Božjim gradom” otkrivaju toplu vodu – matični im američki crnci proizveli su čitav niz sličnih i podjednako kvalitetnih filmova, no Akademija ih je uglavnom ignorirala; brazilski crnci dolaze naknadno i prima ih se raširenih ruku. Doista, gledajući iz te perspektive nije teško shvatiti bijes najprominentnijega afroameričkog sineasta Spikea Leeja: čini se da Akademija i Hollywood ipak imaju nešto protiv afroameričke filmske zajednice.