Neki uistinu smatraju da se financijska tržišta okreću protiv štednje i vladavine u Merkozy-stilu, na koju se gleda kao na najozbiljniju prijetnju dobrobiti EUNakon sloma 2008. godine socijaldemokrati su se nakratko prisjetili ekonomskih učenja Johna Maynarda Keynesa; nekolicina je čak govorila o skoroj propasti neoliberalne ideologije. Ali s porastom snage desnog centra i povratkom neoliberalnih stranaka na vlast uslijed europske suverene dužničke krize, politika "štedljivosti" je trijumfirala. Čini se da je socijaldemokracija, u strahu da je ne proglase nedovoljno promišljenom, kapitulirala pred logikom uravnoteženih proračuna i rezova u sustavu socijalne skrbi.

U Italiji Demokratska stranka podržava Montijevu tzv. "tehnokratsku" vladu; u Francuskoj je François Hollande poveo Socijalističku stranku u bitku pod barjakom fiskalne odgovornosti; u Njemačkoj Socijaldemokratska stranka ismijava rješenja Keynesove škole; u Velikoj Britaniji Ed Balls najavljuje da neće ukinuti rezove dođu li laburisti na vlast. Da ne govorimo o Španjolskoj, gdje Zapaterova zlosretna Socijalistička stranka nije uspjela stvoriti nova radna mjesta, ili čak Nizozemskoj, gdje je Stranka rada sve donedavno upravljala Ministarstvom financija u koaliciji s desničarima.

Desničarsko jahanje na valu straha

Desni centar EU nekoliko je godina uspješno jahao na valu straha i ksenofobije. Dok štedljivost uzima maha, a poslovi, mirovine i dobiti svakim danom postaju sve nesigurniji, desnica učvršćuje svoju moć prebacujući krivnju za krizu na razuzdane političare koji putem poreza oduzimaju novac marljivim građanima u korist nezaslužnih stranaca. Stroža štednja pojačava takve stavove i pogoršava situaciju.

Prosječni glasač prijevarom je naveden na prihvaćanje štedljivosti iz dvaju razloga. Prvo, on ili ona suočava se s izborom između rezova u potrošnji i još veće zaduženosti - obično s lihvarskim kamatama. Sa sve većom oskudicom novih i nesigurnošću postojećih poslova, mogućnost rasta osobnog duga prilično je zastrašujuća. Ključno je što je glasačima prodan stav da se vladin proračun mora uravnotežiti jednako kao i proračun kućanstava, stav koji su europski socijaldemokratski političari propustili izvrgnuti kritici - s katastrofalnim posljedicama.

Financije, poslovi & globalno zatopljenje

Takav optimistični pogled na državne financije posve je pogrešan. U vrijeme kada kućanstva i tvrtke nastoje povratiti svoju ušteđevinu i smanjiti dugove, osim ako ne dođe do čudesnog naglog porasta izvoza, povećanje vladine ušteđevine može samo biti sukladno s nižim nacionalnim dohotkom, tj. s još višom nezaposlenošću i nesigurnošću. Kao što je upozorio japanski ekonomist Richard Koo (tekst "Svijet u bilančnoj recesiji" na blogu Real-World Economics Review - RWER 58), ako Europa ne želi slijediti Japance na putu 20-godišnje stagnacije, potrebna joj je masivna ekonomska stimulacija.

Socijaldemokrati znaju da su tri pitanja od najveće važnosti: financije, poslovi i globalno zatopljenje. Nesmotreni financijski sektor koji je uzrokovao krizu nastavlja sam sebe nagrađivati skandaloznim plaćama, dok su deregulacija i kultura bonusa učinile EU (počevši s Velikom Britanijom) neravnopravnijom. Nadalje, visoka nezaposlenost bila je endemska pojava u EU daleko prije financijske krize 2008. godine; ona ne može biti izliječena mjerama ekonomije ponude ni "dereguliranim tržištem rada". Promjena klime, pak, dugoročniji je problem, ali ako je želimo obuzdati treba djelovati odmah.

Tobinov porez

Ta pitanja su povezana. Nova radna mjesta mogu se stvoriti programom opsežnih javnih radova usmjerenih na očuvanje energije i nove izvore održive energije. Uz to se treba pozabaviti utjecajem globalnog zatopljenja na siromašnije zemlje pomoću međunarodnog prijenosa resursa.

IlustracijaKako se može financirati takav program? Razmotrimo samo dvije mjere: porez na financijske transakcije i učinkovitije skupljanje poreza. Prvo, EU je počela ozbiljno razmatrati tzv. Tobinov porez (porez na financijske transakcije) - jednom kada se on uvede, prihodi se mogu iskoristiti kao značajan poticaj javnom ulaganju i prekomorskim transferima. Europska komisija procjenjuje da bi godišnji prihod iznosio otprilike 57 milijardi eura, pod pretpostavkom da kupoprodaje vrijednosnica u kojima sudjeluju financijske ustanove sa sjedištem u EU budu oporezovane sa 0,1%, a svaka tzv. OTC (over-the-counter) trgovina izvedenicama sa 0,01%. (Primjenjujući sveobuhvatnu stopu poreza od 0,1% na cjelokupno globalno euro-trgovanje, procijenio sam da bi gornja granica prihoda bila 200 milijardi eura godišnje te se procjena Europske komisije čini vrlo suzdržanom.)

Veliki porezni jaz

Uz to, u Europi postoji ozbiljan porezni jaz - razlika između onoga što bi po zakonu trebalo plaćati i onoga što se plaća u praksi. Ukupni BDP Europske unije iznosi približno 12 trilijuna eura godišnje, a jedno nedavno opsežno istraživanje otkrilo je da porezni jaz iznosi 8% ukupnog europskog BDP-a. Što se samog PDV-a tiče, druga studija procijenila je jaz na 100 milijardi eura te bi se procjena gornje granice ukupnog jaza kretala negdje oko 1 trilijun eura. Pod pretpostavkom da porezni jaz neće biti popunjen preko noći, oduzimanje polovice ovog broja ili 500 milijardi godišnje koje bi poslužile u svrhu ekonomske stimulacije čini se kao razuman potez. (Primijetite da nisam rekao ništa o proširenju javnih zajmova, zajednički poduprtim euroobveznicama ili čak kvantitativnim olakšicama - sve to moglo bi biti upotrijebljeno za stvaranje novih razvojnih sredstava.)

Ukratko, nema financijskih ograničenja za stvaranje novih poslova u EU i revitalizaciju Europe kroz javna ulaganja.

Samoubilačke politike

IlustracijaKako bi takve stimulacije bile dočekane na financijskim tržištima? Donedavno bi odgovor bio negativan; dapače, strah od financijskih tržišta bio je jedan od glavnih razloga što je ekonomska politika Europe bila toliko konzervativna. Ali vremena se mijenjaju i, kao što je nedavno ustvrdio MMF, "štedljivost" više nije dobrodošla. Neki uistinu smatraju da se financijska tržišta okreću protiv štednje i vladavine u Merkozy-stilu, na koju se gleda kao na najozbiljniju prijetnju dobrobiti EU.

Pouka socijaldemokratima je da je njihova prava borba uperena protiv onih koji žele nametnuti Europi daljnju proračunsku štednju. Vrijeme je da se stane na kraj samoubilačkim politikama koje trenutno razaraju naše gospodarsko i društveno tkivo.

George Irvin je profesor na londonskom sveučilištu i autor knjige 'Superbogati: Rast nejednakosti u Velikoj Britaniji i SAD-u'

Preneseno s portala Social Europe Journal

Prevela Diana Robaš