Zoran FerićProšloga tjedna mogli smo pratiti u medijima niz zanimljivih događaja: od izjave ministra Žužula u Izraelu, preko pravoga rata na Kosovu, do tjeralice za Hrvojem Petračem. Međutim, najbizarniji od medijski popraćenih događaja u tom razdoblju svakako je jedan pedofilski skandal: nastavak tragikomične sage obitelji Anzulović i njihove borbe za vlastitu djecu. U njihovu su se životnu priču pedofilija, odnosno zloupotreba straha od pedofilije, umiješali na način koji se ponekad čini bizarnim do neuvjerljivosti. Ono što ga ujedno čini tragičnim jest čista faktografija: njihova je životna priča, naime, istinita kao što su ponekad istinite i one bizarne vijesti s poleđine novina, koje nas zabavljaju bez obzira na to kako tužne ili tragične konotacije te priče nosile u sebi. Pedofilija je, naime, početkom 21. stoljeća postala nekim oblikom univerzalnog i najgoreg zamislivoga zla, gotovo Đavo sam, glavom i bradom, s rogovima i onim što Sotona ima među nogama, a intuicija, i kompletna povijest naše kulture govore u prilog tome da Đavo među nogama ima nešto veliko i strašno, što je dlakavije i od njegove jareće noge. I ta nas pedofilija kao univerzalno zlo pritišće zapravo neprestano, a da nismo svjesni svih implikacija takvoga pritiska. Sve dok se ne nađemo u nekoj škakljivoj situaciji. Kad svijest počinje šljakati. Mene je ta škakljiva situacija zatekla pretprošloga ljeta, na obali rijeke Krke. S prijateljem i njegovom curom otišao sam na kupanje u Sloveniju. Zaustavili smo se u nekom privatnom kampu s lijepom plažom uz rijeku i bazenom s grijanom vodom. Bilo je puno turista iz Zagreba, obitelji s malom djecom, suncobrana, luftmadraca i onih šarenih lopti za napuhavanje. I sve je bilo dobro i lijepo, dok moji prijatelji nisu otišli plivati niz rijeku, a meni se nije dalo. Nekako me privlačio bazen i namakanje u toploj vodi. Sjeo sam, dakle, u bazen, opustio se i zatvorio oči. Kad sam ih otvorio, oko mene su bila samo djeca. Vriska, skakanje, špricanje, loptanje. Vesela igra male dječice. S nekima su bili i roditelji: ozbiljni otac koji petogodišnjeg sina uči plivati, mama koja se lopta s dvije djevojčice, par s posve malom bebom. I polako, to je trajalo, naime, neko vrijeme, počeo sam se osjećati nelagodno. Ja sam bio jedini muškarac bez djeteta ili partnerice. Uskoro, stao sam primjećivati, ili mi se to možda samo činilo, kose i sumnjičave poglede roditelja. Ništa strašno, ni napadno, tek pogled koji te malo okrzne, upitni izraz lica majke koja igra picigin s djevojčicom od nekih pet godina. Jer ona vidi bradatog gospodina koji leži u bazenu punom dječice i napadno se smješka malim bićima oko sebe. I onda ona, ta majka, pomisli možda kako to nije normalno i kako tu sigurno nešto ima. Nešto prljavo i seksualno, jer dječica su uokolo gola, a bradonji iz vode viri samo glava, ne vide se ruke. Tko zna što taj radi s rukama pod vodom? I tako majka postaje sumnjičava, a mene odjednom puca paranoja. Osjećaj nelagode se pojačava, a osjećaj neke nepostojeće krivnje počinje mi se polagano probijati kroz lične kosti, prolazi kroz sloj mesa na obrazima, izbija na kožu, pa se pojavljuje na licu kao blesast izraz koji brižnoj majci kao da govori: “Poštovana gospođo, vi me ne poznajete, možda će vam se to učiniti čudnim, ali uistinu ne želim dirati vaše dijete po spolnim organima, a još manje želim da vaše dijete dira mene po spolnom organu.” No sirota žena, izgleda, stvarno nešto sumnja, pogledava me svako malo, pa onda gleda svoju dječicu, da li ja gledam njih. A moj izraz lica koji je netom upućivao na krivnju, sada upućuje na bijes i najradije bih joj rekao da ne želim ni njene spolne organe, i da me baš boli kurac za tuđe spolne organe, dječje ili odrasle i onda bih joj viknuo: “Paranoična kučko! Tuđe neću, a svoje ne dam!” I tako se pedofilija pretvara u visoku politiku.

No, da se podsjetimo što se dogodilo sirotim Anzulovićima koji su nedavno bili i gosti “Latinice”, a ostali su bez svojih kćeri na sasvim blesav način. Naime, supruga Zlatka Anzulovića prijavila je svoga muža i njegove prijatelje za seksualno zlostavljanje vlastite djece. Nakon što je slučaj završio na sudu, a djeca privremeno smještena u dom, gospođa je sve porekla rekavši da je popustila pritiscima i savjetima, te da je najlakše dobiti brakorazvodnu parnicu ako muža optužiš za pedofiliju. Jer to je danas u modi i tome se vjeruje. Slučaj je prikazan u medijima kao još jedan od gnusnih pedofilskih skandala i opravdano je u javnosti izazvao šok i osudu. Čovjek je prikazan kao monstrum i odmah je postao opća javna atrakcija. Zašto? Zato što su ljudima takve javne atrakcije potrebne kao krušac nasušni. To je ona strašna, velika priča koja nam je još, zasićenima lopovlucima, ratom, organiziranim i neorganiziranim kriminalom, lažima, sebičnošću i bolesnim egoizmom, kadra izmamiti nekakvu emociju, učiniti nas živima. Zgražanje nad pedofilskim monstrumom čini nas emotivno aktivnima jer smo na djecu slabi, ali, istovremeno, uvjerava nas da i od gorega ima gore i da snažni senzacionalizam kojim odjekuju takve vijesti u medijima, ali i u svakodnevnim pričama i svakodnevnim jutarnjim zgražanjima uz kavicu, ima duboku psihološku podlogu. Enormno bujanje pedofilofobije duboko je, naime, povezano s našim odnosom prema djeci, odnosno prema ljudima općenito. U narastajućem divljem kapitalizmu ljudi oko nas su sve manje prijatelji, rođaci ili samo ljubazni susjedi, a sve više sredstvo: glasači, mogući kupci roba i usluga, potencijalne mušterije, veza za posao, jamci za kredit, poslovni partneri. Ako se i radi o druženju u slobodno vrijeme, to su sve više partneri za seks, za karte, za izlaske, golf, jedenje kineske hrane ili nešto pedeseto. Ukratko, ljudi su sve manje ljudi, a sve više funkcije. I sve više građana ove zemlje, a tako je, uvjeren sam, posvuda po Evropi, ljude oko sebe doživljava parcijalno, na dijelove, a ne kao osobe. Čim upoznaju nekoga, dobar dio takvih prvo pomisli: “Kako bi mi ovaj čovjek mogao koristiti?” A onda, u skladu s tim, prilagođavaju svoje komunikacijske strategije: srdačan stisak koji ponekad boli, dug pogled u oči, ili pak blazirani smiješak uz kakvu stereotipnu rečenicu koja zapravo treba pokazati: “Ne zanimaš me, ne možeš mi biti koristan i jedva čekam da te se riješim.” Stvar je u tome što se prestalo vjerovati u normalno, dobronamjerno, bezinteresno druženje jer upravo takvo ponašanje u našemu kontekstu sve više postaje nerealno. Opća paranoja učinila je svoje, a iza svakog postupka traži se skrivena namjera. Ili nagon. Otud i paranoja oko djece. Budući da postupak još traje, ne možemo znati je li Zlatko Anzulović kriv ili su optužbe njegove žene zaista zlonamjerna laž. A čitava priča, naravno, kao i mnoge slične, najviše škodi njihovoj djeci koja su izgubila roditeljski dom i dobila onaj u Nazorovoj, za napuštenu i oduzetu djecu. Ako se stvarno radi o laži, to je najstrašnija, najgluplja i najtragičnija stvar koju sam čuo u posljednje vrijeme. Krivnja je, dakako, i na onima koji su poticali na laž, kao i na onima koji su u laž spremno povjerovali.