Srećko JurdanaPrilično duhovito komentirajući apsurde iz hrvatskih udžbenika za državne osnovne škole, ministar znanosti i obrazovanja Dragan Primorac u novinama je – među ostalim – nedavno ironizirao i podatak da “djeca uče o Dravidima koji su živjeli prije pet tisuća godina”. A o čemu da djeca uče? Zar i Dravidi nisu bili dio svijeta? Komparativno proučavanje civilizacija kao formu upoznavanja sa značenjem povijesti metodološki je razvio još Arnold Toynbee. Ako su – po doktoru Primorcu – tisuće godina historijskoga razmaka kriterij pedagoške nerelevantnosti, današnji đaci ne bi trebali učiti ni o Isusu Kristu. Šalimo se, dakako, bez obzira na to što Krist – kao prorok u dolini suza – za razliku od svoga Oca nije pokazivao poseban smisao za humor.

Pobožno prenemaganje na državnoj premijeri

Njegova misija bila je tragično ozbiljna, ali kod promatrača zato dozu podsmijeha može izazvati činjenica da se jedna od holivudskih inscenacija te misije u Hrvatskoj eksploatira za manifestiranje stamene ideološke solidarnosti Crkve, Partije i Države. Spomenuti običaj ima čvrstu tradiciju. Partijsko-državna Nomenklatura okupljala se i ranije en masse* na premijerama filmskih partizanskih epopeja: u Puli ili na Tjentištu kolonu proučavatelja naručene filmske estetike predvodio je Broz, iza njega birokratska kamarila, pa državni umjetnici i nakon svih njih brigada aktivista Subnora. Ako je Tito pljeskao, pljeskali su svi, a autorima su stizali honorari i nove narudžbe; ako se on mrštio, vladala je tišina, a autori su odlazili na led. Broz je mrtav, no filmski rituali iz njegovoga vremena ponavljaju se na identičan način s novim povodima.
Na državnoj premijeri Gibsonovog filma “Pasija” u Zagrebu nastupili su kardinal Bozanić, apostolski nuncij Lozano i biskupsko-svećenićko-redovnička svita; predsjednik Sabora Šeks, potpredsjednica vlade Jadranka Kosor; ministar financija Šuker, ministar znanosti, spomenuti gospodin Primorac; ministar zdravlja Andrija Hebrang; pojedine vedete iz opozicije, i uz njih serija “osoba iz javnog života”. Nakon projekcije citirale su ih novine, televizija je danima emitirala njihove dubokoumne izjave. Neki su plakali, drugi su “odlazili kući zamišljeni”... Patetika se ujedinjavala s usiljenom introspekcijom, a zajedno su servisirale vladajuću ideologiju koja Krista agresivno pokušava interpretirati kao svjetovnoga političko-pobunjeničkoga lidera koji je nakon martirija došao na vlast zajedno sa svojim sljedbenicima. Iz rakursa državnih foruma i struktura Isus je danas ono što je nekada – pod Brozom – bio Sava Kovačević, junak Sutjeske i njezine filmske imaginacije.

Tortura političkih klišeja

Neke su nacije i na terenu svetosti osuđene na torturu političkih klišeja. Premijeru poput zagrebačke, u kojoj prve redove zauzimaju crkveno-partijsko-državni ešaloni, teško je zamisliti u zemljama poput Engleske, Francuske, Španjolske, Italije, Sjedinjenih Država… No hrvatski antemurale* uvijek je bio poseban, pa makar i po solidarnosti s neukusom. Ultraveristički interpretiranome Kristu suptilnija kršćanska duša prići će s oprezom i nelagodom. Hollywood već desecima godina profitira na Kristovom liku, a među autorima koji su se njime bavili vrlo je malo rafiniranih esteta tipa Williama Wylera koji je u “Ben Huru” Kristu pristupio smjerno i diskretno, slikajući ga većim dijelom s leđa kako božanski neosjetno, bez riječi, inspirira rimskoga vojnika da prema robu postupi humanije. I kad prikazuje Kristovu Golgotu i Raspeće, Wyler se uvijek kreće u relacijama koje autoritet njegovoga božanskoga subjekta suptilno odvajaju od prizemnosti čovjeka-promatrača. No Wyler je klasik. Moderni ikonoklastici tipa Martina Scorsesea i Mela Gibsona – mladoturci kršćanske kinematografije – efekte postižu podvrgavanjem Kristovog lika hiperrealističkim vulgarnostima i brutalnostima: u “Posljednjem Kristovom iskušenju” Scorsese ga prikazuje kako upražnjava seks s Marijom Magdalenom, u “Pasiji” Gibson kod gledaoca nastoji proizvesti sućut derući mu kožu s leđa. Katolička crkva svojedobno je osudila Scorseseov film i pozvala na njegov bojkot, s Gibsonovim, ne znajući što bi zapravo poduzela, odlučila je ideološki eksploatirati njegovu gledanost.

Crkveno licemjerje

Na Bozanićeve “društvene inicijative”, kakve razvija u zadnje vrijeme, čini se da je “Pasija” legla kao as na jedanaest. Suočavajući se s mogućnošću da Ustavni sud ukine zakon o zabrani rada trgovina nedjeljom, hrvatski klerikalni zdrug na brzinu je lansirao dokument pod nazivom “Nedjelja radi čovjeka”, koji je zapravo oblik otvorenoga pritiska na vlast da nedjeljom zabrani svaku prodavačko-konzumentsku aktivnost: ne samo rad dućana, nego i ugostiteljskih objekata. Nakon šest dana rada, zatvorimo se u svoj nespokoj. O fenomenu crkve i nedjelje pisalo se već dosta, ali tema je gotovo nepresušna jer kler uporno inzistira na falš-tezi da je upravo rad nedjeljom glavni oblik eksploatacije radnika u Hrvatskoj. “Grubo kršenje osnovnih radničkih i drugih ljudskih prava, kao i vrijedećih zakona RH ne samo u trgovini nego i u brojnim drugim privrednim i uslužnim djelatnostima” – kaže Crkva – sadržano je prije svega u izostanku slobodne nedjelje. Vrlo zanimljivo. Nekoliko desetaka Tuđmanovih odabranih feudalaca hrvatskim radnicima iz džepova je u pretvorbi doslovno ukralo milijune. Provedena je neviđena pljačka, nacionalni kapital transformiran je u privatni na najvulgarnije načine, tisuće ljudi ostale su bez posla u firmama koje su vlasnici uništili pošto su iz njih izvukli novac i rasprodali nekretnine, ali sve je to legalno političko snalaženje a ne eksploatacija i kriminal, sve je to zanemarivo u usporedbi s nepoštivanjem kulta slobodne nedjelje.
U vrijeme dok su Tuđman i njegovi tajkuni otimali narodni novac, visoki pripadnici klera fotografirali su se s njima na misama i slavili ih kao narodne spasitelje, dokazujući da i oni – zajedno s partijom i državom koja je pretvorbu amnestirala – prolaze svoj osebujan križni put, svoje pasije ili muke koje se prije svega manifestiraju u nemogućnosti izlaska iz moralne hipokrizije.

STUPAC TJEDNA: NOVA SAGA OKO HAAGA

Novih šest hrvatskih ljudi otputovalo je u Haag, pružajući još jednu priliku Ivi Sanaderu i mudrome rukovodstvu da nadopune sagu o neumiješanosti Hrvatske u bosanski rat. Po zadnjim tezama, Tuđman ne samo da nije imao nikakve veze s idejom o razbijanju Bosne, nego se i aktivno “zalagao za suverenu BiH”. Sve drugo su svjetska podmetanja. Neka bude tako. Živio Tuđman, tj. njegova ideja, dolje neprijatelji. Što se haaških optuženika tiče, državne suze uglavnom im ne pomogoše, što se zorno uočava na primjeru Markača i Čermaka kojima je – unatoč Mesićevim uvijenim najavama suprotnoga razvoja događaja – Del Ponte za sada uskratila pravo da se brane sa slobode. Neki pravom neopterećeni zlobnik mogao bi u takvom kontekstu gotovo pomisliti kako se Ante Gotovina pokazao pametnijim od svih.
S dolaskom novih Hrvata, Haag je dobio i novo advokatsko ime: Vesnu Alaburić, koja brani Milivoja Petkovića. U prigodnome intervjuu Jutarnjem listu – za koji inače radi – gđa Alaburić, koja se dosad bavila isključivo medijskim pravom, istaknula je da se u Haagu angažirala “zbog novog iskustva i izazova s obzirom na procesne specifičnosti”, ne spominjući astronomske honorare haaških odvjetnika koji nikako ne mogu biti motiv. Naglasila je usput kako “ne može ni zamisliti da bilo tko prizna krivnju po ovakvoj optužnici”, a priori uskraćujući svome branjeniku jednu od mogućnosti za ublažavanje kazne. Što se u Haagu brani – država ili optuženik? Na to bi najbolje mogao odgovoriti Tihomir Blaškić.