Assad i Dmitrij Medvedev (2008.)Nisam znala bih li se smijala ili plakala kada sam čula da je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov pronašao rješenje za sirijsku krizu. U govoru održanom u utorak u Damasku Lavrov je objavio da je sve u redu: predsjednik Bashar al-Assad "u potpunosti je posvećen zadaći zaustavljanja nasilja neovisno o njegovu izvoru". Rusko ministarstvo vanjskih poslova poduprlo je ovu izjavu i pozvalo na "najhitniju stabilizaciju situacije u Siriji na temelju najhitnije provedbe demokratskih reformi čije je vrijeme došlo".

U stvari, vrijeme za "demokratske reforme" odavno je prošlo u Siriji, gdje Assadova vojska ne pokazuje znakove "zaustavljanja nasilja neovisno o njegovu izvoru". Ako išta, brutalnost se pojačala u satima koje je Lavrov proveo u Damasku. Ali čak ako Sirija i jest arapska Švicarska, posve pripravna održati "ustavni referendum" kako što to Lavrov sugerira, teško je slušati komentare ruskog ministra vanjskih poslova i pritom ostati ozbiljan. U ovom trenutku nije lako reći kako točno Rusija bira svoje političke vođe, ali taj proces ne uključuje glasovanje javnosti, barem ne u značajnoj mjeri. "Najhitnija provedba demokratskih reformi" definitivno je ideja čije je vrijeme došlo - u Moskvi i Sankt Peterburgu kao i u Damasku i Alepu.

Demokracija, oružje...

Ipak je vrijedno spomena i značajno što se čak i Rusi osjećaju obveznima koristiti ovakav jezik. Moram pretpostaviti da Lavrova nije previše briga za demokraciju u Siriji: otišao je onamo jer Sirija kupuje mnogo oružja od Rusije, jer je Rusiju prepao pad Moamera Gadafija i jer bi nemiri u Siriji mogli štetiti drugim ruskim interesima u regiji. Nekoć davno ruski bi izaslanik u posjetu ugroženom čelniku države-klijenta u sličnoj situaciji upotrijebio riječi poput "drugarske solidarnosti" umjesto "demokracije" te bi još za svaki slučaj doveo sa sobom par vrlo upadljivih vojnih savjetnika.

Danas takvo što naprosto nije prihvatljivo. Ni za čiji međunarodni ugled nije dobro da ga vide kao vođu zle diktature. Polako mu biva sve teže premještati svoj novac po svijetu i školovati djecu u švicarskim internatima.

'Pošteni izbori'

Konkretnije, čak se i autoritarni režimi brinu kako će njihovi topli odnosi s drugim autoritarnim režimima izgledati ljudima kod kuće. Lavrov predstavlja režim koji, iako sada nije ugrožen, nedvojbeno strahuje od nezadovoljstva javnosti, antikorupcijske retorike i, dakako, političkih demonstracija nalik onima koje su stvorile Narančastu revoluciju u Ukrajini ili Arapsko proljeće u sjevernoj Africi. Tijekom posljednjih ruskih predsjedničkih izbora predsjednik Dmitrij Medvedev nije putovao po zemlji niti se susretao sa svojim pristašama. Ruski su mediji pratili priču pri čemu je Medvedev dobio gotovo cijelu televizijsku minutažu, dok su njegovi protivnici dobili malo ili ništa. Ljudi su svejedno bili ohrabrivani da izađu na glasovanje i sve su meke zamke demokracije bile tu, iako nije bilo sumnje tko će pobijediti.

Isto vrijedi za rusku diplomaciju. Lavrov i njegovi šefovi očito ne žele da Rusi kod kuće misle kako oni podržavaju režim koji puca na prosvjednike - iako to uistinu čini - osobito u tjednu kada su prosvjednici preplavili ulice Moskve noseći transparente kojima zahtijevaju "poštene izbore". Kako ne bi djelovalo nedemokratski, rusko se ministarstvo vanjskih poslova mora pretvarati da se bori za sirijsku demokraciju, čak i dok sirijska vojska istodobno vodi otvoreni rat protiv vlastitog naroda.

Orvelovski univerzum

Dvoumim se oko ovog "glumljenog promicanja demokracije", prirodnog izdanka ruske glumljene demokracije. S jedne strane, to pojeftinjuje jezik. Ako "mi podupiremo sirijsku demokraciju" zapravo znači "mi podupiremo sirijsku diktaturu", tada živimo u orvelovskom svijetu gdje više ništa nigdje ne znači ništa.

S druge strane, ljudi nisu glupi: i Sirijci i Rusi znaju razliku između "demokracije", "ustava" i "referenduma" s jedne i golog nasilja s druge strane. Što više Rusi rabe te riječi, Sirijcima i Rusima bit će sve očitije da su one u ovom kontekstu beznačajne. Možda će neki od njih konačno odlučiti da bi radije htjeli ono pravo.

Autor: Anne Applebaum

Preneseno s portala Slate