Srećko JurdanaHrvatska publika zadnjih je dana ponovno bila podvrgnuta prinudnoj kolektivnoj terapiji promatranja ludorija jednog trećerazrednog klauna, eliminiranog iz Sabora, ali još uvijek – na svoje specifične delirične načine – periodički aktivnog u “javnom životu”. Operacija rušenja viletina, koje je zavičajni krug primordijalnih hadezeovaca ilegalno izgradio na Medvednici, obiluje raznovrsnim društvenim konotacijama. S jedne strane, zorno se pokazuje koliki su novac Ljubo Ćesić i njegovo bizarno društvo oteli hrvatskoj državi. Sve inkriminirane šumske zamkove vjerojatno je podigla ista građevinska operativa, tj. firma Monitor čiju je mehanizaciju Rojs* nasilno privatizirao i preko koje je godinama na privilegiranim poslovima isisavao državni novac. On se, dakako, dijelio: dio Rojsu*, dio Šušku, nešto na stranu za Tuđmana, a poneki komad kolača i za njihove idejno-rodovski bliske Parteigenossen*.

Uglavnom, organizirana skupina promućurnih lumpenproletera* – koji su, došavši u baraku,* preko noći postali kapitalistima – iskoristila je svoj zvjezdani historijski trenutak da na državni račun oblikuje vlastiti svijet iz bajke, privatni Shangri-La, virtualnu sljemensku zonu materijaliziranih snova i neviđenoga luksuza, u kojoj je nemoguće postalo moguće. Za sebe i svoj klan spomenuti Rojs* nije sagradio kuće, nego starorimske palače za ladanjski ekshibicionizam, s bazenima u mramoru, vrtovima, parkovima, igralištima, vodopadima, teniskim terenima, salonima, vježbaonicama, spavaonicama, blagovaonicama, opijaonicama i mudotitraonicama*, u kojima se mogu bez gužve rekreirati ešaloni zemljačkih boraca za narodnu stvar. Rušenju toga ilegalnog čuda mediji su s razlogom posvetili veliku pažnju, ali uglavnom na razini prigodne senzacije, bez upuštanja u bilo kakvu socijalno-političku raščlambu fenomena. Na televiziji su Ćesića pokušali prezentirati kao neku vrstu tragikomičnog junaka modernoga doba, odnosno žrtvu bezrazložno rigoroznih pravnih principa s kojom povodljiv promatrač čak može suosjećati. Pružena mu je raskošna mogućnost da se u javnosti prikazuje kao objekt političke zavjere državnoga vodstva koje preko njega provodi nekakvu vendettu* protiv starih nacionalnih junaka.

Naravno, Rojs* je iznimno karikaturalan tip i mnogi mediji – u skladu sa svojim profesionalnim običajima – na toj karikaturalnosti pokušavaju jeftino profitirati. Lokalna medijska scena orijentirana je većim dijelom prije svega na cirkus i prodavanje nižerazrednih bulevarskih dosjetki. Rojsov* groteskan nastup, međutim, samo je paravan za organizirani kriminal. Njegove palače drastično otkrivaju raskalašnu prirodu tuđmanizma i dimenzije pljačke pod poglavarovim pokroviteljstvom. Za Tuđmanovu i Šuškovu kliku nisu vrijedila nikakva društvena pravila. Oteti novac doslovce se razbacivao, a razbacuje se i danas.

Ćesiću “ušteđevina” omogućuje da svoje tri palače sruši bez velikoga stresa, da se preseli u jedan od stanova i superiorno najavi kako će uskoro sagraditi nove na nekom za zakon neupadljivijem mjestu. Akcija zaštite sljemenskog područja i zagrebačkog urbanističkog plana, kakvu je napokon počela provoditi vlast, ne obuhvaća i istragu nad porijeklom kapitala kojim su ti dvorci podignuti, iako je svima jasno na koji je način stečen. Za Rojsa* vrijedi sličan obrazac koji se primjenjuje na Miroslava Kutlu: sankcija ne obuhvaća reparaciju i vraćanje otetoga.

U isto vrijeme, desničarski krugovi Ćesiću i društvu pružaju javnu podršku. Pokušavajući preseliti Sljeme u Čaprazlije i obrnuto, “magistar” Đapić nešto tu arbitrira i emitira stručne poruke da kod inkriminiranoga naselja nema nikakve devastacije prirode. Uz Rojsa se demonstrativno uslikao i Slaven Letica – “osloboditelj Svete Gere” – zorno pokazujući za kakve se civilizacijske standarde zalaže “modernizirani” HSP. U Hrvatskoj Vlada evidentno ne može povući ni jedan potez koji štiti zakonitost – u rasponu od haaških izručenja do rušenja ilegalnih zgrada – a da se ne suoči s eskalacijom desničarskoga folklora i teorijama o “žrtvenim jarcima”. Burleska zvana Rojs* reaktualizira, međutim, spoznaju o pokvarenosti Tuđmanova poretka, posebno u svjetlu rasprave o Tuđmanovu trgu u Zagrebu.

Fenomen Rojs* izravan je proizvod ideologije Franje Tuđmana, arivista koji je instinktivno mrzio građanski svjetonazor i Zagreb kao njegov simbol. Najveće devastacije Zagreba i okolice počinjene su za vrijeme Tuđmanove vladavine. Trend divlje izgradnje na sljemenskim brežuljcima pod Tuđmanom je doživio historijski procvat. Posebna je ironija sudbine da se tom uništavatelju zagrebačke urbanističke tradicije danas u Zagrebu dodjeljuje nekakav trg, po nekim intencijama možda čak Rooseveltov ili Titov. Ako se zna, međutim, da su predvodnici akcije Anto Đapić i Zdravko Tomac, uz asistenciju Milana Bandića, nikakva političko-intelektualna devijacija u tom slučaju nije iznenađenje.

STUPAC TJEDNA: MIROSLAV KUTLE; TADIĆEVO USTOLIČENJE

Autor ovog teksta prilično je dobro zapamtio vrijeme kad su se u Nacionalu morali dizati krediti za plaće premda se prodavao u stotinjak tisuća primjeraka, jer Miroslav Kutle i njegovi ljudi na čelu Tiska novinama nisu isplaćivali utržak. Uzimali su novac za sebe, za svoje ortake i za Tuđmanov pokret, nadajući se usput da će se Nacional – iako s potraživanjima kudikamo većim od dugova – postupno ugasiti zbog nedostatka novca. Za Kutlu – dakle – koji ga je, kao i mnoge druge, godinama bezobzirno ucjenjivao na razne načine, autor nema velikih sentimenata.
S druge strane, ne može se previdjeti da je Kutle jedini od četvorice ortaka iz Grupa koji čami u zatvoru. Dok drugi dijele pare, razvijaju poslove i glume ugledne građane, on – kako stvari trenutačno stoje – mora odguslati još pet godina, što nipošto nije zanemarivo čak ni u svjetlu podatka da kapital koji je stekao ostaje netaknut. Za takav razvoj događaja, koji ga diskriminira, Kutle je djelomice i sam kriv. Optužbu i presudu mogao je možda ublažiti nekom vrstom nagodbe. Mogao je Državnome odvjetništvu iskreno reći sve što zna o urotama, dogovorima i aktivnostima tajnoga kartela čiji je član, i država bi prema njemu vjerojatno bila popustljivija.
Mogao je, ali nije, i sad je tu gdje jest. Bez obzira na Kutlinu taktiku obrane, njegova presuda svojevrsna je satisfakcija za mnoge ogorčene i opljačkane radnike u njegovim upropaštenim firmama, a ujedno i potvrda utemeljenosti Nacionalovih tekstova o djelovanju ganga Grupo. Hoće li ona poslužiti i kao katalizator za proširenje istrage na preostale ortake, to je već drugo i vrlo enigmatsko pitanje.

• * *
  Novi srbijanski predsjednik Boris Tadić – još jedan profesionalni psiholog na balkanskoj političkoj sceni – pun je lijepih riječi za demokraciju, susjede i Europu, ali organiziranje njegovoga ustoličenja na obljetnicu genocida u Srebrenici anticivilizacijski je čin bez premca, koji od početka izaziva skepsu prema njegovim namjerama.