Predsjednik Josipović održao je prošlog tjedna dulje predavanje na Visokoj novinarskoj školi veleučilišta Vern u Zagrebu, o hrvatskoj vanjskoj politici i odnosima s EU-om. Nakon toga odgovarao je na pitanja nazočnih. Pokazao je neuobičajen osjećaj za duhovitost, kad je samoga sebe kao nosioca predsjedničke funkcije u jednom trenutku nazvao "antibiotikom širokoga spektra". Dakako, pronalaženje utješne riječi za svakoga jedan je od društvenih zadataka predsjednika koji nema velike izvršne ovlasti i na sceni djeluje kao medijator. Što se osnovne teme predavanja tiče, ona pripada standardnom Josipovićevu repertoaru u sličnim ceremonijalnim prilikama. Predsjednik vrlo rijetko govori o hrvatskim unutarnjim zbivanjima - premda su ona za publiku neusporedivo zanimljiviji motiv od europske statistike koju naciji mnogi već godinama prodaju kao vrhunsko političko štivo - i najčešće pribjegava svome razrađenome i nekonfliktnome vanjskopolitičkome diskursu. Njegovi prigodni govori uglavnom pripadaju sferi opće pedagogije.

Ako je nešto bilo posebno instruktivno u Josipovićevoj temeljitoj katalogizaciji hrvatskih vanjskopolitičkih orijentira, onda je to informacija da relevantni inozemni faktori - EU i drugi - od Hrvatske u prvome redu traže regionalne inicijative, ili nekakvo pozitivno djelovanje na ex-jugoslavenskome prostoru. Hrvatske političare, ustvrdio je predsjednik, neprestano upozoravaju da vode računa o "regiji" i usmjeravaju poglede prema istoku. Može se to shvatiti kao poruka da je Hrvatskoj u EU-u namijenjena operativna uloga regionalnoga stabilizatora, inspiratora i reformatora. Senzibilniji promatrač mogao bi iz te poruke također zaključiti da je za spomenute međunarodne činioce Hrvatska gotovo isključivo važna kao angažirani dio historijskoga konteksta iz kojeg ona sama želi pobjeći.

O svrsi kažnjavanja
U jednom kratkom segmentu svoga izlaganja - uzgrednoj usporedbi hrvatskoga i zapadnoga pravnog sustava - predsjednik Josipović ponudio je slušaocima zanimljivu tezu o velikim razlikama u pravosudnom doživljaju svrhovitosti. Hrvatsko pravosuđe suviše je plošno i ograničeno u tumačenju zakona, za razliku od razvijenih pravnih sustava koji kod procesa i presuda uzimaju u obzir mnoge kolateralne okolnosti i društvene efekte. Kad u zakonu piše "dobar dan", za hrvatske sudove to znači isključivo "dobar dan", slikovito je predsjednik predočio tezu, dok u pravno senzibilnijim sredinama taj izraz može imati više značenja. Razvijeni sustavi - duhovito se izrazio Josipović - usavršili su legendarnu Brozovu poruku kako se "ne treba držati zakona kao pijan plota", nastupajući u postupcima fleksibilno, primjereno okolnostima, i tražeći varijante koje će najbolje zadovoljiti društvenu svrhu kažnjavanja.

Autor ovih redaka uočio je iznimno zanimljiv diskusijski potencijal upravo u tom kratkom predsjednikovu osvrtu na međunarodne pravosudne razlike, i postavio mu kombinirano pitanje o beskrajnim hrvatskim procesima, o pritvorima bez zatvora, često namjernim otezanjima suđenja za najteža kaznena djela, o kaznama kojima se nikakva svrha kažnjavanja ne postiže, i u tom sklopu posebno je apostrofirao slučaj nedavnoga oslobađanja ubojice adolescenta Luke Ritza. Kao što je javnosti poznato, skupina huligana u Zagrebu je bez razloga - "iz obijesti" - premlatila Luku Ritza dok je na stanici čekao autobus. Nedugo nakon incidenta umro je od posljedica udaraca. Djelujući i pod pritiskom konsternirane javnosti, policija je uložila velike i dugotrajne napore da pronađe ubojice. Unatoč teškim okolnostima - nedostatku tragova i pouzdanih svjedoka - u tome su na kraju i uspjeli. S kakvim završnim rezultatom?

Etički ravnodušno pravosuđe
Samo je jedan od sudionika u zločinu dobio kratku zatvorsku kaznu (godinu dana); drugi su se izvukli na maloljetnost. I taj koji je osuđen pušten je zadnjih dana prije isteka roka, ne zna se s kakvim pravnim motivima. Imamo, dakle, situaciju u kojoj je jedan osamnaestogodišnjak bezrazložno ubijen na ulici, policiju koja je uložila maksimalne napore da pronađe ubojice, i sudove koji su te ubojice oslobodili, izrugujući se na taj način i uspomeni na Luku Ritza, i njegovoj obitelji, i policiji, i Državnome odvjetništvu, i sveukupnome građanskome osjećaju za etiku. Kakvi se "efekti odvraćanja" postižu takvim nakaradnim odnosom pravnoga sustava prema žrtvama i krivcima - s takvim "poštivanjem slova zakona" koje uvijek ide na ruku zločincima - najbolje pokazuje i zadnji zagrebački incident u kojem je banda huligana u parku "iz obijesti" pretukla dvojicu maloljetnika (jedan je završio u bolnici s teškim ozljedama glave). Obrazac "slučaja Ritz" ponovio se diljem Hrvatske već nekoliko puta, s perspektivom da zadrži svoju društvenu perzistentnost. Za ubilački ulični huliganizam nema većeg poticaja od osjećaja nekažnjivosti ili državne blagonaklonosti, kao ni za političko-gospodarski kriminal, uostalom.

Optuženici za teške pljačke i zločine drže se u Hrvatskoj stanovito vrijeme u pritvoru, i zatim otpuštaju da na slobodi čekaju suđenje do beskonačnosti, koje i kad započne, traje toliko dugo kao da ga država zapravo i ne želi završiti. Sanader, Horvatinčić, ubojstvo Luke Ritza i mnogi drugi neadekvatno tretirani kriminalni fenomeni dio su simbolike jednog etički ravnodušnog pravosuđa koje se znatno manje bavi društvenom terapeutikom, a znatno više kompromisima koji ga održavaju u sadašnjem stanju nezamjerajućega vegetiranja. Predsjednik Josipović pokazao je na spomenutom nastupu u Vernu da je svjestan problema, koji uostalom pripada njegovom akademskom području, ali ne zna se hoće li na njega primijeniti nekakvu ciljanu terapiju ili ostati na "antibiotiku širokoga spektra".