Zoran FerićŽivimo u tjednu knjiga. Traje Interliber, o knjigama se govori, polemizira i piše. I naravno, knjige se reklamiraju. Da se one mogu reklamirati i na posve neobičan način, pokazao je tajnik Vojnog ordinarijata don Anđelko Kaćunko. On je na promociji knjige dr. Hrvoja Šošića o Tuđmanu rekao da je Tuđmanovu bolest, a potom i smrt izazvala misteriozna “magijska središnjica” masovnim voodoo ritualom u sklopu samoborskog fašnika 90 i neke. E pa, don Kaćunko je, osim osebujnog smisla za reklamiranje knjiga, a u tjednu neposredno prije Interlibera, pokazao i još neke važne stvari. U prvom redu da se, što se njega tiče, prosvjetiteljstvo u Hrvatskoj nikada nije ni dogodilo. Njegov stariji kolega, svećenik po zvanju i značajan dramski pisac, Tituš Brezovački, imao bi ga mnogočemu podučiti. Šteta što je Brezovački umro još početkom 19. stoljeća pa ne može svećeniku koji u 21. stoljeću vjeruje u crnu magiju poslati Matijaša Grabancijaša da ismije njegove stavove koji bi sasvim dobro legli i u srednji vijek, kad, doduše, nitko na ovim prostorima nije znao što je voodoo, ali se za magijske obrede itekako znalo i o njima svakodnevno govorilo. Ovakva javna vjera u snagu magijskog obreda, i to onoga koji se navodno dogodio još i javno, u sklopu karnevala, karnevalska je činjenica prvoga reda, a Hrvatsku zajedno s njenim Vojnim ordinarijatom, njenom najbrojnijom zajednicom vjernika, njenim crkvenim i političkim institucijama svrstava među zemlje u kojima karneval traje 12 mjeseci u godini. Na prvi pogled moglo bi se zaključiti da to je vesela zemlja u kojoj, nalik na Haiti ili Barbados, ljudi siromašni i polugoli, ali veseli, plešu po ulicama. Kao što znamo, to, nažalost, nije istina i ulicama nam bauljaju građani smrknutih lica, ozbiljno zabrinuti za svoju egzistenciju, dok u višim sferama vlasti i politike, a kako vidimo i među nekim visokim crkvenim dužnosnicima, karneval traje permanentno. No, don Kaćunko je prošloga tjedna nasmijao dobar dio hrvatske javnosti. Ne samo alternativce i Samoborce, kao što smo mogli pročitati u novinama. Kaćunkova se izjava komentirala najčešće ovako: ”Šteta što to s vuduom nije stvarno moguće.” Po tome se dalo zaključiti da su neprijatelji na osobnoj, a bome i na državnoj razini u ovoj zemlji opća pojava i da bi voodoo, da je djelotvoran, bio za Hrvatsku pogubniji od rata, leukemije, raka, srčanog udara, prometnih nesreća, metka, noža ili sjekire. Kaćunkova nam je komična izjava osvijestila da bismo svi rado zabadali iglice u lutku s nečijim likom. Uostalom, psihijatri, kao i alternativci, tvrde, suprotno Katoličkoj crkvi, da je sve to ljekovito za duševno zdravlje. Zabijati strelice pikada u nečiju fotografiju, crtati lice vlastita neprijatelja na svoj klozet-papir i njime brisati stražnjicu ili njegovom fotokopiranom slikom, zalijepljenom na karton, pobirati pseća govna po ulicama. Time se ljudi, navodno, oslobađaju negativnih emocija i pridonose zdravlju svoje duše. To tvrde i stručnjaci za dušu, psiholozi i psihijatri. Na autogenom treningu naučio sam, doduše, nešto umekšanu varijantu voodooa. Voditeljica nam je sugerirala da osobu koju mrzimo, šefa, političara, bračnog druga ili ljubavnicu/ljubavnika zamislimo u nekoj smiješnoj pozi. Recimo, kako sjede na zahodu s hlačama do koljena, imaju tvrdu stolicu i tiskaju, a oči im ispale, kako bi rekao Ćesić Rojs, “kao kuhanom zecu”. Otad tako zamišljam polovicu Sabora i dobar dio Vlade. Svi seru, a imaju krvave bjeloočnice kao kuhani zečevi. Zamišljam, vizualiziram i autogeno treniram, ali nije mi puno lakše. Možda bi čovjek stvarno trebao prijeći na voodoo. Sjećam se jednog od proširenih aforizama iz knjige “Mali mitovi” Stanislawa Jerzyja Leca. On citira istočnjačku poslovicu: “Ako sjedneš na obalu rijeke i čekaš dovoljno dugo i dovoljno strpljivo, rijekom će proplutati leš tvoga neprijatelja.” E pa pripovjedač tog malog mita sjeo je na obalu rijeke i čekao, čekao, čekao. A onda se pojavio i njegov neprijatelj. Bio je crven, zdrav i odlično je plivao. A kad je prolazio pored njega, čak je malo i podigao stražnjicu. U znak pozdrava. Tu Lec šalje k vragu tu drevnu istočnjačku mudrost koja, očito, ne vrijedi u ovim našim uvjetima u kojima su upravo neprijatelji najzdraviji i događaju im se najljepše stvari. No zato, u ime svoga duševnog zdravlja, imamo pravo i na vlastitu mržnju. Jedino je nezgodno ako netko mrzi nas.

Šteta što je svećenik Tituš Brezovački umro početkom 19. stoljeća pa ne može kolegu Kaćunka ismijati u 21. stoljeću jer vjeruje u crnu magiju Da je voodoo doista djelotvoran, bio za Hrvatsku pogubniji od raka, leukemije, srčanog udara, prometnih nesreća, metka, noža i sjekire Druga očita stvar na koju upućuje Kaćunkova izjava jest da paranoje i teorije zavjere nikad dosta. Ma koliko spomenuta izjava bila smiješna, ne treba zaboraviti da ju je izrekla osoba na visokom položaju u Katoličkoj crkvi te da je izrečena u nedvojbenom političkom kontekstu: na promociji knjige o Tuđmanu. Ako uzmemo u obzir da je upravo nepovjerenje u institucije sistema, a onda i nepovjerenje u ljude jedna od osnovnih boljki ovoga društva, ovakvo pothranjivanje paranoje, barem za one koji ovakve stvari ozbiljno shvaćaju jer ih izgovaraju oni kojima vjeruju po definiciji, skandal je koji i nije više tako smiješan, nego ima i znatne negativne društvene efekte. Riječ duhovnika bi, koliko mi se čini, trebala donositi mir. A Kaćunkova izjava definitivno generira nemir.

I treće: njegove su riječi uvredljive i za Crkvu i za vjernike. Zar molitva i dobra volja tisuća vjernika i crkvenih velikodostojnika koji su se u danima bolesti i agonije molili za Tuđmana nije duhovno jača od šačice luđaka koji zabadaju igle u lutkicu?