Srećko JurdanaKakav je to skriveni talent u Borisu Mikšiću, koji ga je zamalo odveo u drugi krug? Otvoreno govoreći, čovjek je ostavljao dojam preambicioznoga autsajdera. Televizijske izjave bile su mu neinventivne i stereotipne (“neću biti fikus” i sl.), kandidatski program nikakav (“pravi i pošten čovjek Boris”), a duhovitost ispod svake kritike. Izjavio je, na primjer, kako je Mesić od francuske tajne službe dobio vilu na Azurnoj obali, zatim je tu budalaštinu proglasio za svoj vic, a Mesiću – koji se s razlogom naljutio – predbacio da “ne podnosi dosjetke na svoj račun”. Ipak, i čovjek sklon imbecilnome kvazihumoru u Hrvatskoj može osvojiti preko sedamnaest posto glasova, u jednom trenutku – dok za gđu Kosor nisu stigli paketi glasova iz “dijaspore” – čak odigrati ulogu glavnoga protukandidata, a taj podatak ponešto govori o općoj situaciji. Ljudi su pomalo siti poznatih lica, koja se na sceni u raznim funkcijama izmjenjuju već desetljećima.

Mlatilac prazne slame

Dokazali su to i time što ih polovica nije izašla na izbore. Zlo im je od raznih tupana i tikvana koji se bahato guraju među kandidate nakon što su se nakrali love. Umorni su od Slavena Letice i Ćire Blaževića, Đurđi Adlešić u stanju su još tri posto dati na koketeriju, a preveliko oduševljenje ne razvijaju ni prema glavnim protagonistima. Publika traži nove fizionomije i na toj činjenici profitirao je poštenjačina Boris, bez obzira na to što je u svojoj javnoj supstanci mlatilac prazne slame. Gospođi Kosor pouzdano nije bilo lako pratiti proces prebrojavanja glasova: Boris joj je do zadnje minute puhao za vratom, i da je umjesto nje ušao u drugi krug, bila bi to doista senzacija prvoga reda. Na neki način je i šteta što se to nije dogodilo. Boris, kakav god bio, oblik je ventilacije na lokalnome političkome tavanu po kojem se godinama motaju iste osobe. Osim toga, bacao se u trošak, gladnima je dijelio kemijske olovke i bonbone, novinare zvao na bakalar, ratnim invalidima obećavao financijsku pomoć (pod uvjetom da mu država plati kampanju). U svakom slučaju, dio publike akceptirao je i honorirao njegovu poduzetničku samoreklamu, premda nikome nije jasno što on zapravo u Americi predstavlja.

Tješiteljica patnika

Iako je Suzana ušla u drugi krug, HDZ je s historijskom pojavom Borisa pretrpio udarac. Ono što je gospođa htjela ostvariti trijumfalno, ostvarila je na jedvite jade, utrkujući se s političkim anonimusom. Situacija koja će u hrvatske anale ući pod nazivom “Borisov obrat”, vjerojatno je i proizvod ukupnoga pada ratinga* HDZ-a. Pojedini Sanaderu bliski ljudi, mnogim drugim ljudima organski – i s razlogom – idu na jetra. Osim toga, stranka je za predsjedničkoga kandidata istaknula prilično neadekvatnu osobu, sredovječnu konzervativnu tješiteljicu patnika kod koje se ne uočava savršeno nikakav program, koja kronično hini razdraganost i koja se u kampanji razbacivala floskulama o hrvatskim ljepotama kakve su kod publike nepogrešivo izazivale mučninu. Kičeraj je, međutim, standardni pratilac hrvatske politike, a sastavna odrednica HDZ-a postao je od trenutka osnivanja stranke, i jasno je da ni kultivirani Sanader na tom planu ne može protiv struje.
Ni Mesiću, međutim, nije lako. Čovjek Blaževićevih godina morao bi već čeznuti za mirovinom, ali ne i energični Stipe kojem se boravak na Pantovčaku sviđa i koji je nepokolebljivo najavljivao pobjedu u prvome krugu. Zrno nesigurnosti moglo se kod njega osjetiti u zadnjim danima kampanje, kad je birače počeo upozoravati da bi drugi krug bio nepotrebno razbacivanje novca. S razbacivanjem ili bez njega, drugi krug je ono što Mesića sad čeka, i što ga – nesumnjivo – čini nervoznim. Pokazalo se da njegova omiljenost u narodu nije bezrezervna. Njegove dosjetke gube smisao, njegovi rituali ispijanja kave gube društveno značenje, njegova intimizacija s građanima postala je nedovoljna za automatsko relansiranje u drugi mandat. Kako smo već jednom rekli, Mesić i Jadranka Kosor natjecali su se oko iste patetične beznačajnosti: tko je više “naš”, tko je “bliži ljudima”.

Osebujna moć apstrakcije

Sad su naglo zaoštrili odnose. Počeli su raspravu o jednako relevantnoj temi: tko je od njih dvoje bio veći ratnik. “Ja sam po podrumima intervjuirala izbjeglice”, govori Jadranka. “Ja sam probijao blokadu Dubrovnika i borio se na prvoj crti”, uzvraća Stipe u stilu hrvatskoga Ivanhoea. Nakon objave prvih izbornih rezultata po kojima se vidjelo da je dobio četrdeset devet posto glasova, i da mu sljeduje drugi krug, svečano je izjavio: “Mi smo pobjednici.” Propustio je objasniti što to znači. Je li pod “mi” mislio na narod, koji treba da bude ponosan što su uopće održani predsjednički izbori? Kako već bilo, najavio je svoj specijalan poziv na glasovanje brojnim građanima koji su u prvome krugu apstinirali, jer “ne smijemo dozvoliti da u bilo kojoj varijanti dođe do nesporazuma između onoga što želimo i onoga što nam pokušavaju podmetnuti”. Njegova sposobnost za apstraktno izražavanje razvija se – kako vidimo – s godinama, i postupno približava Račanovoj. Obilježava ga i blaga doza panike. Optužuje ljude – ne navodeći imena ni pojedinosti – da su “na njegov račun iznašali mnogo podvala i laži”, i time na druge zapravo prebacuje odgovornost za činjenicu što nije pobijedio već u prvome krugu.
Aduti su, ipak, i dalje na njegovoj strani. Nemaš-brineš*, Stipe. Njegova je sreća što je Mikšić ispao. Jadranku Kosor tuče za dvadeset osam posto i prednost će zadržati, ako se ne nastavi upuštati u besmislene diskusije o ratnim iskustvima. Apsolvirali su Borisa, i situacija je čista.

STUPAC TJEDNA: EDO MURTIĆ; MINUTA ŠUTNJE

Vjerojatno najveći suvremeni hrvatski slikar, preminuli Edo Murtić uvijek se kretao na rubu politike i od raznih režima izvlačio maksimum. Njegov atelier* bio je kultno mjesto u Zagrebu, kroz koje su prolazili političari i javne osobe. Često svadljiv, ali i pomirljiv, raspolagao je s vještinom da svoj veliki talent pretvori i u veliki business*.

• * *
  Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja na svijetu koja čoporativne dočeke Nove godine nije započela minutom šutnje za poginule u Aziji. Taj izostanak potrebe za skromnim komemorativnim ritualom, odnosno dominacija potrebe za što bržim upadom u slavljenički delirij, iako drugdje milijuni ljudi pate i cijeli svijet se s njima solidarizira, potvrda je hrvatske neuništive hipokrizije. Veliki smo katolici, ali kad treba slaviti, ne zanima nas ništa osim naše vlastite kože, bez obzira na to što je i sam Papa sve praznične dane posvetio azijskoj tragediji.